Na svetkovinu sv. Franje Asiškog u nedjelju 4. listopada središnje euharistijsko slavlje u Franjevačkom samostanu Male braće u Dubrovniku predvodio je dubrovački biskup Roko Glasnović. Uz desetak svećenika i redovnika te kustoda i gvardijana samostana fra Tomislava Šanka u koncelebraciji i uz punu crkvu vjernika, 800. obljetnica smrti ovog posebnog sveca proslavljena je svečano i dostojanstveno. Asistirala su dvojica franjevačkih bogoslova, a Mješoviti zbor Male braće pod vodstvom prof. Damira Vlašića animirao je liturgijsko pjevanje.
Prolazeći u propovijedi poznatim tijekom života sv. Franje, biskup Glasnović se zadržao na nekim segmentima promišljajući dublje o njima i izvlačeći poruke za život današnjih kršćana, ali i cijele Crkve. „Danas slavimo Boga zato što je današnjeg svečara tako ispunio svojom svetošću i zapalio takvim žarom vjere da njegova toplina i svjetlo još i danas, 800 godina nakon preminuća, griju Crkvu i svijetle tako da mnoge oduševljavaju da ga nasljeduju, a mnogi ga štuju i mole njegov zagovor i pomoć u mnogim svojim ljudskim i vjerničkim potrebama i izazovima kojih je, čini se, sve više“, kazao je na početku.
Sv. Franjo se rodio 1182. godine u kršćanskoj obitelji i odrastao u katoličkoj tradiciji. Činjenica je da to u životu mladog Franje nije imalo neku značajniju ulogu, primijetio je biskup i dodao kako se to događa i mnogim kršćanima danas. Franjo je živio životom nestašna dječarca, a potom životom imućnog mladića te je planirao svoj život posvetiti uvaženoj i prestižnoj vojničkoj službi. Nije razmišljao o dubljim životnim pitanjima. „U tim godinama mladosti još mu ni Krist ni Crkva nisu zauzimali neko značajnije i važnije mjesto. Bio je manje-više korektan kršćanin“, kazao je biskup i nastavio govoriti o snovima i planovima mladoga Ivana Franje Bernardonea.
„Ali planovi mladoga Franje nisu se ostvarivali kako je on razmišljao, planirao i želio“, ustvrdio je biskup Glasnović. „Događala su se sve češće i više razočaranja koja su ga sve više okretala njegovoj vlastitoj nutrini, unutarnjem svijetu i vrijednostima.“ Razmišljajući nadalje o promjenama koje su se počele događati u životu dvadesetčetverogodišnjeg mladića, biskup je opisao kako se Franjin životni put počeo mijenjati i okretati u drugom smjeru. „Do tada je pitao kako mogu postati velik. Od tada se više počinje pitati: Gospodine, što ti želiš od mene? I tu počinje svaki pravi susret s Bogom. Počeo je više moliti i razmišljati, tražiti volju Božju“, istaknuo je dubrovački biskup te nastavio govoriti o Franjinim susretima s Kristom koji kao da su u njemu upalili čudesni plamen.
Govoreći o tome kako je sv. Franjo prihvatio izazov Božji i poljubio gubavca, biskup je potaknuo na preispitivanje o tome koliko kao kršćani „prihvaćamo izazov Kristove osobe“ te nastavio tumačiti poznati događaj Franjinog materijalnog popravljanja crkve u nedovoljnom razumijevanju Kristove poruke o popravljanju Crkve. „Teško je naći sveca koji je s takvim serafskim žarom, tolikim poniznim, jednostavnim i iskrenim oduševljenjem Kristovo evanđelje živio“, ustvrdio je biskup Glasnović dodavši kako se svetac s Kristom toliko intimno zbližio da je dobio stigme. Preminuo je u 44. godini života.
Njegova redovnička braća nisu imala knjige i Časoslov tijekom prvih godina, pa ih je sv. Franjo učio čitati iz triju knjiga, a to su: evanđelje, križ i priroda, o čemu je biskup više govorio. U posljednjem dijelu propovijedi dubrovački biskup se o osamstotoj obljetnici preminuća sv. Franje osvrnuo na Franjin žar i današnju Crkvu: „Jedno od temeljnih pitanja koje Crkva danas sebi mora postaviti jest: Gdje je u nama i među nama, u našoj Crkvi, u svećenicima, redovnicima, redovnicama, u vama vjernicima laicima, to oduševljenje za Kristom, njegovom osobom, evanđeljem? Gdje je taj kršćanski žar, ta kršćanska toplina koja grije ovaj svijet koji se hladi od života, od ljudskosti, od Božjih vrednota, pa smrt, a ne život postaje odrednica moderne kršćanske kulture?“
Pojasnio je kako je sv. Franjo evanđelje uzeo kao temeljnu regulu života. On predlaže put evanđeoske malenosti. Njegova malenost nije nemoć, nego najviši oblik slobode. „Crkva ne postaje jača po gomilanju moći, nego onda kada je mala, ponizna i kada po primjeru svoga Učitelja, istinski služi. Je li i koliko je evanđelje mjerilo našega kršćanskog života? Vidi li se na nama da smo oduševljeni svojim Bogom, Isusom Kristom, njegovim evanđeljem kao najvećim i najpoželjnijim programom života? Ili se možda pozivamo na ispražnjenu tradiciju u kojoj nema života Krista, euharistijskog Isusa koji na našim oltarima u našim crkvama i danas nudi kruh za sve gladne i žedne ljudskoga života.“ „Franjo i danas poziva sve nas i cijelu Crkvu da živom vjerom svoj život, svoje obitelji, svoju Crkvu živo složimo i okupimo oko Isusa Krista, da ustrajno gradimo bolji svijet“, zaključio je biskup.
Gvardijan samostana Šanko u zahvalnoj riječi na kraju mise spomenuo se svih koji su na različite načine sudjelovali u proslavi sv. Franje o 800. obljetnici njegove smrti. Kao uspomenu na ovaj dan gvardijan je dubrovačkom biskupu darovao križ koji prikazuje sv. Franju kako skida Krista s križa odnosno kako se priljubljuje uz njega i prima ga u svoj život. Biskup Glasnović je zatim pred bogato urešenim bočnim oltarom sv. Franje kojim dominira slika sveca naslikana rukom čuvenog Celestina Medovića, izmolio posvetnu molitvu sv. Franji i podijelio blagoslov svečevim relikvijama.
Prema višestoljetnoj tradiciji, franjevci su prije mise dočekali dominikance koje je predvodio prior samostana sv. Dominika u Gradu fr. Stjepan Saša Bukvić kako bi zajedno otpjevali himan „Apostolski Dominiče i serafski Franjo”. Molitvi su se pridružili biskup Glasnović, župnik don Marin Lučić i ostali svećenici te vjernici u crkvi među kojima su bile redovnice iz više redovničkih zajednica, poglavarica Sestara franjevki od Bezgrešnog Začeća s Danača s. Darija Jovanović te članovi franjevačkog svjetovnog reda. Ususret svetkovini u Godini sv. Franje u crkvi je bila upriličena devetodnevna duhovna priprava s novim propovjednicima svakoga dana.
Izvor: Dubrovačka biskupija, Angelina Tadić
