U Samostanu Male braće u Dubrovniku održan je u srijedu 20. ožujka regionalni susret braće južnog dijela naše Provincije. Na susretu su sudjelovala braća iz Samostana Male braće u Dubrovniku fra Jozo Sopta, fra Ivan Gavran, fra Pijo Pejić i fra Nediljko Jerkan, braća iz Samostana Pohođenja Marijina u Rožatu fra Tomislav Hrstić, fra Veselko Grubišić i fra Matija Jurišić, fra Vito Smoljan iz Samostana sv. Vlaha u Pridvorju i fra Šimun Romić iz Samostana Uznesenja Marijina na Orebiću. Na susretu je na daljinu sudjelovao i provincijal naše Provincije fra Tomislav Šanko. Izlaganje o temi „Kako rane postaju znakovi novoga života“ održao je novoimenovani generalni vizitator naše Provincije fra Domagoj Runje, član Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Predavanje donosimo u cijelosti.
Kako rane postaju znakovi novoga života
Tema ovoga izlaganja potaknuta je osamstotom obljetnicom svetih rana koje je Sv. Franjo Asiški primio 17. rujna 2024. na brdu La Verna u talijanskoj provinciji Toskani, i aktualnim stanjem u Franjevačkom redu, napose Franjevačkoj provinciji Sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri.
Ranjeni Franjo prima Kristove rane
Sveti Franjo često se povlačio u samoću na post i molitvu. Osobito mu je bilo drago brdo La Verna gdje je u kolovozu i rujnu 1224. godine provodio ‘korizmu’ u čast Sv. Mihaela. Nekoliko dana nakon blagdana Uzvišenja Sv. Križa imao je viđenje šestokrila Serafa neopisive ljepote, ali raspetoga i u gorkoj patnji. Evo kako Toma Čelanski opisuje Franjinu muku da shvati to viđenje i kakav je odgovor dobio:
“Mnogo je razmišljao o tome što bi ovo viđenje moglo značiti i duh mu se mnogo naprezao da shvati njegov smisao. – Kad od svega toga nije ništa razumom spoznao i kad mu se duboko u srce ucijepila novina ovoga viđenja, počeli su se na njegovim rukama i nogama pokazivati znakovi čavala, kao što je to malo prije povrh sebe vidio na razapetom čovjeku.” (Vita prima, 94).
Da bismo i mi bolje razumjeli što se dogodilo treba se prisjetiti da Franjo na La Vernu nije došao ‘zdrav i čitav’ pa ondje primio rane koje je nosio do kraja života. Ne. Franjo je na La Vernu već došao izranjen, a tu se dogodilo to da su se njegove rane suobličile Kristovima. Naime, Franjo je u vrijeme kada se dogodio susret s Kristom u liku raspetoga Serafa već bio ranjen i u tijelu i u duši. Što se tiče tijela, bolovao je na želucu i očima, a u duši su ga mučile mnoge sumnje i strahovi. Premda su mu se u počecima njegova obraćeničkoga života oduševljeno pridružila mnoga braća (što on nije ni tražio, nego je govorio ‘Gospodin mi je dao braću’), činilo se da je u posljednjim godinama svoga života toj istoj kao i novoj prispjeloj braći on postao problem. Njegov priprosti i jednostavni način života kao da više nije bio prikladan za jedan crkveni Red koji je tako brzo rastao i širio se po čitavoj Europi. Red manje braće postao je takav da mu Franjo više nije bio potreban, ali ne zbog toga što bi braća i bez njega bila spremna nastaviti u istom smjeru življenja evanđelja, nego zbog toga što im Franjin stil život zapravo nije odgovarao. Franjo je te 1224. godine na La Verni bio kao “čovjek koji je nepravedno istjeran iz vlastite kuće” (Pietro Maranesi).
U takvom stanju ranjenosti i izvana i iznutra Franji u liku šestokrila Serafa dolazi Krist koji njegove i unutarnje i vanjske rane suobličuje svojima. Tim Kristovim darom rane Sv. Franje nisu prestale krvaviti i boljeti. Čak su postale i vidljivije, ali ih je Krist pomazao onom snagom koju imaju njegove rane koje je primio u svojoj muci i s kojima je obilježen i umro i uskrsnuo. Upravo u tome što je Krist i nakon uskrsnuća bio prepoznatljiv po svojim ranama leži njihova životna snaga i naša vjera da te rane nisu samo znakovi patnje koja nas vodi u smrt, nego i znakovi novoga života koji je jači od svake boli i smrti.
U toj vjeri i s takvim stavom prema ranama, ovdje smo pokušali identificirati pet rana koje u naše vrijeme primjećujemo na tijelu našega Reda, a u ovoj prigodi promatramo ih u kontekstu Provincije Sv. Jeronima. Premda bismo ih mogli nabrojiti i više i manje, ovdje razmišljamo o pet rana, jer se broj pet slaže s onih pet rana koje je Krist primio kada je razapet na križ: dvije rane na nogama, dvije na rukama i jednu na boku. Za svaku od pet rana tražimo i mogući lijek koji pomaže da te rane budu suobličene onim ranama, koje su znakovi našega otkupljenja i novoga života u Kristu.
Prva rana – Osjećaj nemoći
Osjećaj nemoći o kojem ovdje govorimo povezujemo s izrazito visokom prosječnom životnom dobi članova Provincije. Recimo da je ovo jedna od dviju rana koje se nalaze na nogama. Naime, starost je povezana s mnogim slabostima, a osobito sa slabošću u nogama. Što je čovjek stariji to teže hoda i sve više mu je potrebno neko pomagalo ili oslonac, bilo tehnički kao što je to štap, bilo ljudski, kao što je brat koji pomaže u različitim svakodnevnim potrebama. Kada u jednoj zajednici broj braće kojima je potrebna takve pomoć postane veći od onih koji mogu pomoć pružiti, pojavljuje se osjećaj nemoći, straha i neizvjesnoga pogleda prema budućnosti.
Što je lijek za tu ranu, to jest, kako ona može postati znak novoga života?
Mislim da se odgovor na nalazi u tome da se osjećaj nemoći zbog starosti preobrazi u onu nejakost koja je karakteristična za malo dijete koje još nije prohodalo i ne može samostalno živjeti. Konkretno pitanje: Možemo li u procesu preustroja zadarske Provincije u Kustodiju ovisnu o zagrebačkoj Provinciji vidjeti tu preobrazbu? Mogu li braća zadarske Provincije u aktualnim okolnostima evanđeoski postati kao djeca koja ne mogu samostalno opstati i s povjerenjem gledati u novi oblik života u zajednici s braćom zagrebačke Provincije?
Naravno da taj pogled ovisi i o tome, koliku snagu ima, pokazuje i koristi onaj tko nejakom djetetu pomaže da zakorači u novi život, pa se potpuni lijek za ovu prvu ranu nalazi samo u potpunoj i nesebičnoj suradnji braće obiju Provincija.
Druga rana – Manjak novih zvanja
I ova se rana nalazi na nogama, jer se radi o spremnosti na nasljedovanje Kristovih stopa po primjeru Svetoga Franje. Pogledamo li na bilo koje raspelo, vidjet ćemo da su Kristove noge obično savijene jedna preko druge i da su njegova dva stopala probijena istim čavlom. Međutim nije tako na raspelu iz crkvice Sv. Damjana s kojega je Krist progovorio Franji i rekao: “Franjo, idi i popravi moju Crkvu, koja se, kako vidiš, ruši!”
Stoga, ovisno o prikazu Krista raspetoga na križ, možemo rane osjećaja nemoći i manjka duhovnih zvanja promatrati i zajedno i zasebno. Zaista se te rane povezane, jer je izrazito visoka prosječna životna dob članova Provincije, rezultat manjka mlađe braće.
Međutim, uzrok nedostatka novih zvanja nije nužno povezan s time što nikomu nije privlačna zajednica koja je sastavljena od pretežno starijih ljudi. To sigurno igra neku ulogu na ljudskoj razini, ali manjak duhovnih zvanja prigoda je da sebi postavimo barem dva pitanja u kojima se sigurno nalazi i dio odgovora.
Prvo pitanje: Ispunjavamo li dovoljno Kristov nalog “Molite, dakle, gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju?” (Lk 10,2b).
Drugo pitanje je: Živimo li takav život i poslanje da se Gospodinu sviđa našoj zajednici pridružiti spašenike (usp. Dj 2,47)?.
Treća rana – Ranjeni međusobni odnosi
Ova rana nalazi se na rukama. Ako želimo bit precizniji, možemo je smjestiti na desnu ruku, jer je to ruka s kojom se rukujemo i najčešće imamo prvi tjelesni kontakt. Desnu ruku također pružamo jedni drugima kada u euharistijskom slavlju čujemo riječi “Pružite mir jedni drugima!”.
Stoga ovdje desna ruka simbolizira našu međusobnu povezanost koja se ne temelji samo na ljudskom odnosu. Naše zajednice ne temelje se na nužno uvjetovanoj povezanosti kao što je krvno srodstvo, ili na povezanosti koju smo slobodno izabrali kao što je to na primjer brak ili prijateljstvo. Naše zajednice za razliku od krvnih obiteljskih veza podrazumijevaju slobodan izbor, jer se mi slobodno prihvaćamo franjevački život, ali za razliku od braka i prijateljstva mi ne biramo jedni druge, nego se međusobno prihvaćamo u Kristu koji nas je po svom pozivu sabrao u jednu zajednicu. Pri tome je razumljivo da na ljudskoj razini u našim međusobnim odnosima može biti mnogo podjela na određene skupine ili nesporazuma i konflikata na osobnoj razini, ali jedino rješenje nalazi se u što boljem nasljedovanju Krista.
Na franjevačkom grbu, u kojem su ukrštene po jedna Kristova i Franjina ranjena ruka, desna je ruka Kristova, što ovdje možemo aktualizirati kao poruku mira koji jedino Krist može dati.
Navest ćemo u tom smislu jedan odlomak iz ovogodišnje Poruke za Dan posvećenoga života:
„…u biblijskim porukama mira nipošto se ne zaboravlja stvarnost nemira, nesklada i rata. (…) Starac Šimun obraća se Isusovoj majci riječima koje joj probijaju srce, jer će njezin sin biti znak osporavan, a to neizbježno sa sobom donosi otpore, sukobe i podjele. I sam Isus jednom je rekao svojim učenicima: ‘Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice, otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.’ (Lk 12,51-53). Te riječi zvuče kao da su u suprotnosti s brojnim i snažnim biblijskim porukama mira, ali one nam zapravo osvjetljuju to da mir koji Krist daje nije nikakvo nametnuto stanje, poput onoga ‘mira’ kada onaj tko je jači drži u podložnosti slabijega, ili kada se radi ‘mira u kući’ žive neiskreni odnosi i prikrivaju razni oblici kućnoga nasilja, koji su gori od otvorenih sukoba i podjela. Mir koji Krist daje nije prisiljavanje na pokornost ni ušutkivanje drukčijih glasova, nego očitovanje Slave Božje, to jest, iskustvo njegove prisutnosti među ljudima i izvor istinske radosti. Zato su i Kristove riječi da u naše kuće donosi razdjeljenje sastavni dio evanđelja. I one su radosna vijest, jer, ako to razdjeljenje dolazi s njime, onda se radi o procesu u kojem je on prisutan i koji konačno sve ukućane dovodi do spoznaje da pravi i trajni mir nije rezultat naših ljudskih kompromisa, nego plod našega izmirenja s Bogom (usp. Ef 2,16).
Četvrta rana – Osobni grijesi
Ova je rana na lijevoj ruci. Na franjevačkom grbu lijeva je ruka Franjina, a pojam ‘lijevo’ često označuje nešto negativno. Stoga ovdje u tom smislu govorimo o ranama koje su uzrokovane moralnim padovima.
Uobičajeno je da redovnici i redovnice obavljaju ispiti savjesti polazeći od triju redovničkih zavjeta – poslušnosti, siromaštva i čistoće – pa ćemo i mi tako ovdje postupiti.
Poslušnost – grijesi protiv poslušnosti u naše vrijeme pokazuju se u kontekstu opće krize autoriteta. Razumljivo je da naši redovnički poglavari nisu vlastodršci kojima se treba besprigovorno pokoravati, ali kriza poslušnosti i ne sastoji se u tome toliko u tome da se poglavara ne sluša u izvršenju ove ili one naredbe, nego u tome da je raspoloženje takvo da poglavar ne može ništa ni narediti. U biti, radi se o nedostatku povjerenja, raspoloživosti i suradnje s onima kojima je povjerena briga za vodstvo zajednice. Jednako kao što ima i neprikladnoga odnosa i samih poglavara prema vlastitoj službi kad je ne vrše s doličnom odgovornošću.
Siromaštvo – U našem Pravilu zavjet siromaštva izražen je u formi života bez vlasništva. Važno je uočiti razliku između siromaštva i života bez vlasništva, jer pojam siromaštvo više označava stanje (koje ne mora biti slobodno i izabrano), dok pojam ‘bez vlasništva’ označava odnos i prema stvarima i prema osobama. Na ovom području često se događa to da prešutno živimo u kolektivnom grijehu, i zanemarujemo svaku nedosljednost i nekompatibilnost života sa slovom i duhom Pravila koje smo zavjetovali.
Pri tome ipak treba istaknuti da postoje i različite i mjerljive razine nedosljednosti u življenju života ‘bez vlasništva’, od onih ‘sitnih’ prijestupa u privatnom posjedovanju i upotrebi materijalnih dobara koja malo prelazi preko granica stvarnih osobnih potreba, pa do potpunog izostanka svijesti o bratskom zajedništvu u duhovnim i materijalnim dobrima što dovodi do ‘privatizacije’ zajedničkoga i netransparentnosti u polaganju računa pa čak i nezakonitih radnji.
Čistoća – za razliku od prethodna dva zavjeta koja se više tiču međusobnih odnosa u zajednici, zavjet čistoće više zadire u čovjekovo intimno područje i delikatno je o tome govori. No svakako valja istaknuti da na ovom području postoji bitna razlika između onih grijeha koje bismo mogli kvalificirati kao izolirane posrtaje ili znakove ljudske slabosti i onih koji su izraz i plod nemoralnoga života koji izaziva javnu sablazan (npr. konkubinat) ili čak spada u kaznena djela kao što su spolno uznemiravanje i zlostavljanje koje je osobito teško kada se radi o maloljetnim ili odraslim ranjivim osobama.
Lijek za sve te grijehe ne može biti ništa drugo nego obraćenje i pokora.
Peta rana – Individualizam
Ova je rana na boku. Iz nje šiklja najjači mlaz krvi. Individualizam je sociološko-antropološki pojam. Psihološkim rječnikom to je egocentričnost, a duhovni pojam za to je oholost – prvi od sedam smrtnih grijeha koji prožima sve ostale. Tako i problem individualizma prožima sve što smo prethodno rekli. On je često u korijenu svih ostalih grijeha i najtvrđa je zapreka ljepoti zajedničkoga života.
U spisima Sv. Franje možemo nabrojiti devetnaest blaženstava od kojih se svi osim jednoga nalaze u njegovim Opomenama. A prvo blaženstvo glasi: „Blago onomu koji je prepoznao svog velikog neprijatelja u svom grešnom ‘ja’ i razborito ga se čuva.“ (Opm X,3-4).
Prema tome lijek za ovu ranu je prosvjetljenje, a ono se sastoji u tome da doista povjerujemo Kristu koji kaže: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.“ (Mk 8,34b-35).
***
Nakon što je Sveti Franjo shvatio da su njegove rane postale rane Krista koji je s izranjen prešao iz smrti u život sastavio je Hvale Bogu višnjemu s kojima zaključujemo ovo razmišljanje:
Ti si svet Gospodin, Bog jedini, koji čudesa stvaraš.
Ti si jak, ti si velik, ti si svevišnji.
Ti si svemoguć kralj.
Ti si, Oče Sveti, Kralj neba i zemlje.
Ti si trojstven i jedini Gospodin, Bog nad bogovima.
ti si dobro, svako dobro, najveće dobro,
Gospodin Bog živi i istiniti.
Ti si ljubav, sveta ljubav.
Ti si mudrost, ti si poniznost, ti si ufanje, ti si ljepota,
ti si blagost, ti si sigurnost, ti si mi spokojstvo, ti si
radost, ti si nada naša i veselje.
Ti si pravednost, ti si umjerenost, ti si sve naše
bogatstvo od zasićenosti.
Ti si ljepota i blagost, ti si moje utočište.
Ti si mi čuvar i branitelj, ti si zaklon moj.
Ti si rashlada.
Ti si naša nada, ti si vjera naša.
Ti si naša ljubav.
Ti si sva naša naslada, ti si naš vječni život: veliki i
divni Gospodine, svemogući Bože, milosrdni Spasitelju.
***
Nakon predavanja uslijedila je rasprava tijekom koje je fra Domagoj pojasnio koja je uloga generalnog vizitatora i kako će se odvijati proces prestrukturiranja u sljedećem razdoblju. Između ostaloga, istaknuo je kako je rijetkost da se kustodija teritorijalno dodiruje s provincijom s kojom se pripaja. Također, govorilo se i o vjernosti redovničkim zavjetima te o autentičnosti života u redovničkoj zajednici.
Zatim su braća zajedno u samostanskoj crkvi izmolila molitvu Srednjeg časa. Zatim su se okupili na zajedničkom ručku na kojem im se pridružio dubrovački biskup Roko Glasnović te fra Ante Vučković, koji trenutno predvodi tradicionalnu korizmenu duhovnu obnovu u dubrovačkoj katedrali.
