Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je središnju proslavu 800. godišnjice preminuća sv. Franje Asiškog u Godini sv. Franje, na svečev blagdan u nedjelju, 4. listopada, u Zadru. Proslava je okupila tisuće vjernika iz Zadarske nadbiskupije, a počela je okupljanjem nadbiskupa, svećenika i vjernika u župnoj crkvi Presvetog Srca Isusova u Zadru gdje djeluju franjevci. Osobitost ovogodišnje jubilejske proslave je procesija s kipom sv. Franje i deset relikvija franjevačkih svetaca, koja je prvi put održana u Zadru u jednosatnom hodu od Voštarnice do gradskog poluotoka; preko gradskog mosta, Kalelargom, rivom, do crkve sv. Frane gdje je mons. Zgrablić nakon procesije predvodio misno slavlje.
Na početku je u crkvi Srca Isusova fra Bojan Rizvan, župnik te župe i suorganizator proslave, rekao da ta procesija ima osobito značenje za Zadar, jer je prema predaji Tome Čelanskog, Franjo na putu prema Svetoj Zemlji, zbog protivnog vjetra, došao u Zadar. Od tada franjevci stoljećima duhovno i pastoralno djeluju u Zadru. „Zato je naš hod i spomen na Franjin dolazak u Zadar. Kao što je on, nošen protivnim vjetrom, stigao na ove obale, i mi želimo dopustiti da nas Duh Sveti povede kamo nas Gospodin šalje“, rekao je fra Bojan, u zahvalnosti Bogu za dar sv. Franje i sve što je njegov duh Evanđelja kroz osam stoljeća donio Crkvi. Potom je u molitvi mons. Zgrablić potaknuo da, noseći relikvije i kip sv. Franje, „ne ostanemo samo promatrači svetosti, nego da se i sami otvorimo pozivu na svet život“.
Mons. Zgrablić je u procesiji nosio relikviju sv. Franje, a svećenici, redovnice i vjernik laik nosili su relikvije Ante Padovanskog, Klare Asiške, Jakova Zadranina, Bernardina Sijenskog, Jakova Markijskog, Jeronima, Ivana Kapistrana, Bonaventure i Marije Propetog Petković. Procesija se zaustavila na lokaciji Morskih orgulja na rivi, gdje je navješteno Evanđelje po Luki i upućena zahvalna Molbenica. Potom je nadbiskup izrekao prigodnu molitvu. U duhu činjenice da je sv. Franjo bio krenuo prema jednom odredištu, a protivni vjetar ga je doveo drugamo, nadbiskup je rekao da je Bog ono što je izgledalo kao zapreka, pretvorio u put svoje providnosti. Potaknuo je da to ne zaboravimo ni u vlastitom životu. „Kada nas zaustave protivni vjetrovi, daj nam pouzdanje. Kada se naši planovi ne ostvare, daj nam vjeru. Kada nas pozoveš na novi put, daj nam hrabrost da pođemo za tobom. Daj da poput sv. Franje ne tražimo svoje putove, nego tvoju svetu volju i da budemo spremni poći kamo nas ti pozoveš“, molio je mons. Zgrablić, zazivajući blagoslov na cijelu Crkvu i franjevačku zajednicu. Tijekom procesije fra Pavle Ivić predvodio je molitvu i pjevanje.
U propovijedi mise, nadbiskup je rekao da slavlje sv. Franje u drevnom samostanu sv. Frane ima osobito značenje, jer taj samostan čuva dragocjenu bulu koju mu je papa Grgur IX. uputio 8. srpnja 1228. godine. To pokazuje da je taj samostan već tada imao važnu ulogu među franjevcima i da je osnovan još za života sv. Franje te je najstariji franjevački samostan u Hrvatskoj koji čuva i najstariji sačuvani pisani dokument o sv. Franji u Hrvatskoj, nastao samo dvadesetak mjeseci nakon Franjine smrti. Tom bulom papa Grgur IX. obavještava biskupe i crkvene prelate u Istri, Dalmaciji i Slavoniji da Franjo Asiški treba biti uvršten u popis svetaca te određuje da se njegov blagdan svečano slavi 4. listopada.
Ta bula nije samo vrijedan povijesni dokument, nego „svjedoči da je svjetlo Franjinog života vrlo rano došlo do Zadra i naših predaka. Osam stoljeća poslije to svjetlo i sada svijetli“, rekao je mons. Zgrablić. Istaknuo je da je bît Franjinog života sažeta u kratkoj Franjinoj molitvi „Bog moj i sve moje“, koju je često izricao boraveći cijele noći u molitvi.
„Nije ta Franjina molitva bila naučeni obrazac kojeg je ponavljao, nego otkucaji vjere i ljubavi njegovog srca i duše prema Bogu. Ta molitva vodila ga je kroz siromaštvo, susrete s gubavcima, radost zbog svega stvorenoga, ljubav prema raspetom Kristu, vjernost Crkvi i potpunu predanost Božjoj volji“, rekao je nadbiskup. Dodao je da mi često mislimo kako su potrebne mnoge i duge molitve, a sv. Franjo pokazuje da „nekoliko riječi, izgovorenih iz dubine srca, mogu sadržavati cijelo Evanđelje i sav ljudski život“.
Franjo o Bogu ne govori kao o bezličnoj sili, neodređenoj energiji, dalekom Stvoritelju koji ravnodušno promatra svijet, o strogom sucu koji vreba naše pogreške, „nego o Bogu Stvoritelju i Ocu koji ga poznaje po imenu, bezuvjetno ljubi i kojemu je Franjo potpuno predao svoj život. Franjo je shvatio da Bog nije suparnik našoj sreći, nego njen izvor. Što više pripadamo Bogu, to postajemo slobodniji i radosniji“, rekao je nadbiskup.
Upozorio je kako mi često mislimo da ćemo postati ispunjeniji i sretniji dodamo li svom životu nešto materijalno, uspjeh, priznanje ili neku sigurnost, a sv. Franjo pokazuje drukčiji put. „On ne govori o gomilanju materijalnoga, nego o oslobađanju. Poziva nas da oslobodimo ruke kako bismo ih ispružili prema Bogu i da očistimo srce od prolaznoga, kako bi u njemu bilo više prostora za Boga. Čovjek koji grčevito drži što posjeduje nema slobodne ruke kojima bi zagrlio Krista. Srce ispunjeno materijalnim i prolaznim dobrima lako ostaje bez prostora za Boga i vječno“, upozorio je nadbiskup. Istaknuo je da upravo zato što sv. Franjo nije bio zarobljen stvorenim dobrima, mogao ih je istinski voljeti.
„Franjo nije obožavao stvorenje, nego je u stvorenju prepoznavao trag Stvoritelja. Sve što je susretao, postajalo je prozor prema Bogu. Mi često činimo suprotno: zaustavljamo se na darovima, a zaboravljamo Darivatelja. Divimo se ljepoti svijeta, ali zaboravljamo zahvaliti Onomu od kojega sva ta ljepota dolazi“, upozorio je nadbiskup. Rekao je kako nas sv. Franjo vraća zahvalnosti i uči da nijedna materijalna stvar, naši planovi ni naša vlastita volja, ne smiju zauzeti mjesto koje pripada Bogu.
Mi smo često podijeljeni između različitih želja, ambicija i strahova, a srce se umara kad pokušava služiti Bogu i drugim gospodarima. „Sv. Franjo je svoje srce stavio u Boga. Zato ga ništa drugo nije moglo zarobiti. Kad Bog postane naše najveće dobro, možemo koristiti materijalna dobra, ali im ne robovati; raditi marljivo, bez pohlepe; služiti ljudima bez traženja isprazne slave i priznanja; ljubiti bližnje bez posesivnosti. Tada možemo prihvatiti i križ bez očaja, jer znamo da naša konačna baština nije na zemlji, nego u Bogu“, poručio je nadbiskup. Naglasio je da posljednji dani sv. Franje nisu bili obilježeni razočaranjem, nego zahvalnošću. „Bio je bolestan i gotovo slijep, a na svom tijelu nosio je Kristove rane. Ipak, njegovo srce ostalo je ispunjeno mirom. Čovjek koji je cijelog života molio „Bog moj i sve moje“ mogao je mirno predati svoj duh Ocu, jer je već na zemlji pronašao ono što mnogi uzalud traže cijelog života“, istaknuo je mons. Zgrablić.
Poželio je da riječi sv. Franje „Bog moj i sve moje“ nama „ne budu samo pobožna izreka koju mehanički ponavljamo, nego čin vjere, povjerenja i ljubavi kojim Boga stavljamo u središte života“, jer čovjek koji je pronašao Boga nije izgubio ništa, nego je pronašao sve: svjetlo, mir i vječni dom. Na kraju mise, nadbiskup je blagoslovio vjernike s relikvijom sv. Franje Asiškog. Fra Stipe Nosić, gvardijan samostana sv. Franje, istaknuo je kako je gostovanje tri provincijala iz Hrvatske i BiH tijekom Devetnice sv. Franji u Zadru pokazalo kako su svjesni da se upravo iz samostana sv. Frane u Zadru širio franjevački duh po Hrvatskoj i drugdje. Sv. Franjo je prespavao u crkvici sv. Jeronima u Zadru 1212. godine i potom je osnovan zadarski samostan.
Istaknuo je da je zadarski franjevac Jeronim Masci iz toga samostana, kasniji papa Nikola IV. koji je bio prvi papa franjevac, crkvu sv. Frane u Zadru 1280. godine proglasio bazilikom, a tada je bilo samo šest bazilika u cijelom svijetu, što govori o značenju zadarske franjevačke crkve i samostana u duhovnoj baštini sv. Franje.
Izvor: IKA, Ines Grbić
