- Web stranica
- E-mail: zupa@samostan-poljud.com
- fra Frano Delić, gvardijan i župnik
- fra Šime Škibola,
- fra Tomislav Ćurić, ekonom, bibliotekar, ispovijednik, mob. 091 790 0804, E-mail: tomislav.curic@zd.t-com.hr
- fra Matija Matošević, ispovijednik, pastoralni suradnik, mob. 00385915307296
- fra Benjamin Milković, pastoralni suradnik, duhovni asistent FRAME, na đakonskoj patoralnoj godini
- fra Ante Budimir
- fra Petar Perković
Samostan sv. Marije na Poljudu je iz godine1450., ali svojim zametkom zalazi u davniju prošlost nego li ijedan naš samostan, u početak XI. st. Građen je uz privatnu crkvicu Bl. Djev. Marije splitskog nadbiskupa Pavla (1015-1030). On ju je oporukom ostavio ocu Prestanciju, a ovaj drugom sinu Černom, benediktincu i opatu Sv. Stjepana pod borovima. Crkvica je u vlasništvu benediktinaca do kraja XIV. st., a zatim je prebenda. Zadnji nadarbenik, unionist na firentinskom saboru, carigradski patrijarh kardinal Bessarion predao ju je franjevcima opservantima provincije sv. Jeronima uz uvjet da u njoj časte Bl. Gospu pod naslovom Gospe od Anđela. Uz crkvicu je možda bio i samostan, vjerojatno gostinjac sustjepanske opatije.Franjevci su gradili samostan milodarima vjernika, te pomoću gradskih vlasti i legatima. Od prvotne su crkvice ostali arhitektonski tragovi i fragmenti ornamentike. Većina je oltarnih pala iz prve pol. XVI. st., znači da je tada završena gradnja. Kula je podignuta 1538. za obranu grada od Turaka.
Smještaj samostana odgovara opservantskom pokretu koji je prožimao njegove stanovnike (fra Bonovi iluminirani kodeksi i fra Fulgencijeva raspela). Pregradnje je započeo generalni lektor i definitor fra Bernardin Vuković, Splićanin, 1750., a Venecija je zabranila radove. Kad je ukinuta zabrana početkom XX. st. njegovo je djelo završio fra Vicenco Catrambone. Od 1965-1967. preuređivan je za serafski kolegij.
Poljudski su redovnici bili pastoralno aktivni u gradu, Kaštelima, Poljičkoj Republici i otocima (posebice na Braču). Bili su duhovnici ženskih samostana, posebno klarisa, a između dva svjetska rata vjeroučitelji u školama. Između dva svjetska rata bio je sijelom provincije, a njegov je dio ustupljen općini za starački dom. Poslije 2. svj. rata je u njemu boravio podmladak Hercegovačke provincije. Bio je više puta mjestom studija.
Bogat je kulturnim i umjetničkim blagom: Gospa od milosti (poliptih iza glavnog oltara,
Girolamo de Santa Croce – najstariji prikaz Splita, kojega drži sv. Duje), Gospa na tronu sa svetim Petrom i Klarom (Francesco de Santa Croce) te Pomoćnica kršćana (Benedetto Diano) i Pala oltara sv. Didaka (nepoznati slikar). Na pali oltara Bezgrješnog začeća se uz teologe koji pišu o toj Marijinoj povlastici ističe lik Muhameda. Sadašnja je slika rad splitskoga slikara Mihovila Luposignolija iz 1728. (prema prijašnjoj slici domaćega slikara Nikole Bralića iz 1515.) U tu je palu uklopljena slika Gospe dojilje (iz doba prije dolaska franjevaca). Vrijednost je portret humanista i prijatelja Marka Marulića – skradinskog pa trogirskog biskupa koji se u starosti sklonio u tišinu ovog samostana – Tome Nigrisa od Lorenza Lotta. Pozornost pobuđuje i raspelo fra Fulgencija Bakotića. Knjižnica je brojem inkunabula (27) i ranog tiska prva u Splitu (“ex libris” Marka Marulića s vlastoručno pisanim marginalijama).
U većini službenih samostanskih dokumenata je naziv: Bl. Dj. Marije od milosti (iz pobožnosti naroda); u novijim tabelama provincije: Uznesenja Bl. Djev. Marije (u duhu donatora Bessariona). Kapela pri ulazu nazivala se po slici: Gospe od Milosti te kapelom Scaligheri (po grobnici ove obiteljii i njenih potomaka Benedetti i Vitturini). Radi pobožnosti prema sv. Anti narodni je naziv: Samostan sv. Ante.
U crkvi je groblje pučanskih, građanskih i poznatih obitelji: Alberti, Capogrosso, Florio, Marulić, Scaligheri, Žuvić i drugih, o čemu govore ploče s njihovih grobnica uza zidove klaustra. Od 1967. u samostanu je sijelo župe s naslovom Sv. Trojice po starohrvatskoj crkvici Sv. Trojice koja se nalazi u neposrednoj blizini samostana.
Površina crkve s dvjema kapelama i zvonikom je 210 mq, a sveukupnog terena s vrtom 11.200 mq. Crkva i samostan su spomenik kulture, a Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode ima sjedište u dijelu samostana od 19. prosinca 1974.
