SREĆKO/ FELICE ROJNIĆ
konfrater naše Provincije
(1934 – 2024)
Dana 13. lipnja 2024. god. na blagdan sv. Antuna, u Puli je umro u 90. godini života gospodin Srećko/Felice Rojnić, dugogodišnji poslužitelj našeg svetišta Majke Božje u Šijani, na perifriji grada. S obzirom da sam ga poznavao dvadesetak godina i da mi je bio suradnik u održavanju crkve u Šijani, bio sam Bogu zahvalan što sam se slučajno tih dana našao u Puli i mogao prisustvovati njegovu pogrebu.
Rođen je 25. listopada 1934. u selu Bokordići župe Svetvinčenat. Pobožnog neženju jednom sam pitao, je li ikada imao zvanje za svećenika. Reče mi da je imao tu želju, ali da mu roditelji za to nisu dali dozvolu. Imao je srednjoškolsku naobrazbu i svoj radni vijek proveo je kao činovnik u gradskoj pošti. Živio je kao samac u skromnoj kućici u ulici koja vodi put Šijane i mi bismo ga usput uzimali u auto za službu Božju u svetištu. U zadnje vrijeme dolazio bi po njega gospodin Slavko Kliman, također naš vjerni suradnik.
Iako je rođen u vjerski indiferentnoj obitelji, Bog ga je vodio kroz život i imao je živu vjeru u Boga i nježnu pobožnost prema našoj nebeskoj Majci Mariji. Vezan uz našu franjevačku Župu sv. Antuna, od 1981. aktivan je član Franjevačkog svjetovnog reda, ne propuštajući nikada sastanke. Kad je u župi osnovan Karitas, Srećko je bio vrijedan suradnik, jer je imao srce za siromahe i potrebne. U vrijeme Domovinskog rata i kasnije vodio je Biskupijski karitas na planu grada Pule, sređivao i pakovao robu i hranu i dijelio u određene dane. „Preko njegovih ruku prošle su tone i tone hrane, odjeće i obuće“, kako je rekla jedna gospođa na misi zadušnici.
Njegova ljubav nije obuhvaćala samo Pulu, pa je bio u vezi sa s nekim samostanima i dobrotvornim ustanovama kojima je slao materijalnu pomoć. Tako je pomagao samostane karmelićanki u Levanjskoj Varoši i u Brezovici, kao i ‘Circolo’ s. Elvire.
Jedno od najvećih njegovih dobročinstava je višegodišnja skrb za velikog bogalja Lučana Bodrožića, osobu s invaliditetom koju su svi napustili pa i vlastita majka. Ovaj je također živio u skromnoj kućici pored Srećkove, godinama u kolicima, a na kraju nekoliko godina nepomičan u krevetu. Tu je Srećko zaista bio milosrdni samaritanac, poslužujući ga u svim ljudskim potrebama. Srećko je vjerovao Isusovoj riječi: „Štogod ste učinili mojoj najmanjoj braći, meni ste učinili.”
Kad su časne sestre Kćeri milosrđa napustile svetište u Šijani, jedna je obitelj stanovala u našoj kući i brinula se za crkvu. No kad su i ovi napustili Šijanu, briga za čistoću crkve i ukrašavanje oltara, kao svi poslovi jednog sakristana spali su na Srećka koji je to s najvećom ljubavlju obavljao, pa i u dubokoj starosti. Svjesni koliko je zaslužan za ovo naše svetište, naši fratri su ga predložili za našeg ‘konfratra’, što je uprava naše Provincije i realizirala i dala mu o tome diplomu. Time je postao dionik svih duhovnih dobara naše franjevačke provincije. Znamo da je Srećko i od biskupije i nekih župa primio razna priznanja i nagrade, što nismo u mogućnosti sve točno provjeriti i precizirati.
Iako je dugo godina bio teški srčani bolesnik, doživio je visoku starost zahvaljujući disciplini i smirenom životu. Sam je sebi spremao hranu i živio vrlo skromno. Ugasio se služeći Bogu do samog kraja tako da nikome nije pao na teret. Očito je stalno molio za sretnu smrt. Ugasivši se na blagdan sv. Antuna, istrošen od dobrote i ljubavi, noseći strpljivo i do kraja svoj križ, vjerojatno je samo proletio kroz čistilište i sa sv. Antunom započeo svoje vječno nebesko slavlje.
Ovdje sam se sjetio jednog njegovog svetog prethodnika, Antonia Nardini-a (+1948.), uglednog radnika brodogradilišta u vrijeme Italije, koji je također bio neženja i sakristan ovog svetišta. Živio je skromno na tavanu sakristije, u molitvi i pokori, a znali su ga iznenaditi i naći prostrtog na podu u klanjanju Euharistiji i Gospi. Vjerujem da su sada zajedno u nebu.
Sprovod ovog Božjeg čovjeka bio je 17. lipnja na gradskom groblju, predvodio ga je župnik fra Diego, a uz njega je još bilo nas osmorica svećenika i lijepi broj Božjeg naroda. Franjevački habit, u kojem je želio biti pokopan, stavljen je u jednoj kutiji pored lijesa u grobnu nišu. Sv. misu zadušnicu 19. lipnja vodio je u fr. Job Mikolić, aktualni čuvar svetišta, uz asistenciju nas nekoliko svećenika i pune klupe vjernog puka koji je pjevao iz svega glasa. Kraći kurikulum života čitala je jedna mlada gospođa.
Fr. Stanko J. Škunca
