Na blagdan sv. Franje Asiškog, u jubilejskoj Godini sv. Franje, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano večernje misno slavlje u crkvi sv. Frane u Zadru u nedjelju, 4. listopada. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.
Poštovani oče gvardijane Stipe! Dragi oci franjevci! Draga braćo i sestre! Današnje slavlje svetoga Franje Asiškoga ima u ovom drevnom zadarskom samostanu osobito značenje. Naime, upravo ovdje, u samostanu sv. Frane, čuva se dragocjena bula na pergameni koju je papa Grgur IX. uputio ovom samostanu 8. srpnja 1228. godine. Bula je naslovljena na zadarski samostan – Ad conventum Jadrensem. Bula svjedoči da je ovaj samostan već tada imao važnu ulogu među franjevcima na istočnoj obali Jadrana te da je osnovan još za života svetoga Franje. Samostan sv. Frane stoga je najstariji franjevački samostan u Hrvatskoj, a čuva i najstariji kod nas sačuvani pisani dokument o svetom Franji, nastao samo dvadesetak mjeseci nakon njegove smrti.
Tom bulom papa Grgur IX. obavještava nadbiskupe, biskupe, opate, priore i druge crkvene prelate u Istri, Dalmaciji i Slavoniji da Franjo Asiški treba biti uvršten u popis svetaca te određuje da se njegov blagdan svečano slavi 4. listopada. Danas, dakle, na blagdan svetoga Franje, okupljeni upravo u samostanu kojemu je prije gotovo osam stoljeća upućena ova papina bula, na osobit način ispunjavamo poziv zapisan u njoj. U buli, između ostalog piše: „Grgur biskup, sluga slugu Božjih. Časnoj braći nadbiskupima i biskupima i dragim sinovima opatima, priorima, dekanima, arhiđakonima i drugim crkvenim prelatima u Istri, Dalmaciji i Slavoniji (Hrvatskoj) pozdrav i apostolski blagoslov. (…) Doista, budući da od druženja, života i zasluga blaženoga Franje – osnivača i upravitelja Male braće (…) do sada, kao svjetiljka plamsa na ovome svijetu, i jer po Božjoj milosti više ne zaslužuje da bude stavljen pod posudu, nego na svijećnjak, sve vas, šaljući vam apostolsko pismo molimo, opominjemo i hrabro potičemo, da spasonosno ohrabrujući pobožnost vjernika na štovanje istoga, njegov blagdan svečano slavite 4. listopada i da, dok ga slavite istog dana molite Gospodina, eda bi umilostivljen njegovim molitvama nama udijelio u sadašnjem svijetu svoju milost, a slavu u budućem.“
Braćo i sestre! Povijest koju ovaj samostan čuva danas tako postaje živa stvarnost našega liturgijskog zajedništva. Ova dragocjena bula svjedočanstvo je vjere koje povezuje mnoge naraštaje: onu braću franjevce koja su je ovdje primila 1228. godine i nas koji danas na istome mjestu slavimo svetoga Franju. Kako smo čuli, u buli pape Grgura IX. piše: Franjo „kao svjetiljka plamsa na ovome svijetu“ te više ne smije biti stavljen pod posudu, nego na svijećnjak, kako bi svojim svjetlom poticao vjernike na svetost života.
Ova bula, dakle, nije samo izuzetno vrijedan povijesni dokument. Ona svjedoči da je svjetlo Franjina života veoma rano doprlo do našega grada, do ovoga samostana, do naše jadranske obale i do naših predaka. Osam stoljeća poslije to svjetlo nije utrnulo. Ono i danas svijetli pred nama i poziva nas da se zapitamo: gdje je bio izvor ove Franjine svjetlosti? Što je njegovom životu davalo takvu jasnoću, slobodu i snagu da i nakon osam stoljeća pokazuje put tolikim ljudima? Što omogućuje nama vidjeti ovo svjetlo Franjinog života? Sažeti odgovor na ova pitanja možemo pronaći u jednoj kratkoj Franjinoj molitvi koja izriče bît i srce cijelog njegovog život. A to su riječi: „Bog moj i sve moje.“
Draga braćo i sestre! Ove godine, kada cijela franjevačka obitelj i cijela Crkva obilježavaju osamstotu obljetnicu blaženoga preminuća svetoga Franje Asiškoga, mi ponovno otkrivamo evanđeoski put koji je Franjo učinio vidljivim i privlačnim. Predaja nam govori da je sveti Franjo znao provesti cijele noći u molitvi, ponavljajući samo uzdah i molitvu: „Bog moj i sve moje.“ Zamislimo Franju u dubokoj tišini noći kako u ritmu disanja i otkucaja srca satima izgovara tu jednu jednostavnu rečenicu. Nije ova Franjina molitva bila izrečena usput, tek naučeni obrazac kojeg je ponavljao, nego otkucaji vjere i ljubavi njegovog srca i njegove duše prema Bogu. Ova Franjina molitva bila je kompas koji ga je vodio kroz siromaštvo, susrete s gubavcima, radost zbog svega stvorenoga svijeta, ljubav prema raspetome Kristu i vjernost Crkvi.
Mi ponekad mislimo da su potrebne mnoge i duge molitve kako bismo izrazili svoju vjeru i nakane Bogu. Sv. Franjo nam pokazuje da nekoliko riječi, izgovorenih iz dubine srca, mogu sadržavati cijelo Evanđelje i sav ljudski život. U toj kratkoj rečenici sažeti su njegovo obraćenje i siromaštvo, ljubav prema Kristu raspetome, radost zbog svakog stvorenja i potpuna predanost Božjoj volji. Ali što te riječi znače nama danas, osam stoljeća nakon Franjine smrti? Živimo u svijetu koji nam svakoga dana upućuje bezbroj reklama, poziva i nudi bezbroj obećanja. A ipak, što više čovjek pokušava ispuniti svoje srce stvarima ovoga svijeta, to češće otkriva da ono ostaje prazno. Naše srce, naime, nije stvoreno samo za prolazna dobra. Stvoreno je za Boga. Zato Franjo najprije u molitvi kaže: „Bog moj“. I tada sveti Franjo sigurno ne govori o nekoj bezličnoj sili, neodređenoj energiji ili dalekom Stvoritelju koji ravnodušno promatra svijet, niti o nekom strogom sucu koji vreba na naše pogreške da nam određuje kaznu. Govori o Bogu Stvoritelju i Ocu koji ga poznaje po imenu, bezuvjetno ga ljubi i kojemu je Franjo potpuno predao svoj život.
To je Bog koji je postao čovjekom u Isusu Kristu; Bog koji se rodio u betlehemskoj štalici, živio siromašno među ljudima i prihvatio križ kako bi spasio čovjeka. Upravo je Kristovo siromaštvo osvojilo Franjino srce. Nije želio slijediti put bogatstva svoga oca Pietra Bernardonea, nego poniznoga Krista koji kaže: „Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio“ (Mt 8,20). Franjino srce postalo je Božje prebivalište i svetište.
Sveti Franjo je jasno shvatio da Bog nije suparnik našoj sreći, nego njezin izvor. Jer doista, što više pripadamo Bogu, to postajemo slobodniji, radosniji i sretniji. Istinu koju je sveti Franjo posvjedočio svojim životom, sveta Terezija Avilska († 1582.), tristo godina kasnije sažela je samo u nekoliko riječi: „Bog – i dosta je!“. Pet stoljeća poslije, sveti Alfonz Liguori († 1787.) izrazio je to riječima: „Tko posjeduje sve stvari bez Boga, nema ništa; a tko posjeduje Boga, makar ništa drugo ne imao, ima sve“. To je logika Evanđelja, logika svetaca i jedina ispravna logika kršćanskoga života. Mi često mislimo da ćemo postati ispunjeniji i sretniji dodamo li svome životu još nešto: još jedan uređaj, još jednu haljinu, još jedan uspjeh, novo auto, još jedno uzbudljivo putovanje, novi apartman, neko priznanje ili neki novi oblik sigurnosti.
Sveti Franjo nam pokazuje drukčiji put. On ne govori o gomilanju materijalnog, nego o oslobađanju. Poziva nas da oslobodimo svoje ruke kako bismo ih mogli ispružiti prema Bogu i očistimo svoje srce od mnogo toga prolaznoga kako bi u njemu bilo više prostora za Boga, za njegovu ljubav. Jer čovjek koji grčevito drži ono što posjeduje nema slobodne ruke kojima bi zagrlio Krista. Srce ispunjeno materijalnim i prolaznim dobrima lako ostaje bez prostora za Boga i ono što je vječno.
Braćo i sestre! Nakon riječi molitve „Bog moj“, sveti Franjo dodaje vapaj: „i sve moje“. Na prvi pogled mogli bismo pomisliti da sv. Franjo zbog Boga prezire svijet. Istina je upravo suprotna. Malo je tko tako radosno pjevao o ljepoti sunca, mjeseca, vode, zemlje, cvijeća, pjevu ptica, pa čak i smrti, kao Franjo. S nježnošću je sunce nazivao bratom, mjesec sestrom, zemlju majkom, sva stvorenja braćom i sestrama, a smrt sestricom. Upravo zato što sveti Franjo nije bio zarobljen stvorenim dobrima, mogao ih je istinski voljeti.
Franjo, dakako, nije obožavao stvorenje, nego je u stvorenju prepoznavao trag Stvoritelja. Sve što je susretao postajalo je prozor prema Bogu. Mi, današnji ljudi, često činimo suprotno: toliko se zaustavljamo na darovima, da zaboravljamo Darivatelja. Divimo se ljepoti svijeta, zalasku sunca, našim otocima i moru, cvijeću i drveću, ali zaboravljamo zahvaliti Onomu od kojega sva ta ljepota dolazi. Sv. Franjo nas vraća zahvalnosti. Uči nas da nijedna stvar ne smije zauzeti mjesto koje pripada samo Bogu: ni kuća, ni novac, ni ugled, ni karijera, ni naši planovi, ni stvoreni svijet, pa čak ni naša vlastita volja. Koliko je ova poruka potrebna upravo našem vremenu! Koliko smo često podijeljeni između različitih želja, ambicija i strahova. Srce se umara kada pokušava istodobno služiti Bogu i mnogim drugim gospodarima. Isus nas upozorava: „Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce“ (Mt 6,21). Sv. Franjo je svoje srce stavio u Boga. Zato ga ništa drugo nije moglo zarobiti.
Kada Bog postane naše najveće dobro, sve ostalo dolazi na svoje pravo mjesto. Tada možemo koristiti materijalna dobra, ali im ne robovati; raditi marljivo, ali bez pohlepe; služiti ljudima, ali bez traženja isprazne slave i priznanja; ljubiti svoje bližnje duboko i iskreno, ali bez posesivnosti. Tada možemo prihvatiti i križ bez očaja, jer znamo da naša konačna baština nije na zemlji, nego u Bogu.
Možda je upravo zato sveti Franjo mogao umrijeti pjevajući. Njegovi posljednji dani nisu bili obilježeni razočaranjem, nego zahvalnošću. Bio je bolestan i gotovo slijep, a na svome je tijelu nosio Kristove rane. Ipak, njegovo je srce ostalo ispunjeno mirom. Čovjek koji je cijeloga života govorio i molio: „Bog moj i sve moje“ mogao je mirno predati svoj duh Ocu, jer je već na zemlji pronašao ono što mnogi uzalud traže cijelog života.
Osamsto godina nakon njegovog blaženog preminuća, njegova nas poruka i dalje izaziva. Naravno da nismo pozvani ostaviti sve na način na koji je to učinio Franjo, ali svi smo pozvani dopustiti da Bog bude prvi u našem životu. Stoga nas današnji blagdan svetoga Franje poziva da njegove riječi postanu i naša svakodnevna osobna molitva. Neka riječi sv. Franje – „Bog moj i sve moje“ – ne budu samo pobožna izreka koju mehanički ponavljamo, nego čin vjere, povjerenja i ljubavi kojim Boga ponovno stavljamo u središte svoga života. Tada će se i u nama ostvarivati ono što je sveti Franjo posvjedočio svojim životom: čovjek koji je pronašao Boga nije izgubio ništa, nego je pronašao sve. Srce koje je pronašlo Boga pronašlo je svoje svjetlo, svoj mir i svoj pravi, vječni sretni dom. Sveti Franjo, moli za nas! Amen.
Izvor: Zadarska nadbiskupija
