Svetkovina Svih svetih franjevačkog reda je dan kada se posebice sjećamo svih sljedbenika sv. Franje koji su postali sveti ili blaženi. Na današnji dan, 29. studenog 1223. papa Honorije III. potvrdio je pravila koja je napisao sv. Franjo.
Sveti Franjo je živio u vremenu borbi plemića i običnog puka, kada su talijanski gradovi tražili svoju neovisnost, a Crkva je bila pogođena mnogim herezama. Bog je u srce ovog veselog i razigranog mladića ubacio svoj žar. Mnogi su u Franji prepoznali Božjeg čovjeka i željeli su ga slijediti. Vremenom se broj braće sve više množio, a Franjino glavno geslo bilo je živjeti Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista.
Franjevci (lat. Ordo Fratrum Minorum, hr. Red Manje braće) katolički je red, a u širem smislu označavaju tri reda, kojima je začetnik Franjo Asiški, kao i kongregacije koje se naslanjaju na Franjino redovničko pravilo. Prvi red ili franjevci u užem smislu, muški je red koji je odobrio 1209. papa Inocent III., a konačno pravilo potvrdio 1223. papa Honorije III. Uz tri uobičajena zavjeta (siromaštvo, čistoću i poslušnost), posebno ističu „opsluživanje evanđelja Gospodina našega Isusa Krista”, strogo odricanje od svakog imutka te život od darova i vlastitoga rada.
Red Manje braće posebno je djelatan u dušobrižništvu, školama, znanosti i misijama. Na čelu mu je general, a sam red je podijeljen na provincije, kojima upravlja provincijal. Danas su franjevci rašireni po cijelom svijetu. Drugi red je ženski, a zovu se klarise (lat. Ordo Sanctae Clarae). Treći red (lat. tertiarii: trećoredci) osnovan je za laike 1221. godine. U njega mogu stupiti muškarci i žene, oženjeni i neoženjeni, koji žive građanskim životom i zanimanjem, ali obdržavaju pravilo Sv. Franje.
Katolička Crkva od svojih početaka časti svece. Prva Crkva im je podizala spomenike i uvrštavala ih u kanone euharistijskih slavlja. Osim toga, njihovu zagovoru su se utjecali mnogi vjernici jer Crkva nije samo zemaljska, nego i nebeska. Putujuća Crkva, odnosno mi, koji smo još na svom zemaljskom hodočašću, potrebni smo zagovora onih članova Crkve koji su već u slavi. Pri kraju liturgijske godine, kad je kršćanin posebno okrenut prema eshatonu, ovaj blagdan budi ponos i nadu jer stavlja naglasak na sve one koji su za života živjeli sveto jer to je poziv upućen svim kršćanima.
Svaki blagdan na određeni način predstavlja slavlje života. Tako i mi danas. Slavimo i radujemo se jer se onaj koji je Život, i onaj koji ga stvara – proslavio u životima svetih franjevaca. I na njih se odnosi ona poznata misao Tomislava Ivančića: Oni koji nose križ, koji svaki dan posrću, ali se i dižu, koji pokazuju žuljave ruke a ne uzdižu se na pozornici života, oni su veliki i oni su u nebu. Oni su najbolji učitelji, ali njih treba pronaći, jer su skriveni; oni su jednostavni, ponizni i treba se truditi da se do njih stigne. Do malih ljudi se lako stigne, do onih koji ništa ne rade uvijek možemo doći. No, velikani su u radionicama skriveni, njih ne dohvaćaju naše oči.
„Preblaženi je otac Franjo sve ovo ispunio najsavršenije. Imao je izgled i oblik serafa… Braća koja su s njime boravila znadu kako je danomice i neprestano govorio o Isusu… O, koliko je puta za stolom, za vrijeme blagovanja Isusa slušao i spominjao ili o njemu razmišljao… Sav je bio obuzet Isusom: Isusa je nosio u srcu, Isusa u ustima, Isusa u očima, Isusa u rukama, Isusa je u svima udovima tijela nosio.“ (1Čel 115)
Svi sveti franjevačkog reda, molite za nas!
Izvor: Hrvatska katolička mreža
