Brat fra Alfons Orlić preminuo je u nedjelju 12. studenoga 2023. na Košljunu kod Punta na Krku, a u srijedu 15. studenoga 2023., održan je posljednji ispraćaj koji je započeo dolaskom njegova tijela na rivi otoka Košljuna gdje su se braća naše Provincije okupila zajedno s fra Matom Polonijem, gvardijanom Samostana Navještenja Marijina na Košljunu, kako bi blagoslovom, molitvom i pjesmom uveli brata u samostansku crkvu u kojoj je fra Alfonso nebrojeno puta slavio otajstva naše vjere, vjerujući Uskrslome i svojim životom svjedočeći snagu evanđeoskih savjeta koje je sv. Franjo ostavio svojoj braći.
Vjernici, rodbina, redovnici, redovnice, svećenici i prijatelji našega brata okupili su se u velikom broju kako bi se posljednji put pozdravili s našim bratom i zahvalili Bogu na njegovom služenju i ljubavi kojom je dotakao tolike živote. Uslijedilo je euharistijsko slavlje koje je predslavio mons. Valter Župan, biskup krčki u miru u zajedništvu s mons. Ivanom Milovanom, porečkom i pulskom biskupu u miru. U koncelebraciji je sudjelovao i provincijalni ministar fra Tomislav Šanko i fra Mate Polonijo, gvardijan Samostana na Košljunu s još tridesetak svećenika te velikim mnoštvom okupljenih vjernika.
Svečanost euharistijskog slavlja pokazala je vjeru u Uskrsloga te je okupljeno mnoštvo zaista slavilo otajstvo života koje je u svome služenju u našoj zajednici posvjedočio fra Alfonso. U svojoj homiliji, mons. Valter Župan, obratio se najprije izražavajući sućut svoj rodbini pokojnoga oca Alfonsa. Zatim je sućut izrazio braći u Provinciji i našem provincijalnom ministru fra Tomislavu Šanku kao i braći na Košljunu. Istaknuo je kako „odlazak oca Alfonsa s kršćanskom žalošću, ali i nadom doživljava i Krčka biskupija jer je pokojnik potekao iz dobre kršćanske puntarske obitelji i svoj je redovnički i svećenički poziv dobrim dijelom utrošio i darovao za vjernike krčke biskupije“.
Govoreći kako je naš Bog život u sebi, dodao je kako „Bog nije smrt ni stvorio ni izmislio, nego je smrt ušla u svijet đavlovom zavišću, dakle zlobom, ali i ljudskom odlukom“. Istaknuo je kako je važno da svaki ispraćaj u sebi sadrži kršćansku konotaciju jer ako toga nema „tu sve staje i ne dopire se dalje od plemenite humanosti“ zaključio je propovjednik. Snažno je uprisutnio vjeru u Uskrsloga i naglasio „ako nema Isusa i svega što on donosi, dalje se ne može, ali ono što je Isus donio odnosi se na život i uskrsnuće“.
Uspoređujući Isusov govor o smrti, zaključio je kako Isus nikada nije navijestio svoju smrt bez navještaja uskrsnuća, bez obzira što ga njegovi najbliži nisu uopće razumjeli što je dokaz tome da Uskrsloga nisu mogli prepoznati nakon uskrsnuća. Za ovo otajstvo je trebalo vremena, zaključio je mons. Valter i dodao „konačno je djelovanje Duha Svetoga na dan Pedesetnice učinilo da ipak učenici povjeruju da je Isus uskrsnuo i da je živ“. Istaknuo je kako su vjerom u Uskrsloga i sami učenici predali svoje živote sve do mučeničke smrti jer ga nisu htjeli zatajiti.
Dodao je kako „Isus nije za sebe umro i uskrsnuo, nego za svakoga od nas, ali i za pokojnog fra Alfonsa te da je ovo slavlje svjedočanstvo naše vjere u činjenicu uskrsnuća koju je sam Bog potvrdio kako bi ostala netaknuta izvan svake sumnje i da na toj činjenici leži istina o mojemu životu i o vječnoj reći svakoga od nas“. Zaključio je homiliju uspoređujući život fra Alfonsa s životom sv. Petra i dodao „kako nam je kroz mnoge nevolje proći prije ulaska u kraljevstvo Božje“ u čemu se snažno oslikava i život fra Alfonsa koji je tiho i kršćanski svaku od njih podnosio.
Poslije popričesne molitve, životopis fra Alfonsa pročitao je košljunski gvardijan fra Mate Polonijo. Budući da je fra Alfonso bio dugogodišnji profesor i ogojitelj sjemeništaraca u Franjevačkoj gimnaziji na Poljudu u Splitu, svoje su izraze sućuti uputili mnogi njegovi tadašnji odgajanici i učenici koji su sada zahvalni za te milosne dane. Ukratko se obratio i fra Ivan Lelas koji je istaknuo svoju bratsku ljubav prema fra Alfonsu, spominjući se bratske suradnje s fra Alfonsom iz koje je mnogo naučio za cijeli život.
Svoje sjećanje, zahvalu i izraze sućuti na velikog redovnika fra Alfonsa uputio je i Ivan Repušić, hrvatski dirigent i glazbeni pedagog. U ime vjernika Istre, gdje je dugi niz godina pastoralno djelovao fra Alfonso, obratio se umirovljeni profesor Jakov Jelinčić, arhivist, povjesničar i predavač koji nije štedio riječi hvale za blizinu fra Alfonsa.
Na koncu se obratio i fra Tomislav Šanko, provincijalni ministar čiji oproštajni govor donosimo u cijelosti: „Preuzvišeni biskupe Valtere i Ivane, draga braćo franjevci i svećenici, poštovane časne sestre, draga rodbino pokojnog fra Alfonsa, braćo i sestre u Kristu! Okupili smo se kako bismo se oprostili od jednog iznimnog iznimnog brata franjevca i svećenika, fra Alfonsa Orlića.
Kada bih u razgovorima s braćom, prilikom obilaska Provincije, dolazio do pitanja o tome kako je fra Alfons, kako je naš najstariji član, skoro bi se redovito čula rečenica: To je pravi fratar, ili jednostavno: On je fratar! Izgleda da mi ljudi ipak osjetimo da za uistinu velike ljude ne treba izgovarati previše riječi. Ne treba ništa nadodavati. Zašto je tome tako? Pa jednostavno zato jer riječi hvale izgovorene za ljude kao što je to bio fra Alfons imaju odjek u njihovom životu. Zato ih ne treba puno. Zato govor o velikim ljudima ne trpi pretjerivanje. Uistinu za fra Alfonsa, bez neke patetike, možemo reći da je životom govorio. Kada bih ga morao opisati sa samo dvije riječi, a da ne upadnem u istu napast pretjerivanja, onda mi na pamet dolaze riječi raspoloživost i revnost.
Mogu slobodno reći da je njegova raspoloživost ponekad poprimala herojsku razinu. Vjerujem da je dolazila iz iskrenog suosjećanja. Tako nam fra Alfons ostaje u sjećanju posebno u slici ispovjednika. Za njega je svaki čovjek koji je došao na ispovijed ili razgovor bio daleko više od obaveze. Kao da je u svakoj osobi koja bi pokucala na vrata samostana prepoznao onog jadnog i izranjenog čovjeka iz Evanđelja kojega se ne smije zaobići.
Druga riječ za fra Alfonsa bila bi revnost. Fra Alfons je bio čovjek molitve, rada, reda i discipline. Ipak ta disciplina i revnost nikada nisu prešle u krutost. Posjedovao je rijetku finoću i mekoću duše. Nedaće koje je prolazio, udarci i ranjavanja, nisu ga učinile nepovjerljivim, zatvorenim ili čangrizavim. Kao da je baš to proširilo njegovo srce i učinilo ga osjetljivijim za ljudsku patnju. Postao je čovjek koji je znao razumjeti i slušati. Bio je strpljiv. Bio je i do kraja ostao jedna izrazito očinska figura. Čovjek koji je znao staviti sebi granice, ali je i poštivao tuđe. Vjerojatno je zato mogao biti zdravo zahtjevan prema sebi i drugima.
Kao redovnik, svećenik i provincijal bio je pastir koji je vodio svoje stado s ljubavlju i brinuo se za dobrobit svakog pojedinca. Njegova prisutnost donosila je mir i sigurnost. Fra Alfons je ostavio trajan pečat na mnoge živote koje je Bog preko njega dotaknuo. Ostavio je neizbrisiv trag u životima braće naše Provincije.
Dragi padre Alfons, u ime naše redovničke zajednice hvala ti na svemu što si učinio na svim onim poljima gdje te je Gospodar žetve poslao. Hvala ti za svjedočanstvo tvoga života. Hvala dragome Bogu što nam te je dao. Pokoj vječni daruj mu Gospodine“, zaključio je provincijalni ministra fra Tomislav Šanko.
Nakon svih sažalnica, uslijedio je posljednji ispraćaj sve do grobnoga mjesta koje je predvodio provincijalni ministar fra Tomislav Šanko. Vjernici su pjevali, braća redovnici i svećenici ispraćali Uskrslome velikog čovjeka, ali skromnog redovnika čiji će odlazak s Košljuna ostaviti veliku prazninu, ali vjerujemo kako svoju braću neće zaboraviti te da će moliti Uskrsloga da ih ojača novom braćom.
Brate Alfonso, usuđujem se za kraj reći – hvala i oprosti!
Blagoslovljen Bog koji nam te dao! Počivaj u miru Uskrsloga kome si život posvetio, a On neka ti uzvrati otvorenim vratima vječnog života!
fra Pavle Ivić
tajnik Provincije
