Član naše Kustodije fra Antonio Gospić, OFM, proslavio je mladu misu u crkvi sv. Frane u Zadru u subotu 11. srpnja. Propovijedao je kustod fra Tomislav Šanko. Na početku mise, fra Antonio je blagoslovio vodu i sol te je puk poškropio blagoslovljenom vodom. Razmatrajući naviješteno evanđelje, u kojem Petar pita Isusa pitanje što će dobiti za to što slijedi Isusa, Šanko je rekao da „ljubav treba biti pitanje. Kada te ljubav više ne propituje, onda ljubav počinje umirati. Kada supružnici jedno drugome, djeca i njihova bol nisu više pitanje, onda sve postane navikom. Najgore je kad ljubav postane navika; kad se osoba navikne na ljubav, kad ti više nije pitanje. Kada ti svećeništvo više nije pitanje, kada misa i sakramenti postanu rutina. To ubija ljubav, ljepotu svećeništva i svakog poziva“, upozorio je Šanko, rekavši da je to povezano i s čistoćom svećenika koja je često svedena na moralnu dimenziju i sterilnost.
Dodao je da čistoća svećenika ima veze s plodnošću. Čistoća ne znači da je osoba bezgrešna, nego da ljubav postane pitanje i da je osoba do kraja tu za nekoga, rekao je fra Tomislav, rekavši da Isus ne traži od svećenika da nikad ne pogriješi, nego da pripada, do kraja. I muž je čist u braku ako je tu za svoju ženu i djecu do kraja, a nije čist ako ne izgara za obitelj, ako nije prisutan, kao i svećenik.
Šanko je pohvalio Petrovo pitanje jer je neposredan, rekavši da su ljudi u odnosima inače oprezni što će reći. „Petar je iskren, ali to je prijateljstvo. Važno je za svećenika da gaji lijepi odnos s Gospodinom koji je i zahtijevan. Kad nekoga voliš, smiješ i zahtijevati. Ljubav je zahtjevna. Roditelj koji voli svoje dijete će zahtijevati, ali ne da uništi dijete, nego jer mu želi dati više. Petar pita Isusa baš po srcu. Prije toga kaže: ‘Mi smo sve ostavili i pošli smo za tobom’. Kod ostavljanja, često mislimo na materijalno. Ja mislim da čovjek najviše treba ostaviti svoje scenarije i verzije kako će izgledati njegov život. Treba ostaviti svoje vizije svetosti i sreće. To je sloboda. Gospodin te vodi, oslobađa te tvojih zamisli da bi ti dao više. A mi smo nekada u strahu, jer bismo htjeli sve kontrolirati. Onda često ne vidimo Božju verziju“, upozorio je fra Tomislav.
Kad čovjek ima svoje scenarije, ne vidi Božji scenarij i ljepotu. Ljudi često to ne ostave. „Petar je mislio da je sve ostavio. Ali, nije ostavio svoje obzire, svoje strahove, u susretu sa sluškinjom. Nije ostavio svoju viziju kakav Isus mora biti. Petar u puno situacija prvi reagira, odgovara, prvi poteže mač u Getsemaniju. Da bi držao situaciju pod kontrolom, on mora odmah nešto napraviti“, rekao je Šanko, dodavši da i svećenik nekad upadne u zamku da sve mora spasiti, svemu odgovoriti, da uvijek mora biti dobre volje.
„Svećenik bi trebao ostaviti svoju viziju svećeništva; da uvijek dobro propovijeda, da ima vremena za sve. Drugo, ostaviti svoju viziju duhovnog napretka. Bog od mene neće tražiti uspjehe, on traži vjernost – da si tu, prisutan. I odreći se svoje vizije kako izgleda stostruki plod kojeg će Bog dati, na koji način Bog treba biti plodan u mom životu“, poručio je kustod Šanko.
„Petar je imao potrebu sve riješiti. Bio je navezan. Isus ga je izliječio od toga na Tiberijadskom moru. Nakon uskrsnuća, Petar dolazi do Isusa i Isus pita Petra: ‘Ljubiš li me?’. Petar nije odgovorio ni da ni ne. Nego: ‘Ti znaš da te volim’, što je i geslo fra Antonija. Petar dolazi pred Isusa i više ne zna. Dok je sve znao, sve nedostaje. Tada on više ne zna ni je li i kako voli. Mora ostaviti svoju viziju ljubavi. I kaže: ‘Gospodine, ti znaš’. Isus ga pita po imenu, ‘Šimune Ivanov’. Tek nakon trećeg pitanja on postaje Petar. Sposoban je dobiti stostruko kad kaže, ‘Ti znaš, Gospodine…’“, istaknuo je fra Tomislav. Poželio je fra Antoniju to oslobođenje koje dolazi polako, istaknuvši da je Petru trebalo više godina.
„I mi smo na tom putu oslobođenja. Bog onda osobi šalje neke događaje, situacije, da ostavi svoje vizije, da ga oslobodi; ne da ga uništi – nego da čovjeku da stostruko, a to će mu dati kad se oslobodi svog scenarija“, naglasio je Šanko. Ako je svećenik opterećen kako njegovo svećeništvo i duhovni rast moraju izgledati, onda ne čuje Boga. Podsjetio je pritom na prvo pravilo sv. Benedikta: „Slušaj!“. „Slušaj čak i one koji te ne vole. I po njima ti Bog govori, i oni su ti poslani. Oni kojima nisi drag, i njih slušaj. Mudar čovjek zna uzeti dobro, ali ne gorčinu“, rekao je fra Tomislav, poželjevši fra Antoniju hrabrost za ljubav koja zna ostaviti navedeno.
Na kraju mise, prigodni govor održao je fra Bojan Rizvan, župnik zadarske Župe Presvetog Srca Isusova iz koje je fra Antonio rodom. Prije odaziva u svećeništvo, Gospić je studirao pravo te je fra Bojan rekao kako je fra Antonio po milosti Božjoj spoznao da „nije najvažnije biti u pravu, nego biti u ljubavi; da je ljepše braniti Krista, nego vlastite argumente; da je uzvišenije služiti, nego pobjeđivati; da je važnije spašavati ljude, nego dobivati sudske rasprave. Zato je ostavio sigurnost pravne profesije i stavio svoj život na raspolaganje Kristu i Crkvi“.
Rekao je da se Crkva obnavlja kad čovjek dopusti Kristu da obnovi njegov život. „Sv. Franjo nije obnovio Crkvu snagom položaja, ugleda ili vlasti, nego jednostavnošću života i potpunim predanjem Kristu. Zato je svaki novi svećenik i znak da Bog nije prestao obnavljati Crkvu ni danas, stoljećima nakon njenog utemeljenja“, poručio je Rizvan, rekavši da je Župa Presvetog Srca Isusova radosna jer u njegovom odgovoru na Božji poziv vidi i nagradu za ustrajnu molitvu za nova duhovna zvanja koju ne izostavlja ni jednog dana.
„Pravi put nije uvijek lagan put. Krist nas nije pozvao obećavajući lagan put. Rekao je: „Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast“ (Mt 7,13). Uska su vrata ljubavi koja ne traže sebe. Uska su vrata služenja koje se ne hrani pohvalama. Uska su vrata svećeništva koje ostaje vjerno i onda kada nema nagrade, osim sâme blizine Krista. Zato se u svećeničkom životu otajstveno isprepliću i težina i ljepota, snaga i slabost, križ i uskrsnuće, Božja milost i ljudska krhkost. Neće ti uvijek lako biti svećenik. Nije teško služiti kad si prihvaćen i hvaljen. Ali, pravi se pastir prepoznaje kad ostane vjeran i kada ga ne razumiju; kad služi bez pljeska i pohvale; kad ljubi i onda kada ljubav nije uzvraćena; kad ga zaboli ono što dolazi od onih kojima je poslan i smatra da su mu upravo te osobe stavljene na put za pomoć i blagoslov, a postanu one koje ga izdaju i ostave. Ne boj se! Budi hrabar i odvažan, jer tada svećeništvo postaje najsličnije Kristovom križu. U takvim će trenucima posebnu snagu i svoj smisao zadobiti tvoje mladomisničko geslo: ‘Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim!’ (Iv 21, 17)“, poručio je Rizvan fra Antoniju.
Zahvalio je Gospićevim roditeljima Vjeki i Meliti koji su na početku mise blagoslovi fra Antonija te njegovoj sestri Veroniki, za predanost u životu župe i za dar njihovog sina Crkvi. Župljani su darovali fra Antoniju lik Kristovog srca, djelo akademske slikarice Karin Grenc, „kao podsjetnik odakle dolazi njegovo poslanje. Ne samo iz župe, obitelji i franjevačkog bratstva, nego iz Kristovog srca“, rekao je fra Bojan. Uime samostanske zajednice sv. Frane, fra Antoniju je čestitao gvardijan samostana fra Stipe Nosić. Istaknuo je da njegov odaziv raduje cijelu zajednicu te mu poželio ustrajnost na putu svećeništva.
Suslavili su brojni svećenici iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, među kojima i provincijal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Ivica Jagodić. Provincijal je poželio fra Antoniju da bude čovjek evanđelja; da ono što naviješta, to i živi; da po njegovom daru svećeništva ljudi prepoznaju Krista u čije ime je i zaređen za svećenika; da u svakom čovjeku prepoznaje brata, osobito u osamljenima, bolesnima, nemoćnima, koji čeznu za odnosom i Isusom; da bude oduševljen u poslanju i da za svaku povjerenu službu kaže „Evo me“ – jer u tome „Evo me“ nalazi se život fra Antonija, život kustodije, provincije i Crkve.
Fra Antonio je zahvalio svima koji su mu pomogli na putu prema svećeništvu. „Kada čovjek zastane pred tolikim darovima koje je primio, jedini pravi odgovor jest zahvalnost. Dar je lijep upravo zato što nije nešto što smo sami zaslužili, nego nešto što nam je netko iz ljubavi podario. Najveći dar koji imamo jest dar života. Zato moja prva i najveća zahvala ide Bogu, izvoru svakoga dara, koji mi je podario život, vjeru i poziv. Sve što jesam i sve što imam primio sam od njega. U tom daru života Gospodin se poslužio i s dvoje ljudi kojima danas na poseban način želim zahvaliti, svojim roditeljima. Bez njih danas ne bih stajao ovdje. Oni nisu samo bili posrednici života, nego su svojim trudom, radom, odricanjem i ljubavlju omogućili da mogu razvijati darove koje mi je Bog udijelio i postati ono što danas jesam. Uz njih zahvaljujem i svojoj sestri. I ona je dar koji mi je Gospodin stavio na životni put. Hvala joj za svu blizinu, podršku i ljubav. Zahvaljujem i svojoj rodbini i kumovima. Iako me životni put vodio na različite strane i od srednje škole više ne živim u Zadru, znam da ste uvijek bili tu za mene“, istaknuo je fra Antonio.
Poručio je da ke dar i župna zajednica u kojoj je rastao. „Vjerujem da se ne bismo danas ovdje okupili da nije bilo te zajednice, fratara koji su me pratili, poticali i pomagali mi otkrivati Božji poziv. Zahvaljujem sadašnjem župniku te svim župljanima koji su molili za moj poziv, kao i sestrama milosrdnicama koje su u župi djelovale. Posebno mi je draga ova crkva sv. Frane jer je u njoj toliko toga utkano u moj život: ovdje sam primio svetu pričest, svetu potvrdu, položio doživotne zavjete i danas slavio svoju mladu misu. Zato zahvaljujem gvardijanu i braći ovoga samostana, koji su me trpili sve ove dane“, rekao je.
Dar je, dodao je, i franjevačka zajednica. „Sveti Franjo je jednom rekao: ‘Gospodin mi dade braću’. Danas zahvaljujem za dar braće koju mi je Gospodin stavio na put. Zahvaljujem našoj Kustodiji sv. Jeronima – Zadar, našem novom provincijalu i našem kustodu, kojem osobito zahvaljujem na današnjoj propovijedi, ali i za sve ono što je učinio za mene kroz ove puste godine što se znamo. Zanimljivo je da je upravo on bio prva osoba kojoj sam još u 7. razredu osnovne škole rekao da želim postati fratar. On se tada malo iznenadio i rekao mi da ipak malo pričekam jer da je to rano. Pa eto tko mu je kriv što je morao čekati 18 godina da propovijeda na ovoj misi, ali zato je barem imao vremena pripremiti ju“, rekao je fra Antonio kroz smijeh.
Zahvalio je i svim svećenicima koju su suslavili. „Vaša me prisutnost raduje, ali i hrabri jer mi daje sigurnost da ću, kada možda dođu i kušnje, uvijek imati kome se obratiti. Sa svakim od vas prošao sam dio svoga životnog puta, a od sada zajedno dijelimo isti dar svećeništva. Hvala vam“, poručio je. Dar su, dodao je, i prijatelji. “,Hvala svim prijateljima koji su danas ovdje došli, iz Dubrovnika, Hercegovine, Brodarice, Zadra, Rijeke, Zagreba, Samobora, Rima i svih mjesta iz kojih vas je Gospodin doveo. Hvala vam za svako prijateljstvo, blizinu i molitvu. Čovjek tek kada završi određeni put formacije shvati koliko je i školovanje veliki dar. Možda nije uvijek sladak dok ga primamo i dok ga otvaramo, ali na kraju vidimo koliko je vrijedan. Zato zahvaljujem svojim profesorima iz gimnazije, Pravnog fakulteta i Teološkog fakulteta, kao i svojim franjevačkim odgojiteljima koji su me pratili na putu prema svećeništvu. Zahvaljujem i svima onima koji su na bilo koji način darovali sebe za ovo današnje slavlje: svojim trudom, radom, vremenom, molitvom i darovima. Od uređivanja crkve, asistencije, zbora. Bez vas ovo slavlje ne bi bilo ovako lijepo“, istaknuo je mladomisnik.
„Benedikt XVI. kaže da ljepota nije dodatak ili ukras liturgiji nego njezin konstitutivni element jer se u liturgiji susreću nebo i zemlja, a ljepota je atribut samoga Boga i njegove Objave. Zato se nadam da ste danas mogli osjetiti barem malo neba na zemlji. Jer kada čovjek iskusi Božju ljepotu, jedini odgovor koji mu preostaje jest zahvalnost“, zaključio je fra Antonio. Nakon obraćanja mladomisnika, otpjevan je himan Tebe Boga hvalimo. Na kraju mise, fra Antonio i još šestorica zaređenih svećenika, njegovih kolega, podijelili su mladomisnički blagoslov,
Izvor: Ured za medije Zadarske nadbiskupije (uz izmjene) // Foto: Ines Grbić
