U svibnju, mjesecu kada se priroda odijeva u najljepše ruho, devetnaest hodočasnika – trinaestorica novaka s Humca, Trsata i iz reda Trećoredaca, praćena šestoricom svojih magistara – krenulo je na daleko, ali srcu blisko putovanje. Od 19. do 24. svibnja 2026. godine, pod organizacijskom rukom fra Marka Ešegovića, putovi su ih vodili tamo gdje zemlja još uvijek šapće franjevačkom poviješću: kroz tišinu Asiza, pitoresknu Reatinsku dolinu, mističnu La Vernu i milosnu Padovu. Bilo je to više od putovanja; bio je to hod u dubinu vlastitoga poziva, traženje živoga Boga u stopama svoga serafskog oca, svetoga Franje.
UTORAK, 19. SVIBNJA – SUSRET S ASIZOM I SUZE SVETOGA DAMJANA
Putovanje je započelo u rano, tiho jutro na Trsatu, odakle su se hodočasnici, praćeni molitvom časoslova i krunice u autobusu, zaputili prema talijanskoj pokrajini Umbriji. Kako se autobus približavao drevnom gradu podno planine Subasio, prva je postaja bila crkvica svetog Damjana, mjesto gdje je raspeti Krist progovorio mladom Franji i preokrenuo njegov život.
Pod vodstvom fra Marka Bandića u tom su svetom prostoru proslavili prvu hodočasničku svetu misu. Na samom početku ovog zajedničkog hoda, fra Marko je u svojoj homiliji progovorio upravo o Franjinom početku i onom sudbonosnom, iskrenom pitanju: „Gospodine, što hoćeš da učinim?“ Tim je riječima snažno potaknuo novake da se i sami, u tišini ovoga svetog mjesta, vrate na početke svojih osobnih obraćenja i prvotnog odaziva na Božji poziv. Pozvao ih je da obnove onaj čisti žar s kojim su krenuli za Kristom, dopuštajući mu da progovori u njihovu sadašnjem trenutku. Dan je završio smještajem kod sestara franjevki i večernjom molitvom u kolijevci Reda – Porcijunkuli.
SRIJEDA, 20. SVIBNJA – REATINSKA DOLINA: OD JASLICA DO PREDANJA NA FONTE COLOMBU
Drugi dan hodočašća, pod vodstvom fra Josipa Ivkića, odveo je mlade redovnike u plodnu Reatinsku dolinu. Prva postaja bio je Rivotorto, a potom i čudesni Greccio, mjesto gdje je Franjo, potaknut neizmjernom ljubavlju, uprizorio prve žive jaslice.
Svečano misno slavlje u Grecciu predvodio je fra Josip. U tom jedinstvenom ambijentu, fra Josip je svoju propovijed utkao u tajnu tame – one ljudske, koja u vrijeme Božića često postane još dublja i teža, kada se čini da oni koji su daleko od nas postaju još udaljeniji. Novacima je posvijestio kako je upravo u takvu tamu, shrvan teškom bolešću i duboko razočaran nerazumijevanjem vlastite braće, došao i sveti Franjo. No, upravo se na tom mjestu njegova potpunog siromaštva i nemoći rodilo novo, neugasivo svjetlo u obliku prvih jaslica. Fra Josip je pozvao mlade redovnike da se ne boje životnih tmina, jer Bog najradije bira upravo prostore naših najvećih lomova i napuštenosti kako bi u njima nanovo utjelovio svoju ljubav.
Nakon Greccia put ih je vodio na Fonte Colombo – franjevački Sinaj – gdje je Franjo u postu i suzama pisao Vodstvo (Pravilo) našega Reda, učeći svoje sinove potpunom evanđeoskom predanju. Popodne je bilo rezervirano za povratak u Asiz i obilaženje groba svete Klare te rodnog mjesta svetoga Franje.
ČETVRTAK, 21. SVIBNJA – PORCIJUNKULA I CARCERI: UTIŠAVANJE SRCA ZA LET S ANĐELIMA
Četvrtak je bio posvećen samom srcu franjevaštva, pod vodstvom fra Brune Ćubele. Jutro je započelo svečanim misnim slavljem u samoj Porcijunkuli, toj maloj crkvici koju je Franjo toliko ljubio i u kojoj je izmolio potpuni oprost za sve ljude.
Fra Bruno je u svojoj nadahnutoj propovijedi govorio o dubokoj, neraskidivoj povezanosti svetoga Franje s ovom crkvicom, ali i o snažnim emocijama koje svakoga od nas vežu za određena mjesta u našim životima – mjesta susreta s Bogom i vlastitim pozivom. Na koncu homilije, fra Bruno se poslužio upečatljivom vizualnom slikom same Porcijunkule i goleme bazilike koja je izgrađena oko nje i koja je štiti. Naglasio je kako je svatko od nas, i kao pojedinac i kao član redovničke zajednice, poput te male crkvice – nježan, krhak i potreban zaštite, ali ujedno siguran jer je trajno okružen i zakriljen čvrstim zidinama Svete Crkve.
Nakon trenutaka duboke osobne molitve i obilaska svetišta, popodne je donijelo uspon kombijima u samotište Carceri, smješteno u gustoj šumi na obroncima Subasija. Među stoljetnim stablima i u uskim kamenim ćelijama, novaci su u tišini, nakon susreta s članom samostanske zajednice, proveli vrijeme u osobnoj molitvi i osluškivanju šapata Duha.
PETAK, 22. SVIBNJA – SACRO CONVENTO I SUSRET S FRANJINIM GROBOM
Petak je započeo rano pod vodstvom fra Ivana Landeke, a hodočasnici su se uputili prema veličanstvenoj bazilici svetog Franje. Vrhunac jutra bila je sveta misa u samoj kripti, na grobu serafskoga Oca.
Stojeći tik uz zemne ostatke svetog Franje, fra Ivan je propovijedao o dubokoj tajni Franjine molitve. Istaknuo je kako je to bila molitva koja je vrlo rijetko nešto tražila, a ako bi i tražila, uvijek je to bilo nešto čisto duhovno. Franjina molitva bila je u potpunosti utemeljena na hvali i zahvaljivanju, čime je fra Ivan potaknuo i probudio u srcima novaka duboku zahvalnost prema svemu što od Boga već imaju i što svakodnevno primaju. Nakon organiziranog obilaska ove velike svetinje i popodnevnog slobodnog vremena, novaci su se u bratskoj radosti počeli pripremati za sutrašnji odlazak prema gorskim visinama.
SUBOTA, 23. SVIBNJA – LA VERNA: PREOBRAŽENJE LJUDSKIH RANA U IZVORE MILOSTI
Nakon doručka i pakiranja, hodočasnici su se oprostili od Asiza i autobusom krenuli prema gorskim visinama. Vrhunac hodočašća bio je uspon na La Vernu, surovo i sveto brdo na kojem je Franjo 1224. godine primio svete rane (stigme). Po dolasku je uslijedilo misno slavlje u kapeli Adoracije, koje je predvodio fra Marko Ešegović, dok je propovijedao i cijeli dan liturgijski animirao fra Pepi Jožef Lebreht.
Upravo na tom mjestu gdje je Franjo poprimio Kristove rane, fra Pepi je u svojoj homiliji duboko rastumačio pojam ranjavanja u svakom ljudskom životu, naglasivši kako od ranjenosti nitko nije izuzet. Međutim, istaknuo je da se te rane mogu nositi jedino onda kada ih pronađemo u Kristovim ranama, a Kristove u našima – jer jedino tako one bivaju preobražene iz izvora boli u izvore milosti.
Popodne, točno u 15 sati, novaci su se u koru bazilike pridružili domaćoj samostanskoj zajednici na Srednjem času, nakon čega je uslijedila tradicionalna procesija do kapele Stigmata. Ova svakodnevna procesija, koja spaja baziliku Marijina Uznesenja s mjestom Franjina uranjanja u Kristovu muku, za novake je bila hod kroz vlastitu redovničku stvarnost. Koračajući u pjesmi i molitvi kroz kamene hodnike i stijene obasjane duhovnom poviješću, u srcu su prebirali riječi o tajni Križa koja stoji u središtu svakog kršćanskog i redovničkog poziva. Nakon večernje molitve u bazilici, novaci su sudjelovali na Duhovskome bdijenju zajedno sa samostanskom zajednicom i drugim hodočasnicima.
NEDJELJA, 24. SVIBNJA – DUHOVI NA LA VERNI I POVRATAK PREKO PADOVE DOMOVINI
Sutradan ujutro, prije samog nastavka putovanja prema sjeveru, novaci i njihovi meštri okupili su se na svečanom misnom slavlju u kapelici Stigmata. Budući da je bila svetkovina Duhova, fra Josip Ivkić je u svojoj homiliji snažno povezao djelovanje Duha Božjega u životu svetoga Franje s Njegovim djelovanjem u životima mladih redovnika. Upozorio je kako svako djelo koje činimo bez Duha postaje tek isprazni aktivizam koji brzo prolazi i umara čovjeka. Upravo je taj isti Duh doveo Franju na La Vernu, gdje ga je Njegov božanski plamen toliko sjedinio sa Sobom da je svetac zavrijedio na vlastitom tijelu nositi žive Kristove rane.
Nakon ove jutarnje mise, osnaženi duhovnim plodovima La Verne, hodočasnici su krenuli na posljednju dionicu svoga puta prema Padovi. Tamo su posjetili veličanstvenu baziliku svetoga Ante, sveca svega svijeta, te tiho i milosno svetište našega svetoga Leopolda Bogdana Mandića, učeći od njih kako biti neumorni djelitelji Božje blizine i milosrđa.
Kasno navečer, umornih tijela ali srdaca raspaljenih božanskim plamenom, hodočasnici su stigli natrag na Trsat. Ovi su dani ostali utisnuti u njihove duše poput nevidljivih stigmi – kao trajni podsjetnik i ohrabrenje na stazi redovničkog života kojim su hrabro odlučili koračati.
Tekst: fra Dominik Šimić
Foto: fra Matija Ćorić
