Fra Stipe Nosić održao je predavanje na međunarodnoj konferenciji Plemeniti metali i vješte ruke: Umjetnosti i obrt od srednjeg vijeka do modernog doba koja se održava na Sveučilištu u Zadru od 15. – 17. svibnja, na temu: Neke nejasnoće o zadarskom procesijskom križu. Riječ je o križu koji je u noćnoj pljački 1974. otuđen iz franjevačke riznice u Zadru, a koji je iz Italije u kolovozu 2023. vraćen samostanu. Konferencija je posvećena sjećanju na pokojnu docenticu Marijanu Kovačević (1977. – 2015.), koja je dala izniman doprinos na polju povijesti umjetnosti. U radu Ophodni križ – još jedan anžuvinski ex voto u Zadru? objavljen u: Radovi Instituta povijesti umjetnosti 2007., Zadar, prof. Kovačević iznijela je hipotezu kako je križ u 14. stoljeću franjevcima darovala kraljica Elizabeta Kotromanić, žena anžuvinskoga kralja Ludovika I. Velikog. Njezin članak je čitao prof. Donal Cooper s Cambridga i zahvaljujući članku u gradskom muzeju Amadeo Lia u La Spezia u Italiji 2010. prepoznao je ukradeni križ. Prof. Cooper poduzeo je i prve važne korake kako bi se križ vratio u Hrvatsku. Gradonačelnik Zadra gosp. Branko Dukić u prigodi konferencije uručio je 15. svibnja prof. Cooperu grb grada Zadra kao priznanje za njegov doprinos u povratu tog vrijednog umjetničkog i nabožnog predmeta, koji je važan zadarskim franjevcima, gradu Zadru, ali i Republici Hrvatskoj.
Na križu se danas ukupno nalazi dvadeset pločica s minijaturnim likovima svetaca. Na prednjoj strani križa deset je minijaturnih svetačkih likova, a isto toliko ih je na stražnjoj strani. Na prednjoj strani na vertikalnom kraku predočeni su: na vrhu arhanđeo Mihael; ispod njega je sv. Klara; u središnjem polju je raspeti Isus, a na istoj pločici ispod križa prikazana je Blažena Djevica Marija i sv. Ivan apostol; reljef ispod predočava sv. Ljudevita kralja; zatim slijedi sv. Elizabeta, a na donjem polju je sv. Franjo Asiški.
Na horizontalnom kraku (počevši s lijeva od strane promatrača) nalaze se: sv. Antun Padovanski; sv. Nikola biskup; a iza središnjeg polja reljef je s natpisom „S. G. papa“; pa reljef sv. Ljudevita franjevca, biskupa Toulousa. Posljednja dva nabrojena reljefa kriju određene dvojbe. Onu s likom na koljenima ispred sv. Ljudevita Tuoluškog, „riješila je“, Marijana Kovačević, koja je u klečećem liku prepoznala donatoricu kraljicu Elizabetu Kotromanić. Kod reljefa s inicijalima „S. G.“ koji ima i tumačenje, „papa“, neki povjesničari umjetnosti pročitali su kao „sveti Grgur” i zaključili kako je riječ o papi Grguru. To bi mogao biti samo papa Grgur IX. (1227. – 1241.), jer je on Franju Asiškog proglasio svetim. O tome Samostan sv. Frane čuva bulu na pergameni koju je ovaj papa još u srpnju 1228. izdao, a u kojoj javlja biskupima Istre, Dalmacije i Sklavonije da je to učinio. Fra Stipe pretpostavlja da ovaj reljef ipak predočava papu Nikolu IV., zbog franjevačkih likova na toj strani križa. Osim toga, taj papa je bio franjevac koji je živio u zadarskom samostanu. Pontifikat je započeo 22. veljače 1288., a završio ga 4. travnja 1292., kada je umro. To je prvi papa franjevac (nakon njega bila su još trojica franjevaca, ali poslije izrade križa: Siksto IV., Siksto V. i Klement XIV.). Umjetnik je, u ovom slučaju koristio inicijal papina krsnog imena „G” (Girolamo – Jeronim), kojega su zasigurno tako u Zadru i nazivali (još i za vrijeme izrade križa, što je bilo nekoliko desetljeća nakon njegove smrti) pa je zato i natpisom „papa” htio precizirati o kome se radi.
Za slučaj da je majstor htio predočiti papu Grgura, bio bi mu dovaljan samo prvi dio natpisa (S G), a dodatak „papa“ ne bi mu bio potreban, jer se po tijari vidi da je riječ o papi. Ali budući da za papu Nikolu IV. nije upotrijebio papinsko ime (Nikola IV.), nego ime Girolamo (G), bilo je potrebno dodatno tumačenje. Osim toga, ako križ ima veze sa zadarskim franjevcima, logičnije je da je na njemu „Zadarski papa”. Papa Nikola IV., svjetovnog imena Girolamo Masci d`Ascoli, porijeklom Lisciano (Ascoli Piceno), došao je u samostan Svetog Frane kao mladić gdje je započeo školovanje, te pristupio Franjevačkom redu. Prije nego je postao papa vršio je službu gvardijana samostana, provincijalnog ministra (1272.) provincije koja je imala sjedište u zadarskom samostanu, te kardinala. Postao je 191. papa Katoličke Crkve. Nikola IV. važan je i za pravno uređenje Franjevačkog svjetovnog reda, pa se tematski uklapa u franjevačku intonaciju križa. Izdao je 1289. bulu Supra montem kojom je zapravo postao svojevrsni „pravni osnivač“ ovog ogranka Franjevačkog reda. Od njega je i obveza nošenja pokorničke odjeće. Kod posljednjeg reljefa na križu s te strane riječ je o Svetom Ljudevitu biskupu Anžuvincu i franjevcu (1274. – 1297.). Reljef ima latinsko ime „S. Ludovicus”, a na biskupskoj odjeći primjetan je franjevački pleteni pojas. Ljudevit je postao biskupom Toulousa (Francuska), a bio je u srodstvu sa svetim Ljudevitom kraljem i s kraljem Ludovikom I. Ljudevit franjevac odrekao se krune u korist svog brata Roberta, kojeg je kasnije kao biskup sam okrunio za kralja Napuljskog kraljevstva. A poznato je kako je papa imenovao Ljudevita za biskupa uz uvjet da ne nosi franjevački habit. Na putu za Rim 1297., gdje se pred papom htio odreći službe biskupa, Ljudevit je umro u gradu Bringolo.
Na stražnjoj strani križa, na vertikalnom kraku predočeni su: na vrhu sv. Ivan Krstitelj; ispod je sv. Katarina Aleksandrijska; u središnjem polju je Čovjek boli, „Imago pietatis“ između dvije povijuše; slijedi sv. Lucija; pa sv. Marija Magdalena, a na dnu je sv. Antun Pustinjak. Na horizontalnom kraku te strane (počevši s lijeva od strane promatrača) predočeni su: sv. Krševan; sv. Petar; iza središnjeg polja je sv. Pavao; a na zadnjem polju je sv. Anastazija (Stošija).
Uočljivo je kako prednju stranu križa ukrašavaju uglavnom franjevački sveci, a neki od njih pripadnici su anžuvinske kraljevske loze. Stražnju stranu, uz svece koji su u vrijeme izrade križa bili osobito čašćeni, karakteriziraju „zadarski zaštitnici“ sv. Krševan i sv. Anastazija (Stošija). Na reljefu sv. Krševana piše: S GRISO GONVS (od grč. Χρυσόγονος) = Krizogon. Po likovima svetaca koji su predočeni na aversu, a u vezi su s franjevačkim redom, te s dva zadarska sveca zaštitnika na reversu, zaključeno je već davno da je križ ciljano izrađen za zadarske franjevce.
Križ je prije nego je ukraden izlagan više puta. U opisima križa najveće nepoznanice predstavljaju navodi nekih autora prema kojima su na njemu nedostajale neke pločice sa svetačkim likovima. Jedan od opisa križa prije krađe nalazi se u Katalogu izložbe, prigodom 600. godišnjice Zadarskog mira 1358-1958., (ur.) Grga Oštrić, Zadar, 1958. Katalog je objavljen bez fotografija, a u njemu je tvrdnja kako su na križu u to vrijeme nedostajale tri pločice. U tom opisu, međutim, uopće se ne spominju još dvije pločice križa, niti likovi na kojima su bila ta dva sveca, i koji su i danas na križu: S G PAPA i sv. Ljudevit Touluški.
O križu je pisao Ivo Petricioli u knjizi Zadarsko zlatarstvo, Beograd 1971. U knjizi je i fotografija aversa križa u boji, koju je za svoj članak koristila Marijana Kovačević. Petricioli tu ne piše kako bi na križu neki likovi nedostajali. O križu je pisao i Marijan Grgić, u knjizi koju je izdao Turistkomerc u Zagrebu 1972. Zlato i srebro Zadra i Nina, a koja je također pisana i tiskana prije nego je križ ukraden. A sliku reversa križa u boji iz knjige koristila je za članak Marijana Kovačević. Po Grgiću je na križu bilo sedamnaest pločica s likovima svetaca. Nekoliko mjeseci poslije njega, križ je opisao viši konzervator Davor Domančić, koji je tada sam napravio fotografije u boji izloženih umjetnina u franjevačkoj riznici. On, međutim, navodi samo petnaest pločica s likovima svetaca na križu, i to na aversu sedam pločica, a na reversu osam pločica. Nedostajalo ih je dakle pet. Tamo gdje su na križu po Grgiću i Domančiću „izgubljene pločice“, nalaze se danas likovi sv. Pavla i sv. Antuna pustinjaka. Grgić, k tome, nije zapazio sv. Ljudevita kralja. I po Domančiću nedostajao je jedan od svetaca Ljudevita, ali on nije registrirao ni sv. Elizabetu, ni sv. Franju, koje je Grgić evidentirao. Po Katalogu 1958. na križu su pak bili sv. Elizabeta i sv. Franjo.
Činjenica je da se autori, koji su opisivali križ prije krađe, ne slažu u opisima pločica križa. Kada se danas pogleda raspored pločica i imena svetaca koje su autori opisa križa (Katalog izložbe 1958., Grgić 1972. i Domančić 1973.) prije krađe navodili kao nedostajuće, onda se može reći da se uglavnom slažu u tvrdnjama da su na njemu nedostajale pločice s likovima: sv. Antuna pustinjaka i sv. Pavla. Isto je s likom sv. Ljudevita kralja, ali kod Domančića nije jasno da li riječ o tom svecu ili o sv. Ljudevitu Touluškom. Ipak, ako bi uzeli u obzir razlike u njihovim opisima i zbrojili imena svetaca čije su figure po njima tada na križu bile, te usporedili s pozicijama koje su naveli da su bez pločica (uz dvije pločice koje Katalog ne spominje!), broj nedostajućih pločica penje se do sedam.
Zanimljivo je da je prof. Kovačević, koja je za vrijeme krađe imala samo tri godine, pišući članak više od tri desetljeća poslije točno postavila navodno nedostajuću pločicu s likom sv. Pavla na mjesto na kojem je ona danas. Njezino je i originalno otkriće da se na pločici s likom sv. Ljudevita Touluškog nalazi i klečeći lik kraljice Elizabete Kotromanić. Po tom liku ona je postavila hipotezu da je križ anžuvinski dar franjevcima. Vrijednost njezine hipoteze, koja se u biti pokazala točnom, prema onom što danas križ pokazuje, tim je veća što nijedan od autora na križu nisu zabilježili lik Anžuvinca sv. Ljudevita kralja (Ludwiga IX.).
Zbog opisa različitih autora koji se ne slažu u broju postojećih i nedostajućih likova na križu prije pljačke fra Stipe je uvjeren da na križu nije nedostajao nijedan lik. Iznio je i hipotezu da su autori prije pljačke opisujući križ, kao i oni poslije nje, opisivali križ na osnovi fotografija, pa odatle razlike u likovima, kao i tvrdnje o pločicama koje nisu bile na križu. Njegovu pretpostavku indirektno potvrđuje službeni izvještaj gđe Ksenije Radulić direktorice tadašnjeg Zavoda za zaštitu spomenika kulture Zadar koja je radila uviđaj nakon krađe i nije zabilježila da je na križu neki lik nedostajao. Ona je imena likova svetaca na križu navela prema popisu koji je 1973. radio Davor Domančić, ali nije navela njegov navod da je na križu nedostajalo pet pločica s likovima. Razlog zašto je ona ispustila tu njegovu tvrdnju jest pretpostavka koja leži u činjenici da su s njom kod uviđaja poslije pljačke, kako stoji u njezinu izvještaju, bili prisutni fra Benko Tulić i gospodin Nikola Ivanac, koji su dugo vremena živjeli u samostanu svetog Frane, i zasigurno znali da na križu nijedan lik nije nedostajao.
Fra Stipe je upozorio na još jedan neprecizan podatak a vezan je za ovaj iznimno vrijedni sakralni i umjetnički predmet čudne sudbine. To su opisi njegovih dimenzija. One danas, barem što se limenog dijela tiču, iznose 31 x 30,7 cm. A dimenzije koje su autori navodili prije krađe, i koje je zabilježio Domančić iznosile su oko 55,1 x 30,7 cm. Razlika u visini križa od 24 cm prije krađe i danas pojavljuje se stoga što je križ mjeren dok je imao stiliziranu kuglu (simbolizira kuglu zemaljsku) i cijev za koplje. Križ, međutim, sada nema ni kugle ni cijevi za koplje, pa otuda razlika u visini. Stare fotografije križa dokazuju da je on prije krađe imao kuglu i cijev za koplje. Fotografija poslije krađe, napravljena dok je bio izložen u muzeju Amadeo Lia, otkriva da je bio izložen bez kugle i bez cijevi, što znači da je tamo bio u sadašnjim dimenzijama. Bio je izložen na posebnom stalku, koji nije došao s njim u Hrvatsku. Zato su zadarski restauratori, koji su prije primopredaje očistili križ, napravili za nj privremeni stalak. Sve upućuje na zaključak kako je križ osakaćen kod same krađe ili poslije nje, te je moguće da se dio koji nedostaje još uvijek negdje nalazi. Moguće je isto tako da je negdje bio odbačen u smeće, jer kradljivcima nije bio zanimljiv zato što nije imao posebnih ukrasa, ili im je smetala njegova visina radi krijumčarenja preko granice.
Zanimljivo je da ni djelatnici Ministarstva kulture i medija koji su kod povrata preuzeli križ od privremenih talijanskih vlasnika nisu provjeravali dimenzija vraćenog križa. Njegove stare dimenzije ostale su i na primopredajnom dokumentu kojim je ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek u ime Ministarstva, 4. kolovoza 2023., križ predala samostanu. Križ, međutim, sada ima nove dimenzije koje bi trebale ući u njegov službeni opis, s opaskom da mu nedostaje kugla i cijev za koplje. I ovaj detalj s visinom križa dokazuje kako se određeni navodi ne provjeravaju nego samo prepisuju, što je zasigurno dijelom bio slučaj i s „nedostajućim pločicama“ na križu.
