Svetkovina Gospe Loretske svečano je proslavljena u Župi Gospe Loretske u Arbanasima u petak 10. svibnja misnim slavljem koje je predvodio provincijal naše Provincije fra Tomislav Šanko. Fra Tomislav je u propovijedi istaknuo da liturgija Crkve pred zajednicu stavlja susret dviju svetih žena Marije i Elizabete te da je to povezano sa štovanjem kućice. „Kuću možeš kupiti, ali ne i dom. Dom se ne može kupiti. On se izgrađuje srcem. Dom je toplina, zaštita, odmor, mir, zajedništvo. Kuća je nastamba, ali dom je nešto što mi stvaramo svojim susretom“, naglasio je.
Upitavši kako svaka osoba postati Božji dom, tj. onakva kakvom ju je Bog stvorio, fra Tomislav je pojasnio da je za Židove, slikovito rečeno, grijeh strelica koja nije pogodila centar, koja je promašila. „Grijeh je kad ne pogodiš centar. Bog nam preko Marije želi pomoći da budemo centar, tj. da budemo centar gdje će drugi ljudi doći, odmoriti se i dobiti mir. Mi ljudi volimo one ljude od kojih se, kada odemo, vratimo odmorni. To je lijepo iskustvo. Lijepo je kada se nakon susreta s nekom osobom doživiš mir i budeš odmoran. Možda si i fizički umoran, ali nakon tog susreta osjećaš mir. Nasuprot tome, postoje ljudi s kojima u susretu odlazimo umorni“, naglasio je fra Tomislav.
Odgovarajući na pitanje što nas odmara, a što umara, fra Tomislav je promišljao o uvjetima da bi se dogodio istinski susret. Kao prvi uvjet je naveo istinu. „Istina te odmori. Kad si u društvu nekoga tko je istinit, nema maski. Laž te ostari, a istina te pomladi. Za Isusa je najveći grijeh bilo licemjerstvo. To je laž. Susret se može dogoditi samo ako si u istini. Bogu moj grijeh nije problem ako mu ga dam. Isus je došao radi grešnika, a ne pravednika, radi bolesnih, a ne zdravih. Ako sam glumac, ako lažem, ako se skrivam iza maske, ne mogu sresti drugoga“, istaknuo je fra Tomislav.
Kao drugi uvjet naveo je prisutnost. „Kako mi znamo da nas netko voli? Po načinu na koji nas ta osoba sluša. Ta osoba ne treba imati sve odgovore i rješenje, bitno je samo da je prisutna. Kada se malo dijete odvaja od majke, jako je bitno da je majka prisutna i da njezin pogled prati dijete jer ono tako stječe osjećaj sigurnosti i vlastite vrijednosti. Ako majka nije prisutna, dijete misli da nešto s njime nije dobro i raste s osjećajem krivnje“, pojasnio je.
Ističući da postoje dvije velike napasti u životu koje nam ne dopuštaju da budemo prisutni, fra Tomislav je istaknuo da đavlu nije najvažnije da osobu natjera na grijeh, već da ju onesposobi za činjenje dobra. „Kako će to učiniti? Tako što nisi sada tu, nisi prisutan. Neki ljudi stalno žive u prošlosti i razmišljaju o nekim situacijama i pitaju se kako se to njima moglo dogoditi. Stalno su u prošlosti, bavim se prošlim grijesima, prošlostima i bolima. Sjećam se jedne gospođe koja je u prometnoj nesreći izgubila kćer. Ta majka, koja je imala još dva sina i supruga, svakodnevno je odlazila na groblje. Toliko ju je obuzela tuga da više nije htjela živjeti. Onda njezin muž i sinovi nisu imali suprugu i majku. Postoji vrijeme zdravog žalovanja i treba imati hrabrosti za to, ali ako stalno ostaješ u tome, to sigurno nije od Boga“, naglasio je fra Tomislav.
Druga velika napast, dodao je propovjednik, je kada netko stalno živi u budućnosti, tj. stalno čeka da se nešto dogodi. „Postoje ljudi koji stalno čekaju: još da izgradim kuću, da zaradim više, da završim ovo… i onda ću biti sretan. Oni nikada nisu tu, nikada nisu sretni i stalno nešto čekaju. Kao da čekaju neki trenutak koji nikada neće doći. Mi ljudi smo takvi, slabi smo. To nije odmah grijeh. Bitno je da prepoznamo napast u sebi i da se vratimo u sadašnjost. Bitno je to osvijestiti“, rekao je, istaknuvši da za ljubav imam samo sada, ovaj trenutak.
Kao treći uvjet da bi se susret dogodio provincijal je istaknuo važnost da drugome znamo dati prostora. Važno je, dodao je, da čovjek pronađe svoje mjesto u životu jer onda zna na lijep način dati mjesta i drugome. Oni ljudi koji nisu pronašli svoje mjesto žele biti na svim mjestima, pojasnio je. Upitavši zašto Marija pohodi Elizabetu, istaknuo je da ona ne odlazi k njoj samo kako bi joj pomagala. „Marija je potrebita. Marija ima problem, ima potrebu. Marija ne ide Elizabeti samo pomagati. Marija ima problem jer u sebi nosi nešto što nitko ne može razumjeti, čak ni Josip. Elizabeta ima slično iskustvo kao ona i njoj Elizabeta treba. Marija njoj ide pomoći, ali zapravo njoj treba uho koje će ju saslušati. Lijepo je imati takve osobe u svome životu. Ne znam koliko imate osoba u svome životu koje možete nazvati u dva sata u noći i tražiti pomoć“, rekao je te dodao da je jako lijepo to što Elizabeta ne želi biti Marija, a Marija ne želi biti Elizabeta, pojasnivši da, kada svatko ima svoje mjesto, to je čistoća emocija i uloga.
„Kada nađeš svoje mjesto, tebi je važno da drugi uspije. Elizabeta se raduje zbog Marije. Za čistoću srca važno je znati radovati se s drugima. Čovjek čistog srca je čovjek kojemu je, kada drugi uspije, drago i koji se zbog toga raduje. To su ljudi velike duše u čijem se društvu osjećaš velikim i dobrim. U njihovom srcu imaju mjesta za tebe. Ljudi sitne duše su oni koji, kada se pojavi nešto veliko i lijepo, imaju potrebu to ismijati i obezvrijediti. To su mehanizmi obrane“, istaknuo je provincijal.
Kao četvrti uvjet istaknuo je važnost susreta s Bogom. „To je ta besplatnost – da sretnem Boga i da živim iz njegovom pogleda. Iz čijeg pogleda ja živim? Nama je svima bitan tuđi pogled. Pogled ima veliku snagu, ali opasno je ako postanem rob ljudskih pogleda i obzira. Onda me svaki pogled može ubiti. Marija živi iz susreta s Bogom i ona u svoje susrete nosi Boga“, rekao je fra Tomislav.
Zatim se provincijal osvrnuo na knjigu Bronnie Ware koja je, nakon bankarske karijere, doživjela obraćenje i završila tečaj za njegovateljicu kako bi se brinula za palijativne bolesnike. Opisujući svoja iskustva, u knjizi je izdvojila pet stvari za kojima ljudi žale na samrti. Prvo što je navela, istaknuo je propovjednik, bilo je: da sam barem imala hrabrosti živjeti onako kako sam stvarno željela, a ne onako kako su drugi očekivali od mene.
„To je važno. Iz čijeg pogleda živim? Pogled je jako bitan. Mi biramo u našem životu iz čijeg ćemo pogledat živjeti. Mi ljudi smo takvi. Moramo živjeti od nečijeg pogleda. Jako je opasno ako me određuje samo ljudski pogled jer onda postajem rob toga pogleda. Postajem ovisan o tome kako me ljudi gledaju. No nama i treba ljuski pogled. Meni je ljepše propovijedati kad me netko lijepo gleda. Kada te netko ružno gleda, odmah osjećaš nelagodu“, istaknuo je fra Tomislav.
„Moja mama je radila u bolnici kao medicinska sestra i imala je kolegu liječnika koji je završio medicinu samo zato što su njegovi roditelji to željeli, no imao je nevjerojatan dar za književnost. Znao je lijepo pisati pjesme i prozu. Bio je zaljubljen u književnost, ali nije imao hrabrosti suprotstaviti se roditeljima i postao je liječnik. On je u noćnoj smjeni, umjesto da obilazi bolesnike, pisao pjesme“, istaknuo je propovjednik te dodao da je jako opasno ako dopustimo da netko drugi odredi naš život, dodavši da nas Marija uči gledati u Boga, ona je originalna, istaknuo je.
Drugo što je, prema svome iskustvu, autorica navela bilo je: da barem nismo toliko radili. Potrebno je, pojasnio je fra Tomislav, biti zdravo sebičan. „Da bismo se drugima mogli dati, prvo se mi moramo napuniti. Što ćeš dati svome mužu, svojoj ženi, svojoj djeci, ako se nisi natopio u Božjoj blizini. Što ću ja kao svećenik dati drugim ako nisam u susretu s Gospodinom. Ljudima ne treba naša pamet, već Božja blizina. Po čemu je jedan roditelj uspješan? Po tome da je otvorio svome djetetu put do Boga, da mu je dao ljubav i podršku“, istaknuo je fra Tomislav.
Treće, dodao je fra Tomislav, što je autorica navela je: da smo barem imali hrabrosti izraziti osjećaje. „Znamo li jedni drugima reći ‘volim te’. Nekada mislimo da se to podrazumijeva, ali lijepo je to i čuti. Žalit ćemo ako smo propustili priliku reći svojoj djeci: vjerujem u tebe, ponosan sam na tebe, lijepa si. To je jako bitno. Tu djeci dajemo snagu. Ne radi se o sladunjavosti i patetičnosti, to je druga krajnost. Potrebno je imati hrabrosti reći nekome da ga volimo, zagrliti nekoga. To je veliki dar“, rekao je propovjednik.
Kao četvrto, autorica je navela: da smo barem ostali u kontaktu s prijateljima i rodbinom. Mnogi, istaknuo je fra Tomislav, imaju upravo to iskustvo. „Mnogi ljudi su mi rekli: da sam se barem pomirio s bratom, da sam barem razgovarao s majkom prije smrti ili da sam imao hrabrosti reći nešto ocu. Sad je kasno i sad mi je žao. Sada imaš vrijeme da to učiniš. Bog ti sada daje šansu. Ne znamo koliko vremena imamo. Susret je ono što ostaje. Potrebno je njegovati ih“, istaknuo je fra Tomislav te dodao da je posljednje što je autorica u knjizi navela: da smo si barem dopustili biti sretni.
Ljudi, rekao je, žale jer si nisu dopustili da budu sretni i jer su stalno bili u brizi i jurnjavi. „Moramo voljeti sebe na zdrav način. Ljubi bližnjega kao samoga sebe. To treba znati primijeniti. Ne mogu voljeti drugoga ako sam nesretan. Ne mogu prihvatiti drugoga ako samog sebe odbacujem. Jako je bitno naučiti voljeti sebe. Potrebno je dopustiti Bogu da me dodirne kako bih ja mogao dodirivati druge. Ne da bih ih zarobljavao i da bih bio posesivan, već kako bih postao čovjek koji će znati odmoriti druge“, zaključio je fra Tomislav. Nakon mise održana je svečana procesija s kipom Gospe Loretske.
Foto: Luka Jeličič/ Zadarski list
