Nakon knjige „Mirotvorac u Bolonji“ – koja je pokupila značajna pa i službena priznanja bar u užem krugu javnosti, što se teško može reći za šire čitateljstvo, pa čak ni za ono s franjevačkim predznakom – fra Bernardin Škunca nastavlja, u jednako uspješnoj formi, nudeći hrvatskoj javnosti novo djelo, ovaj put pod nešto prepoznatljivijim naslovom.
Autor je oba svoja djela nazvao romanima, što je tek donekle točno, jer ideja i poruka ipak nosi prevagu nad klasičnim kanonom gdje dinamična zbivanja u kojima je u središtu protagonist imaju istaknutiju ulogu. Čini nam se da bi se i ovo djelo, kao i ono prethodno, moglo karakterizirati kao „angažirani roman“. U slučaju pak „Ispovijesti Franje Asiškog“ moglo bi se čak govoriti i o „angažiranoj drami“, jer djelo sadrži mnoge elemente predloška za uspješno scensko djelo. U tome svakako popriličnu zaslugu imaju brojni dijalozi, koji se kroz cijelo djelo vode između tri aktera, Franje Asiškog, njegova omiljenog učenika brata Leona, i zamišljenoga skriptora, brata Augustina iz Bolonje, kojemu je glavni zadatak bilježenje ovih razgovora koji imaju jasnu ispovjednu formu. Ipak, njegova uloga zapisničara, s kojom se bar djelomice identificira sam autor, nema pasivno značenje, već često svojim interventima unosi neka vlastita razmišljanja i prenosi određene kritičke poglede.
Zbog svega toga čini nam se da bismo ovaj roman zadarskog franjevca mogli okrstiti „uspjelim trijalogom“, u kojemu dakako glavno mjesto pripada naslovniku, Franji Asiškom“, a ostale uloge dijele dva njegova sugovornika. I to kroz cijelu radnju romana (osim u zaključnom poglavlju), u svim „skazanjima“, kako autor oslovljava pojedina poglavlja. I na taj način u najljepšem svjetlu podsjeća na dramski karakter hrvatskih srednjovjekovnih nabožnih hagiografija namijenjenih scenskom prikazivanju.
***
U deset skazanja Škunca, uspjelim i uspješnim trijalogom trojice sugovornika, u kojem intimna forma komuniciranja podsjeća na velike ispovijedi najpoznatijeg „ispovjedaoca“ svetog Augustina Hiponskog, koji se u romanu često susreće kao onaj koji daje povijesni predložak procesu koji je u životu Svetog Asižanina označen kao svojevrsno obraćenje.
U djelu se ističu duhovne crte, unutarnji profil bogatoga duhovnog iskustva Franje Asiškoga, koje autor logički raspoređuje u deset poglavlja, polazeći nekim vremenskim usponom, pružajući tako uspjeli psihološki profil iskrenog obraćenja. „U meni se dogodila promjena misli, razmišljanja, zaključivanja“, na jednome mjestu konstatira glavni akter, istaknuvši prethodno unutarnje raspuknuće kao posljedicu „podvojenosti težnje i razdrtosti misli“. Radi se o nepatvorenom biblijskom doživljaju obraćenja, o istinskoj promjeni koja ima svoje uspone i padove, ali uvijek u uzlaznoj putanji. Zorna slika žrvnja predstavlja istinsko obraćenje: „Rasuto tvorivo sakuplja u jedno, razbijeno u obnovljenu cjelinu, ružno stanje u lijepo“. Potvrda da se radi o istinskom djelu Božje dobrote.
„Ispovijesti“ dakako daju zasluženo mjesto i ističu veliku važnost poznatih, rekli bismo klasičnih trenutaka, koji su obilježili promjene Franjina života: od mladenačkih nestašluka i viteških maštanja, preko razlaza s ocem, zagrljaja s gubavcem, razgovora s Raspetim, do napuštanja svijeta i prihvaćanja evanđeoskog načina života, u kojemu zaruke s „gospođom Siromaštinom“ predstavljaju najviši vrhunac na koji se smrtnik može popeti. „Braćo moja, čudesno, čudesno“!, na više mjesta odjekuje u romanu kao trenutni refren na sve što prikazuje ova dramska scena u deset skazanja. Doista, čudesno se sve to doima i današnjem promatraču.
***
Pisac se romana ne zadržava dakako samo na iznošenju ljepote ideala. Obazire se i na očekivane teškoće razilaženja pojedine braće i to već za Franjina života (nedorečene aluzije na brata Iliju), na što slijede poznate kritičke opaske brata Leona, istaknutog predstavnika one duhovnjačke struje koja je nastojala, u početcima dosta uporno, ali potom – zasigurno i zbog svoje isključivosti – bezuspješno uščuvati posvemašnju vjernost početnim idealima Svetog Franje. Vrlo bliska povijest koja počinje još za vrijeme Franjina života potvrdila je ovu gorku stvarnost: „Takav sveti Asižanin, mali i siromašni brat Franjo, doista je jedinstven i kao takav nije za nasljedovanje“, promaklo se i piscu nakon aluzija na nedosljednosti i razlike koje su brzo dovele Red pred iskušenje i izbor različitih putova nasljedovanja.
Fra Bernardin Škunca se u svojemu franjevačkom djelovanju, među ostalim, dokazao i kao vrstan liturgijski stručnjak, što je potvrdio i u ovom romanu, gdje ne samo da priznaje važnost liturgije („bogoslužje Crkve je moja najbolja duhovna škola“, na jednom mjestu ističe sv. Franjo vjerojatno autorovu misao), već preuzima i primjenjuje slobodne liturgijske obrasce kojima obiluje ovo djelo. Autor jako važno mjesto pridaje tzv. laudama, pjesničkim izrazima kojima se srednjovjekovlje bogato koristilo u svojemu molitvenom obraćanju Gospodinu. Ponegdje preuzima postojeće ili sam oblikuje laude, kraće ili dulje, i to na raznim jezicima (latinski, provansalski, starotalijanski, hrvatski), koje bi zaslužile zasebni osvrt, za što dakako nema ovdje mjesta.
Škunca često Franjin razgovor s braćom pretvara u istinsku molitvu, te nam ponegdje nudi nepatvorene izvorne molitve nadahnute Franjnim mislima, u što se lako uvjeriti i osvjedočiti na mnogo mjesta ovog djela, što zaista predstavlja originalno osvježenje (npr. str. 132, 144, 183). I ovdje se Škunca dokazao i potvrdio kao kreativni liturgičar, kojemu stvaranje molitvenog izričaja predstavlja svagdašnji kruh. Škunca se liturgičarom potvrdio i u oblikovanju, odnosno strukturiranju posljednjih dana Franjina života, koje je smjestio u svojevrsni okvir Velikog tjedna, s kulminacijom na Veliki četvrtak i Veliki petak, kada do izražaja ponajvećma dolazi Franjina pažnja prema učenicima (posljednja večera!) i ljubav prema Raspetom (umiranje na golom kamenu). Kao mali propust (ako smijemo biti toliko preuzetni) čini nam se, u ovako zamišljenom okviru, nedostatak završnoga uskrsnog uzleta, što se možda moglo postići aluzijom na Franjinu proslavu i brzu kanonizaciju.
***
Valja se iskreno radovati ovom i ovakvom izvornom djelu koje nam opisuje ne samo poznate detalje Franjina života nego uspješno definira Franjinu misao i poruku („Njegove duhovne silnice hvataju um i srce mnogih slobodnih duša koje čeznu za novim djelom po Duhu“). U tom smislu „Ispovijesti Franje Asiškog“ doista predstavljaju obogaćenje i osvježenje, a tragateljima franjevačke duhovnosti nude pregršt sadržaja i poruka za nepatvoreno franjevačko življenje evanđeoske poruke. U iščekivanju novoga autorova djela, kao što i ističe stara mudrost da nema savršenoga bez trećega: „Omne trinum perfectum“.
LJUDEVIT MARAČIĆ
