U srijedu, 28. rujna 2022., svečano je proslavljen Dan Provincije u zadarskoj franjevačkoj provinciji sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri. Proslava je održana u Samostanu sv. Frane u Zadru koji je braću nakon dugo godina okupio u zajedništvu koje je bilo obogaćeno prikladnim programom.
Okupljanje braće i pozdrav provincijalnog ministra
Proslava je započela okupljanjem braće koja su pristizala iz čitave Provincije. Nakon kratkog međusobnog pozdravljanja uslijedio je nastavak susreta u kapitularnoj dvorani Samostana sv. Frane gdje su braća imala priliku poslušati prigodno predavanje dr. sc. fra Ante Vučkovića.
Prije samog predavanja, okupljenu braću pozdravio je provincijalni ministar fra Tomislav Šanko te je susret započeo molitvom zazivajući Božji blagoslov nad prisutnom braćom. Uvodnu je riječ provincijalni ministar započeo obraćanjem braći iskazujući zadovoljstvo kako su unatoč brojnim obavezama uspjeli doći na proslavu Dana Provincije.
Pozdravio je predavača dr. sc. fra Antu Vučkovića te je uz njega pozdravio i novoimenovanog Generalnog delegata fra Domagoja Runju kojemu je povjerena odgovorna služba u procesu restrukturiranja naše Provincije s Hrvatskom franjevačkom provincijom sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu.
Predavanje dr. sc. fra Ante Vučkovića
Nakon uvodnog govora provincijalnog ministra fra Tomislava Šanka, uslijedilo je i samo predavanje poznatog nam brata fra Ante Vučkovića koji najprije zahvalio provincijalnom ministru fra Tomislavu Šanku na pozivu te je uveo u temu svoga predavanja. Istaknuo je kako je odlučio govoriti o emotivnosti, odnosno emotivnom stanju, isključujući od same emotivnosti psihološke aspekte.
Najprije je spomenuo zapadno razumijevanje emotivnosti u ljudskom životu. Naveo je problematiku opreke koja se javlja između samih emocija i razuma koji predstavljaju dvije najvažnije sile u čovjeku. O razumu je istaknuo kako on treba upravljati čovjekom te da u „čovjeku postoji i neka sila koja je više manje divlja, neukroćena, iracionalna i suprotna razumu“ ističući ovo kao prvu sliku koja dolazi još iz Grčke i njihove filozofije budući da su Grci smatrali emocije ozbiljnom prijetnjom za život te da su za to imali ozbiljan razlog. Grčki je cilj bio zadobiti gospodstvo nad emocijama. Obrazlažući ovu temu dalje, predavač je istaknuo primjer ovisnika o alkoholu koji pokazuje da on kao takav zapravo nije gospodar svoga života te da njime gospodari alkohol. Tako izgleda i čovjek pod jakim emocijama.
Uvijek je naš najveći strah bio kako sačuvati slobodu da ne bismo primjerice bijesu dopustili da zavlada našim životom i da tako izgubimo kontrolu nad sobom. Predavač je istaknuo ključni problem grčke filozofije koja se oslanja na pitanje kako to mi možemo vladati emocijama i kako izvježbati sebe da mi budemo njihovi gospodari. Takve se vježbe nazivaju duhovnim vježbama. Povezujući oblik duhovnih vježbi kakav mi poznajemo danas, fra Ante je istaknuo kako one ne vježbaju ništa jer su se pretvorile u silne nagovore upravo zato što je čitava problematika svedena na naše nepoznavanje dubina tih vježbi. Budući da ne znamo što bismo vježbali, pokazuje kako mi ne doživljavamo emocije kao silu koja nam smeta u životu, kako su je doživljavali sami Grci.
Nadalje, u svome predavanju, fra Ante je istaknuo pozitivne i negativne emocije po uzoru na nizozemskog filozofa Spinozu koji je otkrio kako „pozitivne emocije otvaraju sve izvore životnosti u čovjeku, dok negativne emocije zatvaraju u život.“ Naveo je primjer kako netko tko je pod utjecajem negativnih emocija nema snagu nešto dati, dok je kod pozitivnih emocija posve drugačije, tada svatko daje sve od sebe. Spomenuo je i zahtjev moralnosti kod Kanta kako moralnost mora biti autonomna, što znači da mi moramo biti gospodari svojih emocija, a svaki put kada emocije vladaju nad nama, tada je riječ o heteronomnoj gdje nema moralnosti koja se gubi onda kada ja nisam onaj koji gospodari.
Govoreći dalje o emocijama istaknuo je kako nas one vode u imaginarni svijet gdje se doživljavaju jake emocije, a u svakodnevnom životu postoje jako plitke emocije, što evidentno pokazuje kako smo siromašni u emocijama. Zapadna nas kultura potiče da tražimo odgovore gdje možemo naći jake emocije koje ne možemo pronaći u svakodnevnom životu. Naveo je primjer romana, kina, televizije, društvenih mreža i sporta kao mjesta našega bijega i istovremenog traženja jakih emocija.
Na tragu toga, predavač je nastavio riječ o „štimungu“ i našoj uglađenosti, odnosno našem emotivnom stanju. Govoreći o emotivnom stanju ističe kako to stanje otvara naš svijet te je zaključio da svatko od nas „svijet, dakle stvari u svijetu, druge ljude, sebe same, pa i odnos s Bogom razumijemo sukladno emotivnom stanju u kojem se nalazimo. Svijet sretnog čovjeka nije isti svijet nesretnog čovjeka. Svijet sretnog fratra i svijet tužnog fratra nije isti. Emotivno stanje ima moć obojiti svijet i to čitavi svijet. To je temelj da emocije daju kompletni ton svemu što mi jesmo u svim našim odnosima.“
Govoreći o emotivnom stanju pojedinca, istaknuo je kako onoga trenutka kada spoznamo koja emocija vlada u našim odnosima, u našim zajednicama, tada možemo bolje razumjeti i što se događa. Kada ne razumijemo emotivno stanje nekoga, tada ne možemo razumjeti što se zbiljski događa s njime. Istaknuo je i elementarno pitanje jedne zajednice koja sebe treba znati zapitati kako nam je kao zajednici i što prevladava kao emotivno stanje zajednice i kako bismo ga mogli imenovati. Nabrojio je i neke primjere; radost, tugu, zadovoljstvo, oduševljenje, osjećaj težine, bijes, ljutnju, srdžbu, ili kako se netko osjeća u zajednici osamljenim, nepriznatim, povrijeđenim, neviđenim ili prihvaćenim, hvaljenim, dobrodošlim.
Istaknuo je i evanđeosko pravilo, radovati se s radosnima i tugovati sa žalosnima. Svaka zajednica očekuje da se članovi usklade s onim što prevladava u zajednici. Ako se netko ne može radovati s radošću drugih tada nešto nije u redu ili ako ne možemo tugovati s drugima pokazuje kako nismo usklađeni i kako ne postoji spomenuti štimung u samoj zajednici. Često su naše zajednice raštimane i to se očituje u tome kada je netko tužan da se nitko ne usklađuje s njime i da ne prepoznaje njegovu tugu. Netko je možda radostan, a to nitko nije primijetio. U tome se očituje raštimanost zajednice u kojoj nedostaje usklađenost. Ovo očituje elementarno evanđeosko pravilo koje pokazuje našu spremnost da se uvijek iznova radujemo s radosnima ili plačemo sa zaplakanima. Usklađivanje emotivnog stanja preduvjet je za skladan bratski život u svakoj zajednici. Svatko može i treba sebe preispitati koliko mi zajednički radimo na tome da se ovakvo pravilo počne vršiti u našim zajednicama. Ako ne otkrijemo što se događa u životu drugoga, mi ga nećemo moći razumjeti, zaključio je fra Ante.
Navodeći mnoge emocije s kojima se svakodnevno susrećemo te potkrjepljujući svaku od njih primjerom; fra Ante je istaknuo emotivno stanje dosade ili stanje duboke dosade: „Dosada je sjajan fenomen. To je emotivno stanje koje može zahvatiti pojedinca i grupu u takvom stanju gdje ništa u svijetu ne može privući našu pozornost.“ Ovdje je predavač nastavio govor o dubokoj dosadi koja je duboko skrivena u nama te da ju nije lako prepoznati budući da se skriva u našim dubinama.
Prema zapadnjačkom shvaćanju, dosadu je nemoguće prepoznati susrećući se s njome jer je ekstremno teško; upravo zato što smo mi, uvjetovani našom kulturom, iznjedrili toliko načina koji nam omogućuju da pobjegnemo od tolike dosade koja zahvaća naš svakodnevni život. Naveo je nekoliko primjera; ističući medije, priče, igre, razbibrige. Upitao je prisutnu braću „Što je to toliko strašno u dosadi da bježimo od nje i da se ne možemo susresti s njom?“, argumentirajući kako je Zapad stvorio industriju zabave koja nadomješta praznine u nama s kojima se nemamo hrabrosti suočiti, pa ni s dosadom na kraju krajeva. Istaknuo je problem imperativa zabave koji bitno zahtjeva da nužno moramo biti zabavni ili da nas nešto iznova zabavlja. Za primjer je istaknuo nekontrolirano korištenje televizije koja, ako nije zabavna, u smislu programa, lako prebacimo na druge. Na primjeru škole, istaknuo je kako svaki nastavnik treba znati zabaviti djecu jer inače nije dobar nastavnik. Na fakultetima slična stvar, ako predavači nisu zabavni, oni su neslušljivi.
Po pitanju Crkve istaknuo je sljedeće: „Mnogi ljudi smatraju glavnim imperativom da ih znamo zabaviti i da im ne bude dosadno jer im je glavni prigovor nedolaska u Crkvu upravo taj da im je dosadno. Dosada tako predstavlja zmaja koji prijeti, kojega ja ne mogu izbjeći i kojega ne mogu pogledati u oči.“ Na koncu je istaknuo i rezultat svega navedenog da ondje gdje izostaje zabave, nema niti pozornosti.
Spomenuo je drugu stranu dosade, onu pozitivnu s kojom bismo se svi trebali suočiti. Iza svake dosade svijetli „prostor za kontemplaciju te da dosadu možemo pobijediti ako joj se izložimo te kroz nju otkrijemo da postoji drukčiji način odnosa prema vremenu i svijetu“, dodao je fra Ante.
Po pitanju raspršene pozornosti spomenuo je multitasking i kako smo time uvjetovani uvijek iznova paziti na mobitele, poruke, mailove, novosti na televiziji i sve ono što se događa u kući. Usporedio je kako tako živimo u regresu jer životinje zapravo žive multitasking ističući primjer zvijeri; kako ona istovremeno mora paziti i na plijen i na mladunčad i na opasnost koja prijeti u blizini. To životinje tjera da ne mogu kontemplirati jer su stalno u stresnom stanju u kojemu moraju paziti na sve ostalo. Upitao je prisutne gdje onda zapravo čovjek može rasti. Odgovorio je da to moguće ondje gdje se iz raspršene pozornosti sabere na ono što mu je važno.
Pozvani smo izabrati vrijeme za kontemplaciju, za odnos koji nam je važan. Samo čovjek može izabrati predmet kontemplacije, izabrati odnos koji mu je važan. Ondje gdje smo izgubili potrebu pronaći vremena za izgrađivanje odnosa s Bogom, drugim, sa sobom i svijetom. Istaknuo je još kako „kontemplacija nije ništa drugo, doli vrijeme koje ja poklanjam nekom predmetu, nekom odnosu, nekoj osobi da se pokaže samim onakvim kakvim jest.“
Završavajući predavanje, fra Ante je zaključio kako je svako naše otvaranje prema vremenu emotivno obojeno i zato je važno uvijek iznova preispitati sebe o emocijama koje vladaju nama te koje emotivno stanje predstavlja moje normalno stanje. Kakva stanja prevladavaju u našim zajednicama, Provinciji, u Crkvi u Hrvatskoj, u društvu te da su to ključna pitanja iza kojih stoje odgovori koji nam mogu pomoći da bolje uvidimo svoje vlastito stanje i da se u skladu s njima odvažimo učiniti ispravne korake koji će nam pomoći da se izdignemo iz trenutnog stanja i krenemo dalje.
Vrijeme rasprave
Nakon završenog predavanja, provincijalni ministar fra Tomislav Šanko pozvao je braću da slobodno postave pitanja predavaču fra Anti Vučkoviću i fra Domagoju Runji, Generalnom delegatu. Najprije se obratio fra Domagoj Runje obrazlažući koja je njegova zadaća u procesu restrukturiranja naših dviju Provincija; da je njegova dužnost pratiti čitav proces i izvještavati Generalnog Ministra. Uz to, dužan je dva puta godišnje napisati izvještaj o koordinacijama koje uključuju provincijale i vikare naše Provincije i Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Spomenuo je i izvanredni Kapitul zagrebačke Provincije koji se odnosi na njihovo prihvaćanje odluke da se započne proces restrukturiranja te je napomenuo je kako je to proces koji će trajati sve do 2025. godine. Pozvao je prisutnu braću da mogu s njime i osobno razgovarati te da se našoj provincijskoj zajednici stavlja na raspolaganje. Braća su postavila nekoliko pitanja na koja su odgovarali fra Ante Vučković koja su bila nastavak predavanja te fra Domagoj Runje na pitanja vezana za sam proces restrukturiranja. Po završetku rasprave uslijedilo je svečano misno slavlje.
Svečano misno slavlje u crkvi Sv. Frane
Svečano misno slavlje prevodio je mons. Milan Zgrablić, nadbiskup koadjutor zadarski u koncelebraciji provincijalnog ministra fra Tomislava Šanka, gvardijana Samostana sv. Frane u Zadru fra Stipe Nosića, Generalnog delegata fra Domagoja Runje, propovjednika slavlja fra Ante Vučkovića te okupljenom braćom iz Provincije. Asistenciju su predvodili bogoslovi naše Provincije kojima se ove godine po prvi puta pridružio i naš fra Antonio Bašić, bogoslov prve godine. Sviranje i pjevanje predvodila je č. s. Beatrica Bakić, pastoralna suradnica Župe Presvetog Srca Isusova na Voštarnici.
Na samom početku slavlja, prisutnu je braću pozdravio gvardijan fra Stipe Nosić te posebno izrazio dobrodošlicu i zahvalu mons. Milanu Zgrabliću što se odazvao na poziv da predslavi misno slavlje i svojom prisutnošću obogati naše zajedništvo.
Nakon naviještene Božje Riječi, propovijedao je fra Ante Vučković. Oslanjajući se na evanđeoski odlomak, potaknuo je braću kako je evanđeoski odlomak ovoga misnoga slavlja svojevrsni odgovor na pitanja naše provincijske zajednice. Istaknuo je u čemu je naša muka u traženju Božjih odgovora, otkrivajući tako Božju brigu za nas, onu nježnu brigu za naš konkretan život.
Svaki put kada se susretnemo s nekim teškim životnim pitanjima koji se mogu odnositi ili na pojedinca ili život zajednice općenito važno je vratiti se na početak. Izdvojio je tri poziva koji se nalaze u evanđeoskom odlomku. Za prvi slučaj poziva izdvojio je kako netko bezimeni dok je Isus prolazio rekao da će ga pratiti kamo god Isus pošao te fra Ante zaključuje: „Nije ga Isus zvao. On zove sam sebe.“ Tako je sve prisutne pozvao na hrabrost razlučivanja Božjeg poziva od naših vlastitih. Fra Ante se oslonio na važnost Isusovog slikovitog odgovora koji se odnosi na Isusov odgovor kako nema gdje glavu nasloniti dok ptice imaju svoje gnijezdo, a lisice jazbine.
Opisujući ovu Isusovu sliku, fra Ante je istaknuo kako su „jazbine i gnijezdo slike majke, zaštićeno područje u kojemu je nekome dobro i toplo. Zaštićen od ugroze izvana. Poziv za Isusom traži da se presiječe pupčana vrpca djeteta koje se rodi jer ako dijete želi biti slobodno, mora ga se odsjeći od majke“, nadodao je kako drugog puta nema. Napomenuo je kako ćemo u životu često morati presjeći tu pupčanu vrpcu kako bismo se odvojili od svojih sigurnih gnijezda i svojih sigurnosnih jazbina i nepodijeljeno nasljedovati Krista. Ako se to ne dogodi, to će značiti da sam sebe uvodim u neki vlastiti uređeni svijet. Nadovezujući se na Dan Provincije, okupljenoj je braći fra Ante spomenuo kako u ovom odlomku nazire zavjet siromaštva uz pitanje, jesu li braća spremna poput apostola sve ostaviti i poći za Isusom.
Nastavljajući se na evanđeoski odlomak, fra Ante izdvaja drugog pozvanog kojeg je Isus pozvao, ali ovaj nije odmah sve ostavio zbog zakonske obveze da pokopa oca. Krist stoji između pozvanog i zakona. Fra Ante je analizirajući drugoga pozvanog istaknuo kako Krist ulazi „gdje je najdublja ljudska veza i najdublja veza sina prema ocu i tu stavlja razliku između posluha zakonu i posluha Njemu“. Ovdje je fra Ante istaknuo zavjet poslušnosti koji označuje uređivanje našeg odnosa s Bogom koji je iznad zakona i koji iznova poziva.
Potom je istaknuo i trećega pozvanog koji ima svoj društveni ugled pozivajući braću da budu hrabra odsjeći ono što smatraju da su izgradili svojim ugledom da se tako suoče sa svojim stvarnim ja. Tako je fra Ante istaknuo zavjet čistoće naglašavajući kako se zavjet čistoće „odnosi na naše ljudske odnose. Onda kada mi pobrkamo odnos s Bogom i s ljudima mislimo nečisto i činimo sve protiv čistoće.“ Spomenuo je nečistoću koja je bitno vezana uz ljudske odnose. Svaki put kada pobrkamo svoje uloge mi smo u nečistim odnosima te smo prema ovim trima pozivima i sami pozvani prepoznati vlastite klimavosti i vlastite šepavosti. Istaknuo je kako Bog, bez obzira na naše manjkavosti, onaj koji poziva te da je naviještanje njegove riječi najvažnije, a sve ostale naše živote veze moraju ići u drugi plan u odnosu na Božji poziv. Pozvani smo najprije slijediti Krista, a sve ostalo mora biti podređeno samome Bogu.
Nakon popričesne molitve, mons. Milan Zgrablić, predvoditelj misnog slavlja, izmolio je posvetnu molitvu sv. Jeronimu kod oltara sv. Jeronima na kojemu se zbog same svečanosti nalazila i relikvija sv. Jeronima, zaštitnika naše provincijske zajednice.
Po završetku posvetne molitve, obratio se i provincijalni ministar fra Tomislav Šanko koji je zahvalio mons. Milanu Zgrabliću na dolasku i proslavljenju misnog slavlja kao i fra Anti Vukoviću na održanoj homiliji. Zahvalio se braći na dolasku i svima koji su pomogli oko organizacije samoga slavlja te je na koncu pozvao mons. Milana Zgrablića da udjeli svoj blagoslov i da braća blagoslovom nastave druženje za bratskim stolom u samostanskoj blagovaonici.
Prije samoga blagoslova obratio se i mons. Milan Zgrablić koji je istaknuo kako se raduje ovome susretu s braćom te da će nastaviti suradnju s braćom na koje je na koncu i zazvao Božji blagoslov te time zaključio središnju proslavu svečanosti Dana Provincije.
Neka nas sve prati zagovor sv. Jeronima!
fra Pavle Ivić
tajnik Provincije
