12. studenoga 2024
Iz tajništva, Iz života Crkve, Iz života Provincije

Svečani ispraćaj fra Joakima Gregova u Hvaru

SVEČANI ISPRAĆAJ FRA JOAKIMA GREGOVA

U utorak, 12. studenoga 2024., pokopan je fra Joakim Jaki Gregov u Hvaru u samostanskoj crkvi Gospe od Milosti. Euharistijsko slavlje predslavio je mons. Ranko Vidović hvarski biskup u prisutnosti provincijalnog ministra fra Tomislava Šanka, braće iz Provincije kao i tridesetak drugih svećenika pristiglih iz različitih dijelova Hrvatske.

U uvodnom dijelu biskup Ranko pozdravio je sve okupljene te svima izrazio kršćansku sućut, osobito rodbini fra Joakima kao i provincijalnom ministru i prisutnoj braći kojima je fra Joakim bratski pripadao. U homiliji se biskup dotakao autentičnog vjerskog, redovničkog i svećeničkog života fra Joakima, a homiliju donosimo u cijelosti:

„Draga braćo i sestre, dragi prijatelji fra Joakima. Danas smo se iznenada okupili ovdje u našem Hvaru, u ovom predivnom franjevačkom Samostanu Gospe od Milosti kako bismo se oprostili od fra Joakima. Oproštaji nam uvijek padaju teško, osobito kada su naši voljeni u pitanju. Normalno je da tada osjećam tugu i bol. Normalno je da osjećamo prazninu u svom srcu. Normalno je i da suzu pustimo. Žalosno bi bilo kada bi ovo izostalo. Sjetimo se samo kako je Isus plakao nad svojim prijateljem Lazarom. Mi se opraštamo kao vjernici u ime one vjere koju nam je tako snažno i zorno posvjedočio naš fra Jaki i to svojim životom i svojim djelima. Vjera koja nas uči da smrt nipošto nije kraj, da je smrt samo jedan prijelaz, doduše bolan prijelaz, ali prijelaz u vječni život. Vjera koja se temelji na uskrsnuću Isusa Krista koji je umro, uskrsnuo i doviknuo svima nama koji vjerujemo u njega da nećemo umrijeti nikada.

Svaka je smrt jedna lijepa uspomena, ali u isto vrijeme i jedna opomena. Uspomena jer znamo da o pokojnima ništa loše ne govorimo. Vjerujem da svi mi ovdje nazočni kao i ljudi dobre volje koji su poznavali fra Joakima i koji su ovih dana čuli za potresnu vijest o njegovoj smrti da svi mi pretresamo u svome srcu lijepe uspomene na njega. Uspomene koje su nastale iz suživota s njime. Vjerujem kako će plodovi njegova života postati poput sjemena koje je duboko posijano u našim srcima te da će u svoje vrijeme uroditi svojim plodom. Plod koji ćemo moći predati drugim generacijama kao svjedočanstvo vječnosti. Smrt ne treba gledati kao onu koja prekida tijek života, nego treba uzdignuti pogled na jednu višu razinu. Smrt je u isto vrijeme prekrasna uspomena na dragu osobu, ali smrt je svojevrsna opomena svima nama. Tko je od nas ovdje nazočnih mogao predvidjeti ovaj dan? Prije dva dana slavili smo Blagdan sv. Teodora u Župi sv. Teodora u Milni s fra Jakijem i to u Župi koja je njemu bila povjerena.

U potpunom blagdanskom raspoloženju fra Jaki je na kraju Mise uputio svoju riječ i ne znajući da će to biti njegov oproštajni govor. Nakon Mise uslijedilo je zajedničko druženje s župljanima u dvorani koje je fra Jaki pripremio. Nakon objeda je fra Jaki uputio svoj pozdrav i rekao mi kako je godina bila rodna s maslinama te da će mi u ponedjeljak donijeti ulja za moje potrebe da bi jutro poslije stigao poziv da je fra Jaki preminuo. Zastao sam na trenutak te zahvalio Bogu na daru fra Jakijeva života i blagoslovljene smrti kada u nedjelju u ranim satima odlazi pred Gospodina. Pitam se jesam li ja mogao biti na njegovom mjestu. To je mogao biti svatko od nas. Čega bismo se stidjeli dolaskom pred Gospodina. Što je to u nama još uvijek nedovršeno i nezrelo? Što je to u meni pogrešno? Što bih trebao popraviti već danas? Život nije dar koji pripada isključivo samo nama. Vrijeme nam ne pripada. Vrijeme pripada Bogu.

Zato smo svi pozvani sjetiti se Kristove riječi da ne znamo ni dana ni časa. Bdjeti znači živjeti život onako kako nas je poučio naš Gospodin. Moleći psalme iz Pozivnika često molimo „Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda“ razmišljamo o pitanju tko će nam dati ovo sutra. Tko od nas može jamčiti sutra? Tko je siguran od nas okupljenih da će se sutra probuditi? Imamo samo danas i imamo ovo sada. Apostol nas isto tako poziva da se otrijeznimo od svega što nam priječi da u našim srcima odjekne ovo danas. Trudimo se! Mnogi su umorni od života jer sabiremo blago koje nije blago života. Uzdamo se u blago koje nas neće obogatiti. Trudimo se oko pravog sadržaja koji nas može oplemeniti i koji nas čine djecom Božjom. Sadržajem koji nas čini braćom i sestrama kako bismo bili dar i blagoslov jedni drugima.

Kada umremo ne nosimo ništa sa sobom. Tamo nosimo plod svoga života koji se čuva u srcu i duši. Taj plod srca i duše ide na vagu i procjenu. Vjerujem da je naš fra Jaki došao s obilatim plodovima. Znamo da je imao i mnogo darova, a jedan od njih je bio i ribolov. Upravo mi je Jaki u subotu prije Mise posvjedočio kako je ulov bio odličan. Nije to Jaki čuvao za sebe. Prije nego li je ulov unio kuću, pola bi podijelio putem do kuće, a ono što bi preostalo, to bi podijelio s prijateljima u kući. Isto tako, bio je dušobrižnik u Domovinskom ratu što je bilo hvalevrijedno. Kao vojni kapelan u najtežim je trenucima donosio vjeru i nadu onima koji su ostajali iza stradalih u teškom ratu. Sve je to ostavljalo dubok trag u njegovom srcu i njegovoj duši. Tolika umjetnička djela koja je ostavio iza sebe, o tome će tek stručnjaci toga područja o tome govoriti. Meni je osobno njegovo najdraže djelo, ujedno i jako izazovno koje je napravio prije dvije godine, skulpturu koja prikazuje čovjeka koji je zagledan u križ i stoji na kugli zemaljskoj inspiriran Kristovim riječima kada dođe Sin Čovječji hoće li naći vjere na zemlji. Nešto za naše vrijeme. Takvo kvalitetno i skupocjeno djelo nije dobrodošlo i nije dočekano kako se očekivalo.

Ono što je Jakija posebno krasilo kao svećenika bilo je milosrđe. Svi znamo da je bio čovjek milosrđa. Ovih danas su svi poput kamenčića u mozaiku prepričavali svoje uspomene na Jakija koje očituju veličinu koju je on nosio u sebi. Oni koji su u Jakiju vidjeli bujnu kosu i bradu prepoznali bi njegov snažan karakter, ali zapravo je bio dijete u srcu i duši. Znamo da su poslije Kristova života zapisali da je prošao zemljom čineći dobro, ove iste riječi možemo pripisati našem fra Joakimu da je prošao ovim svijetom čineći dobro svima. Zato vas sve pozivam da se iskreno molimo za njegovu dušu da Gospodin u njegovoj duši zahvati najbolje plodove koje je fra Joakim skupljao za života i da ga oslobodi od svega što nije dostojno Kraljevstva nebeskoga. Neka ga oslobodi od svega onoga što mu ne pripada kao čovjeku, redovniku, svećeniku. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine.“ – zaključio je mons. Ranko Vidović, hvarski biskup.

Poslije popričesne molitve, tajnik Provincije fra Pavle Ivić, pročitao je životopis fra Joakima Gregova kao i pristigle sažalnice na adresu Provincijalata. Poslije se obratio i provincijalni ministar fra Tomislav Šanko koji se riječima zahvale za život i dar brata fra Joakima od njega i oprostio.

Fra Tomislav Šanko u svom je govoru osvrnuo na dirljivu propovijed biskupa Ranka, naglasivši kako možda fra Joakim nije bio savršen u svemu, ali tko od nas to jest. Ipak, istaknuo je da je fra Joakim znao ulagati u ono najbitnije – u ono što ne prolazi, a to su susreti i živi ljudi. Za njega se, bez patetike, može reći da je živio Lukino evanđelje koje poziva da na gozbu ne zovemo samo one koji nam mogu uzvratiti, već i one koji nam to ne mogu. Fra Joakim je zaista to živio svim srcem i dušom.

Njegovo široko srce bilo je izvor utjehe i dobrote nebrojenim osobama kojima je samozatajno pomagao dugi niz godina, nikada ne tražeći ni nagradu ni priznanje. Fra Joakim je živio istinsko besplatno darivanje, nesebično i u tišini, ne očekujući ništa zauzvrat. U svom životu pokazivao je primjer što znači živjeti Evanđelje u svakodnevnim djelima ljubavi prema bližnjem.

Zahvalio je Bogu na daru fra Joakima redovničkoj zajednici kojoj je pripadao te nastavio s molitvama i posljednjim preporukama moleći Uskrsloga da mu otvori vrata pravde.