Draga braćo,
U svetkovini sv. Franje Crkva nam nudi evanđelje koje započinje Isusovom molitvom. Tako upoznajemo Isusa, ali i našega oca Franju: kroz njegove molitve i spise, kroz njegovu malenost. Franjo nije bio savršen, njegov je život bio pun padova i uspona, ali je u jednom trenutku Boga shvatio ozbiljno – i to je preobrazilo sve.
Isus u molitvi zahvaljuje Ocu jer je tajne Kraljevstva objavio malenima. Upravo ta malenost, jednostavnost i spremnost da dopustimo Bogu da djeluje u našoj slabosti, stoji u središtu i našega franjevačkog poslanja. Maleni ne skrivaju svoje rane, nego ih otvaraju Bogu. Oni znaju da granice nisu zidovi, nego mjesta gdje Bog može započeti nešto novo.
Braćo, i naš proces suradnje s Provincijom ima upravo to obilježje malenosti. Otvaramo svoje granice jedni drugima – mi Kustodija prema Provinciji, i Provincija prema nama. To nije znak slabosti, nego evanđeoski čin solidarnosti: priznati da trebamo braću, da nismo samodostatni, da možemo jedni od drugih učiti i primati. Kao što je Franjo znao tražiti pomoć i dopuštao Bogu da ga vodi, tako i mi danas želimo vjerovati da kroz ovu suradnju On otvara put, baš kao što je nekoć otvorio Crveno more – tamo gdje se činilo da puta nema.
Zato ovaj naš zajednički hod nije samo administrativni ili organizacijski korak, nego ponajprije duhovni poziv da budemo „mala braća“ – ljudi koji ne bježe od vlastite granice, nego je pretvaraju u prostor susreta. Solidarnost i uzajamna pomoć nisu teret, nego dar malenosti koji nas vraća samome evanđelju.
Franjo je otkrio da je najbliži Kristu upravo kada je služio, kada se predao, kada je grlio gubavca. I mi ćemo Krista susresti upravo u služenju braći, u međusobnom prihvaćanju i u onim malim, konkretnim oblicima suradnje koji grade povjerenje.
Neka nas zagovor našeg serafskog Oca oslobodi da budemo maleni, da dopustimo Bogu da vodi naše putove, da prepoznamo u ovom zajedništvu novi dar Duha za našu Kustodiju i Provinciju.
Neka vas sve Gospodin blagoslovi i čuva. Mir i dobro!
fra Tomislav, kustod
