Reporter Večernjeg lista Hrvoje Ivančić u Kongu se družio s našim subratom fra Ilijom Barišićem, koji je u toj ratom i divljanjem zahvaćenoj zemlji duže od pedeset godina. U nastavku prenosimo reportažu s mrežne stranice Večernjeg lista.
U starom Roveru koji se nagutao zemlje za barem tri života poskakivali smo po kvrgavoj cesti dok je fra Ilija pozdravljao seljane uz rub puta. Dizao je ruku dok je krunica plesala na retrovizoru. Njegov vozač ponosno je upravljao teškim vozilom, sretan što ima pošten i bolje plaćen posao od većine koju smo susretali. Ilijina bijela biblijska brada nije mogla proći nezamijećeno. Ovdje ga poznaju svi, a to znači na tisuće ljudi. Žene su na glavama nosile teret, korpe s pijeskom ili kinkinu, djeca u plastičnim natikačama i u prljavoj odjeći valjala su se uz put i skakutala jedna preko drugih.
Prašuma, ako joj se prohtije, progutat će i put i ljude i kuće za tren. Zato joj ne treba pružiti priliku i mora je se neprestano držati pod kontrolom: kosom i mačetom. Treba je zauzdati, tamaniti, podšišati i zabraniti joj da se širi. Takva je kud god se okrenuli, a tamo u daljini, ako napregnete pogled, ona postaje tamna i gusta do te mjere da skriva sunčevu svjetlost. Zrake dotiču samo vrhove krošnji, zato se sve biljke ovdje penju ne bi li ih one makar na tren pomilovale. Prašuma oduvijek predstavlja duboku mističnu nepoznanicu, mjesto za skrivanje odmetnika I bandi, odbjeglih vojski, zvijeri i grobova koji su se nanizali u posljednjih sto godina pljačke i paleža.
Parkirali smo ispred franjevačkog samostana. Riječ je o prizemnici od pečene cigle, s nekoliko vrlo bazično opremljenih prostorija: spavaćim sobama, blagovaonicom, kapelicom, ručnom praonicom rublja. Ispred su posađena stabla banane i papaje, grm ananasa. Vinovu lozu su pokušali zasaditi tri puta, ali nije se uhvatila. Ekvator na visini od tisuću i sedamsto metara jednostavno nije pružao za to povoljnu klimu. Župa Ngengere pored grada Butemba u pokrajini Sjeverni Kivu, dom je Iliji Barišiću i njegovoj franjevačkoj subraći, kongoanskim fratrima kojima veteran s pedeset i jednom godinom misionarskog iskustva predstavlja najboljeg učitelja.
– Kod nas ti je ovdje svaki dan isto – govori ispred samostana s pogledom na obližnji vrt – rano buđenje, ručak i večera u isto vrijeme, molitva i rad. Moraš imati raspored da uspiješ napraviti sve što si zacrtao. Kada bismo priprosto na papir stavili sve što je Ilija za boravka u Kongu izgradio, tada bi to izgledalo ovako: osamnaest razreda u Bukavuu, dvanaest razreda u Kimbuluu, osamnaest u Butembu i u izgradnji još dvanaest. Po tom se može zaključiti da je glavna misija kojom se bavi upravo obrazovanje mladih ili njegovim riječima:
– Nema misije bez mladih, nema evangelizacije bez mladih. Stariji imaju svoje običaje, imaju svoja vjerovanja jer mnogi, iako su kršteni imaju svoja vjerovanja, kažu da je krv jača od vode. Za mlade treba graditi škole, profesore spremiti da budu kompetentni.
Bilo je rano jutro i dan se tek počeo nazirati. Prašuma je bila tiha, a narod je u selu ispod brežuljka spavao. U kapelici je gorjela svijeća. Bilo je nesumnjivo da je misionar započeo novi radni dan. Tek stotinjak metara ispred samostana isprepleteno je lišće, a nešto bliže su prve kuće iz kojih se počeo dizati dim. U daljini je prašuma. Ona je bila majka i prokletnica, utočište i zatvor u kojem je Kongo stasao. Kralju Leopoldu bila je velik zalogaj. Prostranstvo se nije moglo tek tako zauzdati. Povrh svega zbog činjenice što na tom području žive narodi koji nikada ranije nisu bili u široj plemenskoj zajednici ili bilo kakvoj carevini i savezu.
Kralju, međutim, međuplemenski odnosi nisu bili bitni. Isplativost je sve na što se fokusirao, a tako će ostati do samoga kraja. Ono za što se zanimao bile su brojke: ulaz, izlaz i razlika. Čitajući Leopoldove bilješke, povjesničari ih uspoređuju s bilješkama glavnog direktora velike multinacionalne kompanije. Osim brojki, on je s Kongom imao malo dodira pošto nikad nogom nije kročio u svoju koloniju. Za početak je na teren poslao više tisuća vojnika, pregršt stranih plaćenika, čime praktički započinje vrijeme plaćeničkih vojski u toj zemlji. Zadržat će se sve do danas. Milijuni mrtvih, milijuni osakaćenih, milijuni razdvojenih obitelji. To je nasljeđe najbrutalnije kolonizacije na kontinentu. Čak sto godina zapadni svijet nije imao snage uperiti prstom u jednog europskog kralja i nazvati ga koljačem.
Kada pogledamo razdoblje u kojem je Ilija stigao u Kongo, shvatit ćemo da je to bilo tek desetak godina nakon odlaska Belgijaca. Kaže da je kolonijalna infrastruktura u to vrijeme još dobrano služila, dok se napokon i ona nije raspala.
– Kad je bila kolonija onda su imali jednoga gazdu kojega su slušali, a to je bila Belgija. Kad je prestala kolonija onda su dobili više gazda koje su morali slušati. I Amerika i Rusija i Kina, jer su te zemlje otkrile veliko bogatstvo koje je u zemlji i koje Kongo kao Kongo nije mogao koristiti i do danas ne može koristiti. Tu je početak, a gdje je svršetak to nitko ne zna. I onda te vojne formacije, to je sve u istome kontekstu, političkom i socijalnom. Svaki trgovac ima svoju, recimo, miliciju, vojsku koja čuva ono područje gdje on koristi zlato ili koltan. Svaki general vojske ima svoju grupu vojnika. To se iscjepkalo. Nema praktički nacionalne vojske jer u tu su vojsku integrirani svi koji su se borili jedni protiv drugih i ta vojska nema šanse da bi uspjela. Kad će se sve to svršit, ja mislim da kad nestane bogatstva u zemlji, a to neće za još pedeset ili sto godina.
Ilija je rođen u mjestu Grmići kod Prozora u Hercegovini 1942., u velikoj seljačkoj obitelji kakve su nekad u Jugoslaviji bile gotovo sve. Desetak braće i sestara, desetak gladnih usta i cipele koje se nasljeđuju od najstarijeg prema najmlađem. Paralele s današnjim istokom Konga su više nego slične. Ovdje iz jedne malene kuće od blata izleti toliko djece da se čovjek mora zapitati gdje i na čemu svi noću spavaju. U franjevački je red stupio kao šesnaestogodišnjak, a studirao je u Firenci gdje je poslije deset godina školovanja zaređen. Nije mu trebalo dugo da ode u Afriku, bio je to njegov poziv koji je dodatno produbio preko kolega, koji su s njim studirali u Italiji, a porijeklom su iz Konga. Kako je prvo trebalo odraditi dvije godine u provinciji, to je i napravio jer nije mogao mimo pravila, ali poslije je, ako je htio širiti kršćanstvo u Kongu, morao naučiti jezik nekadašnjeg kolonizatora, a to je bio francuski. Krenuo je stoga u Francusku gdje je pohađao večernji tečaj jezika, a preko dana bi radio u garaži Renaulta. Stečeno znanje, rekao je, dobro će mu doći iako uopće na njega nije računao. U Kongu, naime, postoji zlatno pravilo popravka svega svojim rukama. Ovdje je svatko sam svoj majstor, a to se prvenstveno odnosi na motorna vozila.
– To znanje ti u Kongu vrijedi više od filozofije. Ako ti se pokvari auto, a ti ne znaš popraviti, najčešće čekaš i dva dana da netko dođe po tebe. Ceste su loše, nema službi, znaš, nije to Europa. Tajanstveni smiješak koji mu usnicu odvuče u jednu stranu, onako obraslom sijedom dugom bradom, daje mu proročki izgled, a dnevna pokretljivost bez imalo predaha ocrtava revnost kojom prianja poslu. Njegov govor je smiren, a slogovi dugački kao što to obično kod svećenika biva. Uvjerenje da će upravo kršćanstvo donijeti slobodu duha i napredak zajednici jače je od bilo čega. „Božja riječ je temelj osnivanja zdrave zajednice“, kaže, ali u Kongu ne ide lako, ne ide glatko niti je to jedino što se treba napraviti. Potrebno je graditi, zidati, obrazovati i ljudima dati ono što im država nikad nije omogućila: prozor u svijet. On ima čvrsto uvjerenje da će upravo Božja riječ uspostaviti red među ljudima.
– Kad sam 1972. stigao u Bukavu još uvijek je bio živ prvi čovjek koji je pokršten. Bilo je to zanimljivo vrijeme, osjetila se postkolonijalna atmosfera iako su Belgijci već otišli, a Kongo je postao nezavisan. Imali smo oko dvadeset i pet tisuća pokrštavanja godišnje… što se odraslih tiče. Kad tome dodaš i djecu, dobiješ cjelodnevni i svakodnevni posao bez prestanka. Misionari su uz arapske trgovce bili prvi koji su prodrli u srce kontinenta i prvi koji su počeli govoriti o strahotama kolonijalnih vlasti u Kongu. Štoviše, kršćanski su misionari prethodili svim kolonijalnim vlastima i postali su prepoznatljivi likovi u ruralnim zajednicama afričke unutrašnjosti. Njihova osnovna misija, bez obzira na denominaciju, bilo je obrazovanje; bazična znanja u čitanju, pisanju, aritmetici i, dakako, religiji uz koju je ljude trebalo odgojiti i pokrstiti. Njihove škole nisu bile impresivna zdanja niti su se za njih izdvajala značajna sredstva. Često se nastava održavala ispod velikog drveta okruženog ogradom od šiblja, a štapom se po zemlji crtalo i pisalo.
Kasnije su one prerasle u jednostavne zgrade od blata prekrivene bananinim lišćem, kakve još i danas viđamo u zaselcima Sjevernog Kiva. Glavna značajka kršćanskih misija je što su Afrikance približili zapadnjačkom svijetu koji je na njih izvršio nagli utjecaj. Samim su obrazovanjem postajali vesternizirani. Učilo ih se kolonijalni jezik i povijest kolonijalnog gospodara, a s tim ih se i međusobno povezivalo u grupe koje promišljaju svoj status. Otpor kolonijalizmu u najranijim vremenima dolazio je od najmanje vesterniziranih grupa, koje su jednostavno htjele istjerati Europljane i vratiti se u prethodno stanje plemenskog ustroja.
Afrikanac obrazovan u misionarskim školama ciljao je na preuzimanje institucija koje je u Africi stvorio bijeli čovjek. Bilo je to nastajanje novog bunta, nove ideje, novog otpora. Rađala se nova zora. I novi afrički čovjek kojeg je odgojila Europa. U trenutku posljednjeg razgovora s Ilijom, u proljeće 2023., Sjevernim Kivuom se ponovo počeo širiti rat. Više od milijun ljudi je raseljeno i na tisuće pobijeno. Dvije skupine u tome prednjače: islamisti pod nazivom ADF, i M23, organizirana vojska pod pokroviteljstvom susjedne Ruande. Taman kad se pokaže tračak nade, u Kongu se nanovo zapale ratne baklje.
O narodu Nande koji živi o ovoj regiji, koji ima svoj jezik, svoju kulturu, svoje sjećanje i svoje vojne formacije za zaštitu, ne zna se na globalnoj razini ništa, ali misionar koji je ovdje poslan ima jedan sasvim drugačiji sustav shvaćanja koji mu daje snagu da obavlja posao.
– Ja sam pronašao u njima ljude koji žele upoznati Boga i ljude koji žele živjeti život. Puninu života. I to onoga prirodnog, doista prirodnog. Ovdje još uvijek nema života kojeg uvjetuje tehnika ili uvjetno rečeno civilizacija. Ovdje su ljudi vezani uz svoje polje, uz prirodu. Ja kao franjevac sam se vrlo lijepo našao među tim narodom koji je jednostavan, koji je direktan, iskren i otvoren. Prihvatili su nas širokih ruku. U Bukavuu gdje sam prvo došao bilo je još originalnije jer dogodilo se to početkom sedamdesetih. Tamo su ljudi funkcionirali na način da muškarci idu na ispašu i brinu o životinjama, a žene rade u polju. Kolonisti su ih s druge strane počeli tjerati da rade za plugom na plantažama kinkine. Oni u tome nisu vidjeli smisao. Zašto raditi za nekoga na plantaži nečega što ne mogu pojesti? Čim su kolonizatori otišli sve se vratilo na staro. To se dogodilo desetak godina prije mojeg dolaska. Ljudi su nam u župi rekli da su po odlasku Belgijaca nešto zakopali kod nasada banana. Ispitivali smo ih, ali nam nisu znali reći o čemu se radi pa smo na kraju počeli kopati. Bila su tamo zakopana dva pluga. Jednostavno nisu ih našli potrebnima za rad — prisjetio se Ilija crtice iz svog afričkog života.
U podne smo krenuli zajedno preko čistine ispred samostana na kojoj raste kava.
– Sve je domaće, moramo biti samoodrživi — kaže Ilija kroz smiješak i doda — biljke ovdje rastu brzo i intenzivno. Kiša obično padne popodne, a razlike kišne i sušne sezone gotovo nema. To je zbog nadmorske visine, objasnio je. Kako smo prošli pored šume i blage uzvisine pozdravili smo žene koje u plahtama na leđima nose šljunak iz potoka. Pozdravili smo ih i one su zadovoljno odzdravile. Autoritet svećenika ovdje je velik. Čim je Ilija pored njih zastao i rekao nešto na njihovom jeziku, one su spremno ušle u razgovor i krenule objašnjavati. Mora da je bila riječ o poslu. Zaustavismo se pored ogromne čistine omeđene ogradom. Između šumskih ogranaka čistina je djelovala u potpunosti umjetno, raskrčeno, kao nalijepljena u photoshopu. Promatrali smo pašnjake i odbljesak sunca na vlatima trave.
– Problem ovog mjesta je da je ukliješteno, omeđeno velikim farmama. Trgovci su pokupovali brežuljke i na velikoj površini drže možda par stotina krava, a radi se o više stotina hektara zemlje. To koristi samo vlasnicima zemlje, ali ljudi od toga nemaju ništa i što je najgore, nemaju mjesta za obrađivati svoja polja. Zemlju su lokalni šefovi prodali trgovcima koji su u velikim gradovima, Kinšasi ili drugdje. I sada obični ljudi nemaju gdje obrađivati zemlju. Imaju malo zemlje ili rade na plantaži kinkine ili je sami sade pa otuda dolazi nešto novca. Šuma se uništava.
Gledali smo farme i gazili visoku mokru travu koja je osvježavala naše noge dok je Sunce pržilo s visina i zadavalo nam glavobolju. U Kongu se najgora vrsta kapitalizma sudarila s feudalnim sustavom, a Kongo, koji je poslije Alžira i Sudana najveća afrička zemlja, pretvorio se u igralište velikih mešetara rudnim bogatstvima od kojih narod ima jako malo ili gotovo ništa. Ljudi se snalaze na malenim parcelama pored svojih kuća i tamo uzgajaju što im služi za jelo, a ni taj komadić zemlje na kojem žive nije jeftin. Cijene se otprilike kreću oko dvije i pol tisuće dolara za dvadeset i pet kvadratnih metara.
– Vidiš, ovdje vade kamen za izgradnju temelja za školu – pokazao je na hrpu podjednakih komada kamenja pobacanih pored makadamskog puta.
Misionar razmišlja o izgradnji, obrazovanju i o vjeri. Svoj zadatak obavlja iz dubokog uvjerenja kojeg je nemoguće poljuljati. Ne vrijedi ni pokušavati. Posljedice takvih akcija su teško predvidive pa ih niti on ne poznaje, ali svejedno ustraje. Pored nas su prošle žene s teškim kamenjem na glavama, omotanim maramama kako im ne bi nanio ozljede. Koračale su elegantno, u potpunosti uspravne i bacale ga na hrpu. Potom su se opet vraćale malenim puteljkom u šumu. I sve ispočetka. U kamenolomu su muškarci ručno odvaljivali stijene i udarali ih velikim batovima ne bi li ih razlomili na manje komade.
– Mislim da žena radi mnogo više, ali žena ujedno i živi duže – prokomentirao je Ilija. – Muškarci su neuredni: piju, puše i idu iz mjesta u mjesto pa tako putujući dobiju malariju ili kakvu drugu bolest koja se prenosi spolnim putem. U mojoj je bivšoj župi bilo vrlo malo udovaca, ali zato je sve bilo puno udovica.
Kamenje će upotrijebiti za temelje škola. Možemo reći da je gradnja glavna i velika zadaća vjerskih zajednica jer država je ta koja ne postoji, koja je ljude ostavila i ukinula im svaku moguću sigurnost.
– Crkva radi ono što država ne želi: gradi škole i bolnice. Ne znam je li to loše ili dobro. Jednostavno je tako – kaže fra Ilija.
Izvor: Večernji list // Foto: Hrvoje Ivančić
