Draga braćo i sestre, na kraju ovoga euharistijskog slavlja osjećamo kako se u našim srcima isprepliću zahvalnost, radost, ponos, ali i određena tuga… Danas zahvaljujemo Bogu za više od četrdeset godina vjernog misionarskog služenja našega fra Josipa Peranića, ali i za gotovo stoljeće prisutnosti naše braće franjevaca iz Hrvatske među Hrvatima u Argentini.
Današnje evanđelje govori o čovjeku koji pronalazi skriveno blago, o trgovcu koji pronalazi dragocjeni biser i o domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro. Upravo su te slike najljepši opis onoga što se ovdje u hrvatskoj zajednici događalo desetljećima.
Kad su prvi hrvatski franjevci stigli u Argentinu, nisu tražili bogatstvo ovoga svijeta. Tražili su jedno drugo blago, a to su hrvatske obitelji koje su daleko od domovine željele sačuvati vjeru, jezik, običaje i nadu. Te su obitelji bile prvo blago hrvatskih franjevaca u Argentini i ti su fratri postali njihovo blago.
Među njima je i naš brat fra Josip. Više od četrdeset godina dijelio je život s ovom zajednicom. Krstio je mnogo djece, pripremao mlade za sakramente, blagoslivljao brakove, ispraćao pokojne, tješio u teškim trenutcima, radovao se s onima koji su se radovali i nosio križ s onima koji su plakali… Toliki susreti, razgovori, ispovijedi, mise, hodočašća, vjeronauci i obični svakodnevni trenuci utkali su se u živote mnogih ljudi. Takve se stvari ne mogu izmjeriti statistikama. One ostaju zapisane u srcima ljudi i pred Bogom.
Na kraju evanđelja Isus govori o dobrom domaćinu koji iz svoje riznice zna iznijeti novo i staro. Čini mi se da upravo u toj slici možemo prepoznati i fra Josipa. Dobar domaćin nije onaj koji se grčevito drži prošlosti, niti onaj koji olako odbacuje ono što su mu prethodnici ostavili. Dobar domaćin zna u pravo vrijeme posegnuti za starim, kako bi sačuvao ono što je vrijedno, ali i otvoriti prostor novome kada za to dođe trenutak. Ima osjećaj za ljude, za vrijeme i za Božje djelovanje. Upravo si takav bio među nama. Znao si čuvati hrvatsku baštinu, vjeru i tradiciju naših predaka, a istodobno si znao prepoznati potrebe novih naraštaja i odgovoriti na njih. Imao si ono što bismo danas rekli: dobar osjećaj za pravi trenutak. A to je dar mudrosti koji dolazi iz dugog iskustva i života s Bogom.
Dragi fra Josipe, danas ti želimo reći jedno veliko i iskreno hvala. Hvala za tvoju vjernost. Hvala što si ostao onda kada nije uvijek bilo lako. Hvala što si svjedočio da se Evanđelje može živjeti tiho, ustrajno i bez velike buke. Hvala za svaku svetu misu koju si slavio, za svaku molitvu koju si prikazao za ovu zajednicu i za svaki trenutak kada si bio brat i pastir svome narodu.
Danas ujedno zahvaljujemo i svima vama, dragi vjernici. Vi ste razlog zbog kojega je ova misija postojala. Vi ste kroz desetljeća svojim životom, svojom vjerom i ljubavlju prema hrvatskim korijenima pokazali da udaljenost od domovine ne znači udaljenost od Boga. Zajedno ste gradili crkvu koja nije bila samo građevina, nego obitelj okupljena oko Kristova oltara.
Istina je da danas završava jedno veliko poglavlje naše franjevačke povijesti među vama. Nakon gotovo stotinu godina naša Kustodija završava svoje misionarsko djelovanje u Argentini. To nije trenutak koji je lako prihvatiti. U njemu ima i suza i nostalgije… Ipak, evanđelje nas danas podsjeća da ono što je učinjeno iz ljubavi prema Bogu nikada nije izgubljeno… Blago ostaje blago…. Dragocjeni biser ne gubi svoju vrijednost. Dobro koje je posijano nastavlja donositi plodove i onda kada se sijač više ne vidi.
Dragi fra Josipe, neka te Gospodin nagradi za svako dobro koje si učinio. Neka ti podari mir, zdravlje i radost u novom životnom poglavlju. Tvoje putovanje vraća te u tvoju domovinu Hrvatsku, ali ona više nije tvoja jedina domovina jer domovina su prvenstveno ljudi, teritorij ljudskih srca i susreta. Domovina Argentina ostaje ti u srcu upisana u srcima onih koje si ovdje volio i koje ćeš i dalje voljeti. Ocean između te dvije tvoje domovine tako neće biti ono što razdvaja nego ono što spaja.
More si uvijek volio… Ono je bilo tvoja velika ljubav i tvoj mir, izazov pučine, smiraj bonace i zalaza sunaca…mreže ribara i udari veslima… Čeka te sada jedno drugo more s kojega si nekada došao na ove obale… Poznata je izreka da čovjek kada umoči prst u more biva povezan s cijelim svijetom. Ti si u to more uronio cijeloga sebe i zato te ovaj narod neće nikada zaboraviti i zato ćeš ostati s njima uvijek povezan.
Na kraju, uime Franjevačke kustodije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru i u svoje osobno ime, od srca zahvaljujem svima koji ste tijekom svih ovih desetljeća bili dio ove velike misionarske povijesti hrvatskih franjevaca. Hvala svim fratrima koji su ovdje služili prije nas, svim dobročiniteljima, suradnicima i obiteljima koje su nosile ovu zajednicu.
Neka nas i dalje povezuje ista vjera, ista ljubav prema Kristu i ista zahvalnost za sve što je Gospodin učinio među nama. Njemu neka bude sva slava i čast uvijeke. Amen. Živo nam fra Josipe!!!
fra Tomislav Šanko, kustod
Argentina, 26. srpnja 2026.
Održan oproštaj od fra Josipa Peranića u hrvatskoj misiji u Argentini
