U Godini posvećenog života, a u organizaciji Kongregacije za ustanove posvećenog života i društva apostolskoga života, započeo je Međunarodni kongres “Živjeti u Kristu prema evanđeoskom načinu života” s podnaslovom “Formirani za posvećeni život u srcu Crkve i svijeta”. Na kongresu sudjeluje više od 1200 odgojitelja i ostalih koji se izravno bave odgojem u redovničkim i ostalim zajednicama posvećenog i apostolskog života iz cijeloga svijeta, a rad se odvija na engleskom, francuskom, talijanskom, španjolskom i portugalskom.
Kongres je započeo 7. travnja u večernjim satima molitvom bdjenja.
Prvi radni dan započeo je molitvom, te uvodnim pozdravom tajnika Kongregacije za posvećeni život mons. Joséa Rodrigueza Carballa. U svome govoru on je podsjetio da su temeljni stavovi svakoga odgojitelja slušanje, prihvaćanje, zajedništvo i strast. Slušanje obuhvaća slušanje Boga i slušanje osoba koje su im povjerene. Prihvaćanje od njih traži da budu muškarci i žene mudri na Kristov način kako bi znali prihvatiti druge u njihovim krhkostima. Zajedništvo im omogućava da život odgoja prihvate kao hodocašće, kao temelj zajedničkoga života, bez stvaranja ovisnosti o osobama, osim ovisnosti o Kristu. Strast ih treba uvijek podsjećati da je za njih “živjeti Krist”, a za to se valja hraniti evanđeljem, te dozvoliti da Krist bude prvi i jedini učitelj, a evanđelje važnije i od redovničkoga pravila, konstitucija i od svih ostalih pomagala koja bi se mogla koristiti u odgoju, uključujući i dostignuća psihologije. Velika je uloga u tome razlučivanje koje je umijeće darovano od Duha Svetoga i izraz kontemplativne inteligencije, pri čemu se sve i svi nastoje vidjeti očima Božjim.
Prvo predavanje održao je pročelnik Kongregacije za posvećeni život, kardinal Joao Braz de Aviz, a bilo je naslovljeno “Gledati prošlost sa zahvalnošću, živjeti sadašnjost sa strašću, prigrliti budućnost s nadom”. U njemu je naglasio da je Kongres sav usredotočen na evanđeoske vrijednosti, a u svome promišljanju vodi se apostolskim pismom što ga je papa Franjo uputio osobama posvećenog i apostolskog života na početku Godine posvećenog života. Pritom se ne smije zaboraviti da je Gospodin prisutan i u prošlosti i u sadašnjosti i u budućnosti. Stoga Kongres želi biti hod u nasljedovanju Krista, a u tom hodu valja voditi računa o četiri zadatka. Prvi je postaviti si pitanje koji su temelji našega identiteta, jesu li osobe posvećenog života vrsta u nestajanju ili su još uvijek velika i važna novost? Taj identitet živi se u Crkvi i u svijetu, a ne u bijegu od svijeta ili u suprotnosti svijetu. Drugi je zadatak uočiti odgojne zahtjeve u našim suvremenim kontekstima koji nisu jednaki onima u kojima su živjeli naši utemeljitelji. Stoga odgojitelji moraju biti otvoreni sadašnjoj kulturi. Treći je zadatak ostvariti molitveno ozračje koje dovodi do međusobne ljubavi. Četvrti je zadatak otvoriti se novome jer Bog nije statičan. Podsjećajući na papine riječi iz apostolskoga pisma, kardinal de Aviz naglasio je da je u prošlosti svakoj zajednici darovana svjetlost karizme njezina utemeljitelja, no kao kod utemeljitelja, tako i u sadašnjosti, u središtu života mora biti evanđelje. Gledajući u budućnost, vide se sjene prouzročene nedostatkom zvanja, ekonomskim problemima, globalizacijom i relativizmom, no nada je plod vjere, pa onda valja shvatiti da zajednice posvećenog života nemaju samo veliku priču iz prošlosti, nego i veliku priču za budućnost.
Drugo predavanje održala je prof. Michelina Tenace s Papinskog sveucilišta Gregoriana, a na temu “Neka u vama bude isto mišljenje kao u Kristu Isusu (Fil 2,5)” i s podnaslovom “Sa srcem Sina na putovima svijeta”. Ona je istaknula da se u navedenom tekstu iz Poslanice Filipljanima mogu naći temelj odgoja, te je naznačila što znači imati isto mišljenje kao u Kristu Isusu, naglasivši da je to isto mišljenje kao u Sinu Božjemu, a to znači da valja promišljati, razumijevati na način Boga koji je prihvatio čovještvo. Pritom valja razumjeti da je grijeh nespojiv s Bogom i s čovjekom, a svetost je življenje čovještva bez popusta, bez povlastica. Stoga je posvećeni život poziv da se ljubi i isijava u svome čovještvu ono što je Sina Božjega. Sin se, prema Poslanici Filipljanima, nije utjelovio unatoč svome božanstvu, nego baš zbog njega, baš zato što jest trajni lik Božji. Prof. Tenace nastavila je promišljati u trojstvenom okviru, rekavši da je posebnost kršćanskoga života Duh koji nam daje da živimo kao Sinovi i ljubav koja nam omogućava da živimo kao braća. Pritom u odgoju valja voditi računa da se trojstveni život ne može nasljedovati, nego se u njemu može sudjelovati i to životom ljubavi. Trojstveni život uči nas da jedinstvu u različitosti, što podrazumijeva neprestano darivanje sebe samoga. Osoba raste u onoj mjeri u kojoj je sposobna darovati sebe samu, pa bi se u redovničkom životu moglo reći da toliko vrijediš koliko daješ, nasuprot današnjem mentalitetu gdje toliko vrijediš koliko imaš. Stoga zajednica ne smije biti organizirana na svjetovni način gdje se nastoji izbjeći da se itko mora žrtvovati. Tko se daruje, taj otkriva Boga. Karizme su darovi koji izriču Božju objavu, a karizma živi dok je živo darivanje sebe samih. Posvećena osoba ne treba samo činiti dobro, nego mora ići dalje i težiti za savršenstvom u milosrđu, u skladu s prispodobom o talentima, ne donoseći minimum, nego mnogo. Govoreći o odnosima, prof. Tenace naglasila je važnost odnosa muškarac-žena koji se prepoznaje kao otajstvo koje dotiče naš način vjerničkoga života. Potom je naglasila važnost odnosa prema obitelji iz koje netko potiče, gdje se često zaboravlja da je izvor svakog života nebeski Otac, a navezanost na vlastitu obitelj onemogućava tu svijest. Odatle važnost molitve i sakramenata koji ostvaruju bliskost s božanskim životom. Konačno, tu je i pitanje prijateljskih odnosa koji ne smiju biti utemeljeni na tijelu i na sentimentima, nego moraju biti utemeljeni u Bogu i na prijateljstvu Krista.
Treće predavanje prvoga dana održao je prof. Amedeo Cencini na temu “Dok se u vama ne oblikuje Krist (Gal 4,19)”, a s podnaslovom “Formirani od Oca za cijeli život u snazi Duha Svetoga”. Predavanje se bavilo osobito trajnom formacijom kao hodom cijeloga života. Predavač je započeo s onim što je nazvao procesom odozdo, gdje se vodi računa o ljudskoj senzibilnosti u odnosu na trajnu formaciju, gdje se ne smije zaboraviti da je svatko odgovoran za vlastitu senzibilnost, a ta se odgovornost ostvaruje kroz svakodnevne odluke, a ne samo kroz mjesečne duhovne obnove. Pritom trajna formacija mora dotaknuti čovjekovu nutrinu. U procesu odozgo prepoznaje se kršcćanska senzibilnost u odnosu na trajnu formaciju, pri čemu se može reći da je sve milost, jer je Otac taj koji u svakom trenutku formira, odgaja. Zadatak je omogućiti da Božja milost nade osobu koja je spremna surađivati. Stoga početna formacija služi osobama da nauče osluškivati vlastiti nutarnji svijet kako bi otkrile i vlastite sjene i motive koji ih potiču na djelovanje. Na koncu je prof. Cencini ponudio i formativni hod koji započinje s pet osjetila, a preko emocija i želja dolazi do senzibilnosti koju valja znati odgajati. Pritom je jasno da je idealna senzibilnost ona Kristova koja se prepoznaje u evanđeljima.
