U samostanskoj crkvi Navještenja Marijina na Košljunu u petak 11. rujna 2026. proslavljena je tradicionalna sveta misa kojom se čuva uspomena na preminuće sluge Božjega fra Ive Perana, istaknutoga franjevca, svećenika, glazbenika i skladatelja. Svečano euharistijsko slavlje predslavio je provincijalni ministar Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Ivica Jagodić. Njegovu propovijed prenosimo u cijelosti:
Dostojno je ovom prigodom istaknuti nekoliko crtica iz života sluge Božjega fra Ive Perana. Dok bogati mladić čuje Isusov poziv „Dođi i idi za mnom“, fra Ivo nam svojim životom pokazuje ljepotu čovjeka koji je na taj poziv odgovorio oslanjajući se na riječi „imat ćeš blago na nebu“. Tako da u darovima fra Ive darovima i krepostima otkrivamo tragove svetosti i učimo kako se zemljom hodi pogledom usmjerenim prema nebu.
Nebo kojemu se otvorio – Košljun kao njegova Porcijunkula
Danas biti ovdje i govoriti o sluzi Božjem fra Ivi Peranu pravi je dar. Nalazimo se na mjestu na kojem je fra Ivo svojim životom pokazao kako se svetost može živjeti jednostavno, radosno i franjevački. Košljun je bio prostor njegove molitve, bratstva, rada i služenja, a postao je i mjesto njegova transitusa – prijelaza Ocu.
Ovdje je završio svoj zemaljski hod i odavde se, vjerujemo i molimo, otvorio onom nebu za kojim je cijeloga života čeznuo.
Zato Košljun danas možemo promatrati i u jednom posebnom svjetlu. U ovoj Godini svetoga Franje pogled nam spontano odlazi prema Porcijunkuli. Sveti Franjo želio je posljednje trenutke svoga zemaljskog života provesti upravo ondje, na mjestu koje je toliko volio, na kojem je živio s braćom i s kojega je braću slao naviještati Evanđelje. Ondje je doživio svoj Transitus, svoj prijelaz iz vremena u vječnost, iz zemaljskoga bratstva u puno zajedništvo s Ocem.
Ono što je Porcijunkula za svetoga Franju, Košljun nam danas na poseban način postaje za fra Ivu Perana. Njegova mala franjevačka Porcijunkula. Mjesto na kojem je živio, molio, stvarao, odgajao, pjevao i služio; mjesto na kojem je zemaljski put pronašao svoje dovršenje.
I možda nam upravo Košljun daje prvu veliku sliku njegova života: fra Ivo je živio gledajući prema nebu.
To nebo za njega nije počelo tek u trenutku smrti. On ga je tražio, slutio i na neki način već živio ovdje na zemlji. U molitvi, u bratskom životu, u pjesmi, u svojim darovima, u franjevačkom siromaštvu, u pouzdanju u Boga.
Zato smo danas na pravome mjestu. Na Košljunu gledamo prema nebu očima jednoga franjevca koji je cijeloga života prema njemu putovao.
Nebo koje je već na zemlji odzvanjalo – njegova glazba
Čovjek koji živi gledajući prema nebu počinje nešto od toga neba donositi i na zemlju. Fra Ivo činio je to pjesmom.
Gospodin mu je darovao izniman glazbeni talent, a fra Ivo je taj dar vratio Gospodinu služeći njime svojoj Provinciji i Crkvi i svim ljudima. Glazba je za njega postala prostor molitve, liturgija mjesto susreta s Bogom, a pjesma način na koji se vjera jednoga čovjeka prelijeva u vjeru čitave zajednice.
Zato danas, kada govorimo o fra Ivi Peranu, govorimo i o čovjeku čija se vjera još uvijek može čuti.
Čujemo je kada naše zajednice zapjevaju njegovu misu. Kada se pogledamo i pitamo čiju ćemo misu pjevati, gotovo jednoglalsno: PERANOVU. Čujemo je u melodijama koje su nadživjele trenutak u kojem su nastale. Čujemo je u generacijama vjernika kojima je pomogao da svoju molitvu ne izgovaraju samo riječima, nego da je zapjevaju cijelim srcem.
Fra Ivo je svoju vjeru pretvorio u pjesmu, a pjesmu ostavio Crkvi da nastavi moliti.
Zamislite, njegov zemaljski glas dovršio je svoju dionicu, a njegova pjesma i dalje odzvanja.
I opet nam se približava sveti Franjo. Pred kraj života Franjo pjeva svoju Pjesmu stvorova. Tijelo mu je oslabjelo, život se približavao svome dovršenju, a njegovo je srce još uvijek pronalazilo razlog za: „Hvaljen budi, Gospodine moj!“
Tu se Franjo i fra Ivo na neobičan način susreću. Obojica su znala da vjera ima svoj glas. Vjera koja je upoznala život, prošla kroz kušnje i ostala oslonjena na Boga postaje pjesma zahvalnosti.
Možda je zato glazba bila jedan od načina na koji je fra Ivo već ovdje na zemlji vježbao pjesmu neba.
I danas je lijepo pomisliti: mi još pjevamo njegove melodije, a on, vjerujemo i molimo, već sluša onu pjesmu kojoj je cijeloga života težio.
Nebo koje raste u čovjeku – od Kaštela do svetosti života
A pjesma fra Ive Perana imala je svoje korijene. Prije Košljuna bili su Kašteli. Prije franjevca bio je dječak Ivo. Prije velikih životnih odluka postojala je obitelj u kojoj je učio prve riječi, prve odnose, prve molitve i prve korake vjere.
I upravo je to dragocjeno kada govorimo o svetosti.
Svetost počinje ondje gdje počinje život. U obitelji. U domu. U odnosu prema roditeljima i bližnjima. U prvim susretima s Bogom. U načinu na koji čovjek uči raditi, zahvaljivati, moliti, praštati i dijeliti.
Iz toga kaštelanskog tla rastao je Ivo – kao čovjek, kao kršćanin, kao franjevac i kao svećenik.
Njegov život pokazuje da se nebo počinje graditi na zemlji. Gradi se svakim dobrim izborom. Svakim „da“ Bogu. Svakom vjernošću kada je lako i svakom vjernošću kada život postane zahtjevan.
A fra Ivin život poznavao je i ozbiljne kušnje. Progon, osuda i zatvor postali su mjesta na kojima je ono što je nosio u sebi dobilo svoju potvrdu. Pouzdanje je postalo postojanost. Vjera je postala snaga. Molitva je postala oslonac. Oprost je postao sloboda.
Svetost je nebo koje počinje rasti u čovjeku daleko ranije nego što čovjek stigne u nebo.
Možda je upravo zato život sluge Božjega fra Ive nama danas toliko blizak. Pokazuje nam da se svetost može roditi u jednoj obitelji u Kaštelima, rasti kroz svakodnevicu, sazrijevati kroz kušnje i postati dar cijeloj Crkvi preko ovoga mjesta gdje se nalazimo danas na Košljunu.
Prema nebu u habitu – slobodan za Boga
A kada je Ivo izabrao franjevački život, odjenuo je habit.
Volio bih danas na trenutak pogledati upravo taj habit. On je puno više od redovničke odjeće. Habit je znak čovjeka koji je odlučio putovati ovom zemljom slobodan i oslonjen na Boga.
Franjevac svojim habitom kao da svakoga jutra ponovno kaže: Evo sve sam prodao i tu sam da ti služim. Ti si mi Bože dovoljan. I ova moja braća u su mi dar, a evanđelje je moj put, istina i život.
I zato mi se uz fra Ivu nameće jedna vrlo jednostavna slika da se u nebo se ide lagano, autostopom kojega je on koristio ne mali broj puta kada je imao prilike reći ljudima da je njegov cilj nebo, a usput pokazivao put kako se do njega dođe.
Sveti Franjo otkrio je radost čovjeka kojemu malo treba zato što je pronašao Onoga koji mu znači sve. Fra Ivo je tim istim putem prošao u habitu, kao brat među braćom, oslonjen na Providnost, na zajednicu i na ljude koje mu je Bog stavljao na put.
Takav čovjek tijekom života skuplja jedno drukčije bogatstvo: odnose, zahvalnost, dobrotu, molitvu, služenje, ljubav i Boga.
I upravo to bogatstvo čovjek može ponijeti preko posljednjega praga.
Fra Ivo je na Košljun stigao kao franjevac i s Košljuna je krenuo prema Ocu kao franjevac – u jednostavnosti čovjeka bogata Bogom.
Tu nam ponovno dolazi sveti Franjo sa svojom možda najkraćom definicijom bogatstva: Deus meus et omnia – Bog moj i sve moje.
Čovjek koji to može izgovoriti iz srca već je pronašao slobodu. A slobodan čovjek prema nebu putuje lagano.
Nebo koje danas slavimo – Košljun
I sada se naš pogled ponovno vraća Košljunu.
Na početku smo ga promatrali kao mjesto fra Ivina Transitusa. Sada ga možemo promatrati kao mjesto na kojem je njegov život ostavio trag.
Ovdje je molio.
Ovdje je živio s braćom.
Ovdje je odgajao.
Ovdje je stvarao.
Ovdje je pjevao.
Ovdje je susretao ljude.
Ovdje je služio Gospodinu.
I ovdje je svoj zemaljski put predao Ocu.
Zato danas na Košljunu osjećamo nešto od onoga što jedno mjesto postaje kada ga ljudi ispune molitvom, dobrotom i svetošću života.
I upravo zbog toga ovo naše slavlje ima tako lijep smisao. Danas zahvaljujemo Bogu za čovjeka preko kojega je Bog činio dobro. Zahvaljujemo za fra Ivu, ali naš pogled preko fra Ive ide prema Gospodinu kojemu je pripadao i kojemu je služio.
Slavimo Boga kojega je fra Ivo svojim životom učinio vidljivijim, a svojom pjesmom čujnijim.
Sveti Franjo imao je svoju Porcijunkulu.
Fra Ivo imao je svoj Košljun.
A svatko od nas ima svoje mjesto na kojem mu je dano živjeti Evanđelje.
Svatko ima svoje ljude. Svoje darove. Svoje kušnje. Svoj poziv. Svoje vrijeme.
I svatko od nas dobio je isti pravac: prema nebu.
Fra Ivo nam danas pokazuje jedan lijep franjevački put prema njemu: s braćom uz sebe, s pjesmom u srcu, s krepostima koje rastu kroz svakodnevicu, u jednostavnosti habita i s Bogom kao najvećim bogatstvom.
I na kraju izrecimo molitveni zaziv:
Gospodine, daj i nama tako živjeti zemlju da u nama već ovdje započne nebo. Amen.
