U franjevačkom samostanu Marijina Navještenja na Košljunu obavljena je u subotu 22. kolovoza primopredaja službe samostanskog ekonoma. Dosadašnji ekonom fra Stjepan Žužić predao je službu fra Ivanu Gavranu, koji je nedavno došao u košljunsku samostansku zajednicu.
Primopredaji je nazočio naš kustod fra Tomislav Šanko zajedno s članovima zajednice: fra Matom Polonijom, gvardijanom samostana, fra Nikicom Devčićem, ispovjednikom u zajednici, fra Stjepanom Žužićem te fra Ivanom Gavranom.
Ovom prigodom izražena je posebna zahvalnost fra Stjepanu Žužiću za njegov dugogodišnji i predani rad na Košljunu. Tijekom gotovo tri desetljeća svoga djelovanja mnogo je truda, vremena i osobne zauzetosti uložio u obnovu, uređenje i osmišljavanje samostana i muzeja te u brigu za cjelokupni život ovoga jedinstvenog franjevačkog otočića. Njegov je doprinos bio važan kako bi Košljun ostao dostojno i ugodno mjesto života franjevačke zajednice, ali i prostor otvoren brojnim posjetiteljima i hodočasnicima koji na ovome mjestu traže mir, duhovnost i odmor.
Novom ekonomu fra Ivanu Gavranu članovi zajednice i Kustodije poželjeli su Božji blagoslov, razboritost i ustrajnost u službi koja mu je povjerena, u brizi za samostan i njegovu bogatu duhovnu i kulturnu baštinu.
Dan nakon primopredaje, u nedjelju 23. kolovoza, kustod fra Tomislav predslavio je misu u samostanskoj crkvi Marijina Navještenja, uz koncelebraciju svih članova zajednice. U propovijedi je, polazeći od čitanja 21. nedjelje kroz godinu, posebno istaknuo simboliku ključa, koja povezuje prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije i Evanđelje po Mateju. U Izaijinu tekstu Elijakimu se povjerava ključ kuće Davidove, dok u Evanđelju Isus Petru povjerava ključeve Kraljevstva nebeskoga. Ključ tako postaje znak povjerenja, odgovornosti i služenja: onaj komu je nešto povjereno pozvan je otvarati, a ne zatvarati; omogućavati život, susret i zajedništvo, a ne njima gospodariti.
Osvrćući se na Isusovo pitanje učenicima: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“, fra Tomislav naglasio je kako vjera ne može ostati samo na onome što smo o Kristu čuli od drugih. Isus ne traži samo obožavatelje koji će mu se diviti, nego učenike koji će ga osobno upoznati i slijediti. Odgovor na pitanje tko je Isus ne nalazi se samo u naučenim definicijama, nego se rađa iz živoga odnosa s njime i iz vlastitoga životnog iskustva, sa svim njegovim darovima, slabostima, ranama i grijesima.
Takav osobni susret s Kristom mijenja i način na koji čovjek nosi ono što mu je povjereno. U tom je smislu propovjednik povezao biblijsku sliku ključa s konkretnim životom zajednice i primopredajom službe koja se dogodila dan ranije. Svatko od nas dobio je određene ključeve – povjerene osobe, službe, odnose, odgovornosti i darove. Pitanje je što s njima činimo: otvaramo li njima prostor drugima ili ga zatvaramo, gradimo li zajedništvo ili podižemo prepreke.
Posebno je istaknuo da je za kršćanina konačni ključ ljubav, a njezin je najdublji znak Kristov križ. Bog svoju moć nije pokazao gospodarenjem, nego milosrđem, praštanjem i prihvaćanjem tereta ljudskoga grijeha. Zato i vlastiti križ, kada ga čovjek nosi s ljubavlju i u zajedništvu s Kristom, može postati ključ koji njemu i drugima otvara smisao života i Božje srce.
Dodao je da u tom svjetlu i svaka služba u zajednici dobiva svoje pravo značenje: nije riječ samo o izvršavanju poslova, nego o povjerenju koje treba primiti s poniznošću i jednom ga ponovno predati. Primopredaja između fra Stjepana i fra Ivana tako je postala i konkretna slika evanđeoske poruke toga dana – ono što nam je povjereno nije dano da zadržimo za sebe, nego da njime služimo i drugima otvaramo prostor života, susreta i Božje blizine.
Košljun tako nastavlja svoju višestoljetnu franjevačku prisutnost kao mjesto molitve, kulture, susreta i gostoprimstva, sa zahvalnošću za ono što su prethodni naraštaji izgradili i s povjerenjem u one koji preuzimaju odgovornost za njegovo daljnje poslanje.
