Draga braćo,
S velikom radošću ovih dana slavimo najvažniji kršćanski blagdan – Uskrs. Sjećamo se događaja koji je promijenio svijet – uskrsnuća Isusa Krista. To je događaj koji je u središtu kršćanske vjere i koji nam daje nadu u život vječni. U Evanđelju po Ivanu čitamo o Mariji Magdaleni koja je rano ujutro došla na grob i vidjela da je kamen s groba bio uklonjen. Trčala je i javila apostolima da je grob prazan. Prvi učenici polako ulaze u otajstvo uskrsnuća upravo po ovoj ženi koja se je dala oblikovati od Krista živa. Ona koja je s Kristom iskusila mogućnost novih početaka postaje vjesnicom da je to moguće za svakoga od nas.
Uskrs je blagdan nade i novog početka. Uskrsnuće je dokaz da je Bog jači od smrti i da nas čeka život vječni. Uskrs je poziv da se oslobodimo svih tereta prošlosti i krenemo prema novom životu u Kristu. To je poziv da se okrenemo Bogu i da mu se prepustimo s vjerom i povjerenjem.
Braćo, mi smo pozvani da živimo u vjeri i da svjedočimo svijetu Isusa Krista koji je uskrsnuo. Naša provincija prolazi kroz proces restrukturiranja i postaje ovisna kustodija. Ovo je vrijeme izazova i prilika za nas da se osvrnemo na našu prošlost i da se pripremimo za budućnost. To ćemo moći jedino okrenuti Kristu tražeći njegovo vodstvo u ovom procesu.
Važno je da se ne usredotočimo samo na vanjske promjene, već da se osvrnemo na našu duhovnu obnovu. Vodstvo našega Reda naglašava povratak izvorima franjevačke duhovnosti i utemeljenje na Kristu. Vjera u Krista polazna je točka svega što radimo.
Budućnost naše provincije odnosno buduće ovisne kustodije ovisi o tome kako ćemo se odazvati na ovaj poziv. Dok se pripremamo za budućnost, nastojmo zadržati ono što je vrijedno i što nas čini autentičnim franjevcima, a to je usmjerenje na evanđeoski način života i naše poslanje koje nam je Krist povjerio. U molitvi potražimo Božje vodstvo u svemu što radimo.
Kada se nešto tiče ljubavi onda to ne trpi osrednjost, mlakost ili polovičnost. Ljubavi se uvijek žuri da sretne onoga koga ljubi. Ljubav se uvijek osjeća da kasni kada je u pitanju susret, zajedništvo, darivanje sebe, odvaljivanje kamenja s grobova.
Možemo zamisliti Petra uskrsnog jutra. Koji kamen taj čovjek nosi u sebi? Kamen izdaje, zatajenja, kukavičluka, razočaranja u samoga sebe…
Petar trči Isusu jer ga za razliku od Jude ipak pokreće nada i sjećanje na Isusa i njegovu priču o dobrom ocu koji ne sudi. Petar izgubljenik trči da se nađe…
Petrov grijeh nije bio prepreka do Ljubavi, do susreta s onim koga voli. Njegovo siromaštvo nije bilo zid – baš ono postaje most, baš ono postaje mjesto zajedništva. Bog ne gradi zajedništvo s nama na našoj savršenosti i svetosti nego na svome milosrđu i vjernosti. I tako grob postaje mjesto susreta. Kamen koji mi se činio da je nemoguće pomaknuti postaje mjesto proslave i obnove života. Vjerujem da nam to mnogo govori o situaciji u kojoj se nalazimo danas kao zajednica i provincija. Bitno je slušati, čuti i razumijeti.
Ivan, ljubljeni učenik, prvi je naslutio ovu novost. U njemu tinja nada trećega dana. Ivan je mistik, pjesnik i zaljubljenik… Čovjek koji nakon 70 godina piše događaj u kojem se sjeća svakoga detalja. Ljubav se sjeća. Ljubav vidi dalje. Ivan vidi skrovito, vidi iza privida.
Prazan grob govori kao i križ svojom tišinom i puninom prisutnosti za onoga koji ima oči vjere i ljubavi. Prazan grob ne nameće svoju istinu, on je nudi. Bog nije nametanje, On je ponuda onima koji su maleni. Tu istinu znaju prepoznati oni koji su ponizni, koji znaju čitati tragove, koji se znaju sagnuti, koji znaju prijeći od gledanja na vjerovanje. Tu ujedno stoji i naše poslanje.
Isus je ušao u grob da nam pokaže da za njega niti jedna situacija nije zapečaćena, niti jedna situacija nerješiva, da ne postoji događaj iz kojega On ne bi mogao za nas izvući neko veće dobro. Ipak potrebno se i malo zamorit, tražiti, dati svoj dio…
Prvo što Uskrsli Gospodin vidi to su naše suze i naša čežnja: „Ženo zašto plačeš, koga tražiš?“. Netko je rekao da čovjek postaje ono u što je projicirano njegovo traženje, ono u što su usmjerene njegove čežnje.
Svaki put kada ne odustanemo od života, kada se borimo usprkos kamenja naših i tuđih, kada ta kamenja pretvaramo u susrete mi navješćujemo drugima Uskrs.
To je poslanje na koje smo pozvani. Isus je živ i stvorio te je živa. Zato naš život ima smisla jer ga je On stvorio. Zato se nikada ne smijemo pomiriti s pukim preživljavanjem. Bila bi to izdaja ljubavi. Isus je za nas ušao iza neprijateljske linije. Ostao je ondje tri dana i razorio grijeh. Uništio je smrt u njenoj srži.
Braćo, ne bojmo se života nego životom navješćujmo Uskrs!
Čestitka u PDF formatu.
