Župna zajednica Župe Presvetog Srca Isusova na Voštarnici u Zadru oprostila se na drugu korizmenu nedjelju 1. ožujka od s. M. Celine Gelo, koja je u župnoj zajednici služila kao domaćica četrnaest godina. Nakon slavlja u zajedništvu s braćom iz Samostana sv. Frane i sestara milosrdnica iz Samostana sv. Vinka Paulskog u subotu 28. veljače, župna zajednica od s. Celine oprostila se na svečanom euharistijskom slavlju u 10.30.
Zahvalne riječi na kraju mise uputio je župnik fra Bojan Rizvan, a prigodnu zahvalnicu i dar su uručili članovi Župnog pastoralnog i Župnog ekonomskog vijeća. Nakon slavlja u crkvi, zadržali su se i u zajedništvu u župnoj dvorani gdje su brojni molitvom, pjesmom i zagrljajem izrazili svoje poštovanje i zahvalnost s. Celini na njezinom nesebičnom služenju. U nastavku donosimo i zahvalne riječi koje je na slavlju uputio župnik fra Bojan.
ZAHVALNA RIJEČ NA KRAJU EUHARISTIJSKOG SLAVLJA PRIGODOM OPROŠTAJA OD S. CELINE GELO
Draga braćo i sestre, svjedoci smo kako se naš svakodnevni život sastoji od susreta i rastanaka. Susreti nas ispunjaju radošću, obogaćuju i izgrađuju. A rastanci nas često zabole, jer nam s lakoćom očituju koliko nam je netko postao važan. I zato svaki rastanakna ovoj zemlji, ma koliko bio dio redovitog životnog puta, u sebi nosi malu količinu boli – ali i veliku količinu zahvalnosti za ono što smo proživjeli zajedno.
Danas, na kraju ovog svetog Misnog slavlja u našoj ŽupiPresvetog Srca Isusova na Voštarnici, stojimo između zahvalnosti i oproštaja. Zahvaljujemo Bogu za četrnaest godina služenja s. Celine Gelo i opraštamo se od nje – jer sada, kako sama kaže, napokon ide u mirovinu. Iako… svi znamo da je k nama došla već kao “umirovljenica”, u svojoj 66. godini života. Imala je, kako bismo u šali rekli, dvije mirovine (i to inozemne) – ali je kod nas radila kao da nema nijednu. Redovito, vjerno, predano. Ako je to bila mirovina, onda je bila vrlo aktivna, i osobno bi je svima poželio (skoro ‘ko fra Andrija). No, jednako tako, svjedoci smo i dobi i nemoći, koji nam ponekad svjedoče da moramo donijeti odluku koja je teška, ali potrebna. Tako je bilo zasigurno i s. Celini i njezinoj provincijskoj upravi, kojima zahvaljujemo da sestre i dalje nastavljaju put služenja u našoj župnoj zajednici – što je danas, uistinu, rijetkost.
Kao milosrdnica i kći svetoga Vinka Paulskog, s. Celina se trudila živjeti karizmu služenja. Sveti Vinko učio je svoje sestre prepoznavati Krista u siromasima. A mi danas možemo iskreno reći – mi smo često bili ti “siromasi”. Ponekad umorni, a često i gladni. Tako da je njezino služenje u domaćinstvu naše župe, bilo na tragu vjernog življenja karizme njezine Družbe. Četrnaest godina bila je domaćica ove kuće. Ali još više – i po njezinoj toplini, pažnji i brizi – naša je kuća znala postajati dom brojnima, a ne samo nama ukućanima. Koliko je samo puta netko od nas došao nenajavljen, a ona bi jednostavno rekla: “Ima mjesta. Ne brini. Bit će dovoljno.” Nije joj bilo teško kad bi se u zadnji čas javilo da dolazi više ljudi na ručak. Nije stvarala napetost ni zabrinutost – nego bi stavila pregaču, zasukala rukave i prokopala po hladnjaku. I uvijek je bilo dovoljno. Kao da se u njezinoj kuhinji nije umnažalo samo jelo, nego i dobrota.
Hvala ti, s. Celina, za tvoju požrtvovnost i spretnost. Za kolače i torte koje su pratile naše proslave, blagdane i susrete. Hvala ti za “špecle i špikovano” koje ćemo još dugo pamtiti s osmijehom na licu. Ali najviše za ljubav koju si znala umiješati u svoja jela. To je bio onaj najbolji začin – nevidljiv, ali snažno prisutan. Osim toga, ja osobno, i njoj i s. Beatrici, želim zahvaliti za njihovu majčinsku brigu, i prema meni i prema drugoj braći u kući. Pažnja naših sestara bila je nenametljiva, konkretna, jednostavna i iskrena. I u tome kao da se vidjela njihova redovnička duša – služenje koje ne traži priznanje, nego samo želi činiti dobro. Zato, draga Cele, hvala ti što si znala biti majka svima nama, i mladima i starima, i svećenicima i župljanima.
Ipak, treba reći, zajednički život često je radost, ali ponekad zna biti i križ. Svi smo i toga svjedoci, jer teret godina, bolesti, ‘umjetnih koljena’ i drugih teškoća, znali su opterećivati život. Sve u svemu, meni se čini da si ti znala reći što misliš, ali vjerujem kako je iza toga uvijek stajala briga i želja da stvari budu dobre i na svome mjestu. A kad danas gledamo sve ove godine, ostaje prije svega zahvalnost za toliku vjernost, rad i ljubav. Draga s. Celina, danas ti želimo izreći ne samo riječi zahvale, nego ti i darovati mali znak naše zahvalnosti. Dok ti zahvaljujemo za svaku žrtvu, za svaki tanjur poslužen s ljubavlju, za svaku riječ ohrabrenja, za svaku sitnicu kojom si ovu župnu kuću činila domom, u ime naše župe darujemo ti zahvalnicu – kao skroman znak za sve godine vjernog služenjai spomen koji će te podsjećati da si bila s nama.
Ali ti darujemo i buket cvijeća – jer znamo koliko voliš cvijeće. Kao što si ti godinama uljepšavala našu kuću i naše stolove, neka sada barem malo cvijeća uljepša tvoj novi početak u novoj zajednici nedaleko od nas, u svom samostanu sv. Vinka Paulskog. Neka ti Gospodin, kojemu si vjerno služila u ovoj župi, uzvrati svojom blizinom, mirom i radošću. Neka te prati i blagoslovi u ‘umirovljeničkim’ danima koji dolaze. A mi ćemo te nositi u molitvi – zahvalni za sve što si bila i što jesi. Sve i pozivamo da navratite u našu dvoranu na katu kako bismo sestru pozdravili. S. Celina, Bog te blagoslovio, a Srce Isusovo za tebe, i za sve, uvijek ostaje otvoreno jer, iako probodeno kopljem naših grijeha, objava je Božjeg milosrđa. Hvala!
