Samostan je i pod imenom sv. Ante (po bratovštini). Od prvog samostana Gospe od Anđela na Travarici (kojega je donator trogirski plemić Desa Lučić počeo graditi za života sv. Franje) do samostana na Dridu franjevci su promijenili četrnaest boravišta. Odluku o gradnji donio je grad s knezom Šimunom Ditrikom i u dogovoru s mletačkim duždem Domenicom Mocenigom. Utemeljenje je dozvolio papa Eugen IV. bulom “Dobrostivost Svete stolice” 18. lipnja 1432. Ovamo je 1500. (radi opasnosti od Turaka) prenesena slika Majke Božje iz Drida kraj Marine (odatle brežuljku naziv Drid). Radi hodočašća crkvica je postala tijesna pa su je povećali fra Franjo Radonić i Grgur Jakovljević iz Poljica (duga je 22 m i široka 6,5 m). Ima četiri oltara: glavni i pobočne (sv. Antuna i sv. Pavla Pustinjaka te sv. Antuna Padovanskog u lađi) i sv. Franje (u kapeli).
Fra Bonaventura iz Brača, provincijal, moli dopuštenje za gradnju današnjeg samostana. Općinsko vijeće Trogira to prihvaća 1618., trogirski biskup Marko Andreozzi iz Udina odobrava, a 16. veljače 1621. daje dopuštenje kardinalski zbor. Mletački dužd Friuli 1623. javlja suglasnost Senata. Sakristija, a vjerojatno i istočno krilo samostana, nadograđeni su 1838., te uz sakristiju konoba s terasom (1934.). Od 1806-1809. u samostanu boravi francuska vojska, a braća su u dominikanskom samostanu. Dne 29. prosinca 1948. je od podmetnute vatre izgorio stambeni dio. Zauzimanjem domorodaca fra Fabijana Buble i fra Ede Hrabara te fra Vjekoslava Bonifačića obnovljen je.
Prema Gospinoj slici na glavnom oltaru (koja je istrunula), napravljena je slika na staklu (također stradala) po kojoj je slovenski slikar fra Blaž Farčnik (boravio na Dridu kao izbjeglica, tu umro i pokopan) naslikao 1945. današnju. Pala oltara sv. Antuna i Pavla je prvotna (Palma Mlađi). Slika na oltaru sv. Antuna Padovanskog je zamijenjena 1941. novom (slikao Franjo Kopač koji je na drvenom stropu slikao Uznesenje Bl. Dj. Marije s prikazom Trogira i Drida, te sliku sv. Franje, sv. Klare i sv. Bonaventure).
Umjetnine su: kruna i ogrlica Gospe Dridske (pozlaćeno srebro, nepoznati majstor, XIV.st.), četiri srebrena svijećnjaka s likom Bl. Dj. Marije (dao ih je izraditi 1707. fra Bonaventura Bančić iz Trogira), kameni kip sv. Magdalene (trogirski kipar Ivan Dunković /Giovanni Dalmata/ suradnik Nikole Firentinca u gradnji kapele sv. Ivana Trogirskoga) i drveni tabernakul. Slika Posljednje večere u blagovaonici rad je nepoznatog slikara (kopija slike Palme Mlađega u Poreču). U knjižnom fondu od oko 1700 naslova od XVII-XX.st. je staroslavenski brevijar iz XVIII.st. (knjige spašene od požara 1948. u kojem je arhiv izgorio).
Sjeverno od samostana je podzemna spilja Bilosoja (duga je 47 m, visoka 1-7 m, sa stalaktitima i stalagmitima, sa cisternom za kišnicu). Tu je bio kameni oltar evanđeoskih žena Marije i Magdalene.
U samostanu je 1933. umro fra Lujo Pogačnik (bavio se astronomijom i fizikom, pronašao i patentirao način podjele kuta na tri jednaka dijela). Osobito je zaslužan za samostan don Stjepan Poljak. Djelatnost braće je: služba Božja, dijeljenje sakramenata i propovijedanje te pomoć župnicima (upravljali su župom Žedno). Nakon 2. svj. rata proširio se grad do samostana, a naselje je građeno dijelom na terenu samostana. Od 1970. na Čiovu je kapelanija sv. Jakova, povjerena samostanu, koja je od 1973. župa.
Samostan je registrirani spomenik kulture.
FSR:
Ustanovljen oko 1882., knjige se vode od 1914-15.
Važnija slavlja:
sv. Antun Padovanski (13.VI. – hodočašće vjernika Trogira, Čiova, Kaštela i Zagore koji tada obavljaju pobožnosti i zavjete) i sv. Franjo (4.X.) s devetnicom.
