Zadnji dan korizmene duhovne obnove u Župi Presvetog Srca Isusova u Zadru, koju je predvodio fra Vladimir Vidović, održan je četvrtak 29. veljače. Na početku nagovora fra Vladimir se prisjetio slike iz jednog filma u kojem u blizini fontane razgovaraju svećenik i vjernik laik te trenutka kada svećenik tumači svojem sugovorniku kako je vjernički život nalik kamenju koje je u toj fontani.
„Naime, primajući milost mi doista izvana bivamo zaodjeveni milošću, ali iznutra taj je kamen suh. Slika je to i našeg vjerničkog života u kojem često sudjelujući u slavljima vjere, duhovnim obnovama, redovitim molitvama zalijevamo svoj život milošću, ali ona ne mijenja naš život”, naglasio je predvoditelj, obrazlažući kako u tom govoru nimalo ne isključuje sebe, kao ni druge Bogu posvećene osobe. „Imamo puno znanja, a malo se mijenja naš život. Kameno srce dovodi lako do kamenih struktura – ništa se ne smije promijeniti, uvijek je tako bilo, često je načelo onih čija je jezgra srca kamena”, rekao je fra Vladimir.
U daljnjem promišljanju o. Vidović se osvrnuo na potrebu prepoznavanja zamki, poteškoća, situacija koje nas ponekad priječe u promjeni naših navika. „Mijenjajući sebe, mi mijenjamo i društvo u kojem živimo. Papa Benedikt XVI., čija će se jasnoća i dubina pontifikata tek otkrivati, govorio je proročki o vremenu u kojem živimo. Prepoznavajući probleme današnjeg čovjeka i svijeta, jasno je naznačio kako je jedan od osnovnih problema ravnodušnost, indiferentizam. Prevedeno, to je stav kad nam postane sasvim svejedno. Kad živimo kao da Boga nema, kao da ništa ne postoji osim nas samih i naših potreba”, pojasnio je fra Vladimir, ističući kako je to zahvatilo i naša srca što se osobito očituje u tome da ljudi nisu spremni nizašto više dati svoj život.
„Mi zaboravljamo da je Crkva utemeljena na svjedočanstvu mučenika, onih koji su imali hrabrosti položiti svoj život za Isusa Krista. Prevladavajući društveni fenomen sa stavom ’svejedno mi je’, govori o zaboravu vječnih vrednota”, rekao je fra Vladimir te se osvrnuo na činjenicu popisa stanovništva u kojem se komentiralo kako nije dobro prebrojani broj vjernika katolika, ali se nitko nije ozbiljno pozabavio činjenicom da većina deklariranih katolika ne ide redovito na misno slavlje.
„Kako bi naše društvo izgledalo kad bi svi koji se nazivaju katolicima, to uistinu i bili”, zapitao se voditelj duhovne obnove, zaključujući da indiferentizam zahvaća i nas vjernike prihvaćajući neutemeljenu i neistinitu činjenicu da je vjera privatna stvar. „Mi ovdje punimo baterije, a živimo vani našu vjeru, u društvu, na radnom mjestu, u svojoj obitelji. Svjedočimo li ili ne, tiče se svakoga od nas”, ustvrdio je fra Vladimir.
Takav vid relativizma uvukao se i u naše obitelji, posvjedočio je fra Vladimir, donoseći primjere iz obiteljskog života gdje djeca određuju roditeljima što će oni sami činiti, te čak odbijaju i život vjere zbog generalizacije problema u Crkvi. „Zabrinjava ravnodušje! Pomirenost s time da se jednostavno ne može živjeti autentično svoju vjeru. Ravnodušje zahvaća srce i plodi našom lijenošću da išta napravimo u životu, te se s lakoćom sruše sve naše sigurnosti”, naglasio je propovjednik donoseći primjer sv. Franje iz Asiza koji je u sličnom vremenu i okolnostima posvjedočio svoju ljubav prema Crkvi svetošću života i radikalnim življenjem Evanđelja.
Nakon nagovora, uslijedilo je euharistijsko slavlje koje je u koncelebraciji franjevaca fra Bojana Rizvana, fra Pavla Ivića i fra Andrije Bilokapića predslavio fra Vladimir Vidović. U homiliji se fra Vladimir osvrnuo na naviješteni evanđeoski odlomak o bogatašu i siromašnom Lazaru, naglašavajući kako ova Kristova ispripovijedana priča dotiče i naše konkretne živote.
„Bogataš nije onaj koji ima milijune. Ovdje se ne govori o bogatašu i njegovoj imovinskoj kartici, bankovnom računu ili vrijednosti nekretnina. Mi bismo odmah rekli da nismo mi ti bogataši. Ali ovdje je riječ o čovjeku navezanom na svoje interese, na svoj imetak, na posesivne odnose koje može izgrađivati”, pojasnio je propovjednik upozoravajući na obmane u koje često upadnemo zaslijepljeni veličinom svojih bogatstava.
„U toj priči ne možemo zaboraviti i djelovanje Zloga. Danas se propušta, čak i u Crkvi, govoriti o đavlu. Ne smije se njime plašiti ljude. Ali nije to plašenje, to je istina koja nas mora razbuditi i otrijezniti jer đavao želi našu propast. Postoje čitavi teološki pravci koji žele obezvrijediti ulogu Zloga i naglašava se ljubav Božja koja će sve spasiti. Ali pakao postoji! Krist ga je navijestio i nije se s tim šalio”, protumačio je fra Vladimir, osvrćući se na neke situacije gdje ne primjećujemo taj utjecaj te zaključio kako su nam darovana sredstva spasenja kojima možemo pokazati da smo spremni biti Božji suradnici jer „sad je vrijeme milosti i sad je vrijeme spasa“.
Na kraju euharistijskog slavlja župnik fra Bojan zahvalio je Bogu, predvoditelju duhovne obnove fra Vladimiru, braći franjevcima i okupljenim vjernicima na zajedništvu u danima duhovne obnove koja za cilj ima učiti nas zdravoj duhovnosti koja neće biti utemeljena na površnim osjećajima, nego na zbilji spasenja koja podnosi i pustinju, i trnje, i samoću. Zahvalio je na pomoći u tome i fra Vladimiru što je kroz tri dana učvršćivao srca kako bi tražili Božju milost i njegovu snagu. Duhovna obnova završila je euharistijskim klanjanjem i blagoslovom s Presvetim. Treći dan duhovne obnove svojim pjevanjem je animirao župni zbor mladih.
