Svečano misno slavlje na uočnicu blagdana sv. Franje Asiškog, u crkvi sv. Frane u Zadru u subotu, 3. listopada, predvodio je o. Jeronim Marin, opat Slavenske benediktinske kongregacije i prior benediktinskog samostana na Ćokovcu. Povodom 800. godišnjice preminuća sv. Franje, opat Marin rekao jekako smrt sv. Franji više ništa nije mogla oduzeti, jer je Franjo već sve što je imao u svom životu bio dao Gospodinu.
Tema toga zadnjeg dana jubilejske Devetnice bila je “Franjo – čovjek koji pobjeđuje smrt”. “Nije Franjo pobijedio smrt, nego Gospodin. Franjo se tako suobličio Isusovom životu, da mu se suobličio i u smrti i ušao je u njegovu pobjedu. Franjo je, poput Isusa na križu, umro gol na zemlji, kao pšenično zrno koje umire da bi donijelo ploda”, rekao je opat. Istaknuo je Franjin čin prigibanja glave u trenutku umiranja, što je naklon glave Bogu Ocu. Po smrti, Franjo gleda lice Boga Oca..
„Franjino ‘Da’ Ocu, podložnost Očevoj volji i klanjanje Ocu ujedno je dar Crkvi, nama. Neka nam Gospodin pomogne slomiti otpor u nama i dovede nas da budemo dar Ocu i čovjeku. Neka svako naše umiranje ne bude grčevito mučenje oko samih sebe, nego ‘Da’ Bogu i bratu čovjeku”, potaknuo je opat Marin.
Nakon mise, fra Bojan Rizvan, župnik župe Presvetog Srca Isusova u Zadru, gdje djeluju franjevci, predvodio je Obred Preminuća sv. Franje. Obred je počeo ulaskom svećenika, vjernika trećoredaca i framaša u crkvu u kojoj su vjernici u rukama imali upaljene svijeće. Pročitan je ulomak iz zapisa sv. Bonaventure ‘Transitus’ kako je izgledalo preminuće sv. Franje, ulomak iz Evanđelja po Ivanu kojega je poželio i sv. Franjo prije svoje smrti da mu se pročita, o trenutku Pashe, odnosno Isusovog prijelaza, a fra Pavle Ivić je otpjevao Psalam 142 „Iz svega glasa vapijem Gospodinu, iz svega glasa Gospodina zaklinjem“, kojega je prije svoje smrti pjevao sv. Franjo.
„Franjo od svoje smrti nije napravio tragediju ni spektakl, nego pjesmu. Nekoliko godina prije preminuća sastavio je Hvalospjev stvorova, u kojem pjeva ‘Hvaljen budi, moj Gospodine, za sestru našu tjelesnu smrt, kojoj ni jedan živući čovjek umaknuti ne može. Jao onima koji umiru u grijesima smrtnim; blago onima koje smrt nađe u volji presvetoj Tvojoj, jer druga im smrt nauditi neće“, rekao je fra Bojan u nagovoru.
Istaknuo je da je Franjo mogao smrt nazvati sestrom, zato što je znao kome ide u susret. „Za njega smrt nije bila susret s nepoznatim, nego posljednji korak prema Onome kojega je cijeloga života tražio, ljubio i kojemu se darivao. Zato je mogao svoju smrt pretvoriti u pjesmu. Tko živi iz susreta s Uskrslim, njemu i smrt postaje pjesma“, rekao je fra Bojan. Naglasio je da je Franjo cijeloga života učio umirati: sebi, svojoj volji, svojoj oholosti, potrebi da sve drži u svojim rukama. „Učio je svoj život svakog dana ponovno predavati Bogu. Zato njegova smrt nije bila potpuno odvojena od njegovog života, nego posljednji čin njegovog dugog predanja“, poručio je Rizvan. Rekao je da svakog dana u sebi moramo pustiti da nešto umre, naša potreba da uvijek budemo u pravu, naša oholost kad smo hrabri reći „Oprosti“, naša sebičnost kad se darujemo drugome, nepraštanje kad odlučimo drugome dati novu priliku, strah kad se ponovno pouzdamo u Boga.
Razmatrajući Franjine riječi o „presvetoj volji“ Božjoj i potrebi da čovjek bude u Božjoj volji, fra Bojan je rekao kako to ne znači da razumijemo sve što nam se događa. „To znači da i onda kad nešto ne razumijemo, kad nešto izgubimo, kada nas zaboli, kad se život ne odvija prema našim planovima, možemo reći: „Gospodine, i ovo predajem tebi“. Možda je to najveća priprema za smrt: naučiti kako svakog dana predavati svoj život Bogu. Zato Franjo svoju smrt može nazvati sestrom. Ne zato što nije osjećao bol, zato što smrt nije ozbiljna, nego zato što je iza smrti vidio Lice, Krista“, poručio je fra Bojan.
Obred preminuća sv. Franje je poticaj da se zapitamo kakav je naš odnos prema smrti; bojim li se izgubiti život ili još nisam potpuno naučio svoj život predati Bogu. „Franjo nas ne uči prezirati život. Toliko ga je ljubio da je u svemu prepoznavao trag Stvoritelja. Sve stvorenje za njega postaje pjesma koja vodi prema Stvoritelju. Zato je i smrt mogla postati dio te pjesme.
Ali u Hvalospjevu postoji i ona ozbiljna riječ: „Jao onima koji umiru u smrtnim grijesima“. To nije prijetnja, nego poziv na ozbiljnost života, na obraćenje. Nije svejedno kako živimo. Način na koji sada živimo oblikuje i način na koji ćemo jednoga dana stati pred Boga. Zato se ne trebamo pitati ‘Kako ću jednog dana umrijeti?’, nego ‘Kako danas živim?’. Jesam li se pomirio s nekim, znam li reći ‘Oprosti’, postoji li nešto što trebam predati Bogu, nešto što trebam pustiti da umre u meni, kako bi u meni više živio Krist“, potaknuo je fra Bojan. Poželio je da nam 800. spomen Franjina preminuća, više od prisjećanja na taj događaj iz prošlosti, bude poticaj da naš život već sada postane pjesma zahvalnosti, oproštenja, predanja, ljubavi i povjerenja kada budemo prešli u Očev zagrljaj. Rizvan je zamolio zagovor sv. Franje da ne živimo zarobljeni strahom od smrti, nego da svakog dana nešto od staroga čovjeka u nama umre, kako bi u nama sve više živio Krist.
Nakon obreda preminuća, vjernici su počastili relikviju sv. Franje Asiškog. Uočnica blagdana bila je završetak jubilejske devetodnevne pripreme za proslavu blagdana sv. Franje, kad je svaku večer misu predvodio drugi franjevac i propovijedao o nekoj osobini iz života sv. Franje. Prije mise je moljena pobožnost sv. Franji, a nakon mise su se častile relikvije franjevačkih svetaca.
Izvor: IKA, Ines Grbić
