Poštovani oci franjevci,
sređujući staru korespondenciju i radove, naišla sam i na tekst razgovora s pokojnim fra Antom Čotićem, iz 1993. godine. Razgovor je objavljen u internom listiću kulturnog društva u Wiesbadenu, u razdoblju dok je fra Ante bio župnik na njemačkoj župi. Nešto kasnije postao je naš župnik, za misiju.
Iznimno sam poštivala fra Antu. I sada, čitajući, nakon trideset godina, učinilo mi se da je ono o čemu, i kako, fra Ante u tekstu govori, vrijedno i osobito. Tekst sam stoga proslijedila obitelji, preko cijenjene sestre Milke Čotić. Ali rado bih ga proslijedila i Vama, kao prilog sjećanju na dragog čovjeka i svećenika.
Srdačno Vas pozdravljam,
Maja Runje
Tiskano u Riječi, listiću Hrvatske kulturne zajednice Wiesbaden, u broju 5, stranice 3. do 8., studeni 1993.
_______________________________________________________________
R a z g o v o r i
Fra Ante Luka Čotić
U rubrici Razgovori predstavljamo osobe koje žive i rade s nama u Wiesbadenu i okolici. Ovom prilikom razgovaramo s fra Antom Lukom Čotićem, jednim od osnivača Hrvatske kulturne zajednice Wiesbaden, u svemu zauzetim članom hrvatske zajednice u Wiesbadenu. Fra Ante Luka Čotić župnik je njemačke Župe Presvetog Trojstva u Wiesbadenu.
Riječ: Fra Ante, rodom ste Poljičanin. To je čarobna zemlja između Stobreča, Zadvarja i Garduna, zemlja sunca, starohrvatskih crkvica i državnopravnih tradicija. Kada sanjate o djetinjstvu, o čemu sanjate?
Fra Ante: Sanjam o Mosoru, o poljičkim trešnjama, vinogradima i maslinama. Sanjam o ljudima s kojima sam živio, o njihovim običajima, o crkvi pred kojom su stajali prije i poslije mise. Sjećam se župnika don Marka Jurišića koji je u mom rodnom mjestu, u župi Dubrava, proveo trideset godina i ondje bio odgojitelj i graditelj ljudskih duša, tako da danas iz tog malog mjesta od samo šezdeset i pet obitelji ima sedam živih svećenika koje je on pripravio, i pet časnih sestara, a da tradicija ne pamti da je ranije bilo redovnica.
Sjećam se dječjih igara za koje je uvijek bilo premalo vremena jer su me slali na posao u vinograd, na pašu s govedima i konjima. Kad iziđemo poviše naše kuće, Dubrava je u srednjim Poljicima, vidimo dolje more, no u mome djetinjstvu nije bio običaj da se ide na kupanje. Išli smo u Omiš k fratrima, na slavlje Gospe od Anđela. Do Omiša je bilo prečicom sat i pol pješice, no to nam nije bilo teško zato što smo se veselili slavlju i pazaru. Išli smo u Gata, u Sitno, u Tugare, na sve fešte u susjednim selima.
U rimsko vrijeme Dubrava je bila lovište cara Dioklecijana. Naša župna crkva je na uzvisini na kojoj je ranije stajala careva kuća za lov. Ime je dobila po dubovima, kojih je danas nažalost malo zato što su ih Mlečići posijekli za gradnju Mletaka. Sjećam se i školskih dana. Učiteljice su mi bile iz Kragujevca u Srbiji, četrnaest ih je došlo u općinu Omiš, moje su se zvale Zora Todorović i Rusa Iseilović. Roditelji su očajavali ali nisu smjeli ništa reći.
Riječ: Poljica su i Mila Gojsalić, žena koja u onome po čemu je se sjećamo odudara od stereotipa tradicionalne žene. Ona se upleće u društvenu sudbinu svoga naroda, ona je „politična“ žena. Je li u Dubravi živjelo sjećanje na Milu Gojsalić?
Fra Ante: Da, Mila je uvijek bila pojam u Poljicima. Poznato je da se događaj zbio u vrijeme prodora Turaka u Poljica, 1530. godine. Turci su prodirali iz Žrnovnice, preko Srinjina, spalili su Srednja Poljica, bili su brojno nadmoćni i naglo su napredovali. U Smovu, na poljani ispod Gradca, na kojoj se birao poljički knez, ulogorili su se, u sredini je Topan–paša udario svoj šator. Mila se odlučila žrtvovati, zapaliti barut koji su Turci uskladištili oko pašina šatora, ali se prije svog čina obratila Gospi na oltaru smovske crkvice, pitajući se ima li se pravo žrtvovati za svoj narod. Narodna predaja kaže da joj se Gospa nasmiješila, potvrdila njenu nakanu. Djevojka se zatim obukla u najljepšu nošnju, krenula prema turskom taboru i ušla u pašin šator. Turci su se razveselili njenom dolasku vjerujući da Poljičani djevojku šalju kao znak predaje.
Te se noći Mila bila umakla, odveo ju je bio Petar Kulišić iz Čvrčića, poljički junak. Djevojka je bila kći poljičkog kneza Jurja Gojsalića iz Kostanja i roditelji su je htjeli udati za nekog od brojnih uglednih prosaca, no Mila je Kulišića voljela toliko da se odlučila umaći. Ali i takvu je ljubav nadjačao osjećaj odgovornosti prema svom narodu, i ona je, nakon što je na barut bacila zublju, izgorjela. Poljičani su potom navalili na obezglavljene Turke i stjerali ih u provaliju nad kanjonom Cetine ispod Ilinca. Danas taj dio mosorske vrleti krasi Meštrovićev spomenik Mili.
Riječ: Poljičanke u toj ženi imaju neobičan uzor.
Fra Ante: Da, Poljičanke ju nose u srcu. Pripovijeda se da su u teškim vremenima uvijek sa sobom nosile nožić, s odlukom da brane svoju čast. Uzor im je i Mara Žuljevića koja je dva Turčina ubila kosorom.
Riječ: Poljičani su u modernom vremenu i Drago Ivanišević, Jure Kaštelan, Nikola Miličević i Josip Pupačić, četiri pjesnika koji pjevaju o kamenu, moru, jablanima i o ljudskoj čežnji za odgovorima. Kaštelan je partizanski pjesnik, Pupačić onaj koji se partizanštini opire. Pokazuju li oni u tom dijelu ratni i poratni politički rascjep Poljica i ukupan hrvatski rascjep?
Fra Ante: Nažalost, da. Po selima i zaseocima moguće je rekonstruirati kako su se ljudi politički svrstavali. Donja Poljica, oko Dugog Rata, imala su nešto radništva koje je simpatiziralo s ljevičarima. Uz more je bilo i nešto kupljenih duša koje su podržavale kralja i jugoslavenstvo. Dio primorskog stanovništva odlazio je u partizane i iz otpora prema Talijanima, tako da je 1942. u Mosoru već bilo puno partizana.
Omiš, Srednja i Gornja Poljica bila su izrazito hrvatska. Rijetki su oslazili u partizane. Kod nas je partizan bio neki Mate–mulac, kojemu su partizani obećavali da će u komunizmu lijepo živjeti. Ljudi koji su držali do sebe, bili pristojni seljaci, gadili su se na „kapu s tri roga koja se bori protiv Boga“. Inače, iz Doca, iz susjedstva, bili su braća Jelići.
Moja je obitelj bila izrazito hrvatska. Otac je bio hrvatski vojnik, a tako i moji stričevi i ujčevi. Jednoga od njih, ujca Antu, strijeljali su partizani 1944. u Mosoru. Majka je brata jako voljela, donijela ga je nekoliko meseci nakon strijeljanja mrtva kući u Dubravu, da bude pokopan. Iz poštovanja prema njemu kasnije sam uzeo njegovo ime za svoje redovničko ime.
Riječ: Potječete iz vjerničke obitelji. Je li Vaša obitelj bila presudna u oblikovanju odluke da izaberete svećenički poziv?
Fra Ante: Ne posebno. Bio sam najstariji i trebao sam preuzeti zemlju i kuću. Pokojni otac bio je protiv toga da idem u sjemenište, mislio je da bi mogla ići mlađa braća. No, ja sam bio nakanio biti svećenik. Divio sam se našem župniku koji je bio dobar propovjednik i uzoran čovjek, i pamtio sam njegove propovijedi, koje nisu bile kratke, od riječi do riječi. Mislio sam da bih i ja mogao tako propovijedati ljudima. U to sam se vrijeme međutim mučio s jednim problemom koji me pratio sve do vojske i koji se činio ozbiljnom zaprekom mojim nakanama: mucao sam.
To je vjerojatno bilo od strahova. Sjećam se kako sam trpio slušajući majčino pripovijedanje o tome kako su ju partizani tukli zbog braće koja su bila u ustašama, i o strahovima obitelji dok su strepili nad sudbinom ujca koji se dugo poslije rata skrivao u Mosoru dok nije uspio emigrirati i otići u Argentinu, pa o strijeljanju ujca Ante, o križnom putu ujaca i stričeva. Obiteljsko iskustvo je bilo bolno, sjećanja su bila puna tuge i strahova. No, ni to mucanje me nije obeshrabrivalo u nakani da postanem svećenikom.
Riječ:
Redovnik ste Franjevačke provincije Svetog Jeronima, dakle Franjin sljedbenik. Asižanin je osoba koja je nadahnjivala naraštaje hrvatskih mladića i djevojaka, posebno u južnoj Hrvatskoj. Može li takav radikalan ideal u današnjem razidealiziranom vremenu još biti uzor?
Fra Ante: Nisam odmah postao franjevcem. Biskup me prvo poslao u dječačko biskupijsko sjemenište u Zagrebu. Godinu kasnije bio sam u sjemeništu u Splitu i ondje sam upoznao pokojnog fra Franu Vlašića koji me je oduševio za franjevaštvo. Bio mi je profesor hrvatskog jezika. Fra Frane je bio svet čovjek, sigurno ne manje svet od fra Antića, divan i realan čovjek, pravi Franjin sin. Franjevaštvo u Poljicima inače nema tradicije. Poljica su uvijek vodili popovi glagoljaši.
Nakon tog drugog razreda gimnazije ja sam se bio našao u nekoj vrsti krize. Te godine umrla mi je majka i obuzeo me jaki osjećaj odgovornosti da kao najstarije dijete pomognem ocu i braći. Zato sam se bez ičijeg znanja prijavio na tečaj za dizaličare u splitskom brodogradilištu, položio ga i počeo sam raditi. Fra Frane me međutim i dalje poticao i ja sam se, i protiv očekivanja oca i obitelji, definitivno odlučio za franjevaštvo te sam ušao u novicijat na Košljunu.
Franjevaštvu sam se zapravo već i ranije divio. Kad smo kao mladići od petnaest, šesnaest godina počeli gledati za curicama i zbog toga se stidjeli, odlazili smo na ispovijed fratrima u Omiš, bilo nam je neugodno obraćati se domaćem župniku. A ondje, u Omišu, susretali smo otvorene, prijateljske i simpatične ljude, i njihova mi se karizmatičnost činila posebnom.
Franjo je još uvijek aktualan. On jest zahtjevan, no zanimljivo je ići njegovim putem. Njegov odnos prema prirodi, prema čuvanju života, sve je to danas aktualno. Najzanimljiviji je njegov postulat: ti si ono što jesi, nisi ono što imaš. Načelo siromaštva je u današnjem potrošačkom društvu izuzetno aktualno.
Riječ: Studirali ste u Južnom Tirolu, na njemačkom i talijanskom jeziku?
Fra Ante: Da, u Brixenu. Provincija je uvijek nastojala imati nekoliko studenata na studijima u inozemstvu.
Riječ: Ondje ste i zaređeni za svećenika?
Fra Ante: Da, običaj je da se bude zaređen u biskupiju u kojoj se studira.
Riječ: Nakon kratkog boravka na župama u Rijeci i u Puli došli ste na hrvatsku misiju u Njemačkoj, u Wetzlar, a 1980. u Wiesbaden. Bila su još uvijek vremena teške političke opresije u Jugoslaviji i poput svih hrvatskih svećenika nosili ste teret čuvanja hrvatskog nacionalnog i političkog bića. Je li takvo poslanje bilo teško?
Fra Ante: U Njemačku zapravo uopće nisam želio ići. Nakon studija u inozemstvu bio sam željan rada u domovini. No biskup njemačke Biskupije Limburg tražio je preko kardinala Franje Kuharića u našoj Provinciji svećenika za hrvatsku misiju koja se upravo osnivala u Wetzlaru, i nakon dužeg oklijevanja ja sam prihvatio.
U Wetzlaru sam skrbio za raznolika područja vjerskog i društvenog života ljudi. Čak sam jednom tjedno vodio i savjetovalište pri Caritasu u Montabaueru. A onamo k meni nisu dolazili samo Hrvati, već i Albanci, Muslimani, Slovenci i Srbi. Poneki Hrvat me u to vrijeme znao kritizirati zašto pomažem onima koji nisu Hrvati, no bio sam uvjeren da treba poštivati svakog Srbina koji učini korak da bi razgovarao s hrvatskim katoličkim svećenikom i da bi od njega zatražio pomoć. Svećeniku je svatko u prvom redu čovjek.
Hrvate sam poticao da čuvaju hrvatstvo. Svećenik nije doduše politička osoba, ali sam smatrao da mi je kao intelektualcu i kao svećeniku dužnost poticati ukupan rast osobe te napredak i interese svog naroda. U Hrvatskoj su me zbog toga zvali na Udbu u Zadru. Htjeli su me pridobiti da kažem što ljudi govore, što misle, što pjevaju. Ja sam udbašima jasno dao na znanje da je sve što čujem od ljudi tajna i svetinja i da od mene nitko ne može tražiti da budem izdajica.
Riječ: Od 1986. ste župnik njemačke župe Presvetog Trojstva u Wiesbadenu. Kako je do toga došlo?
Fra Ante: Biskupija Limburg ima svake godine sve manji broj svećenika, pa se obratila mojoj Provinciji u Zadru i molila je za svećenika. U to vrijeme smo gradili veliku crkvu Svetog Nikole u Rijeci i Biskupija Limburg je priskočila u pomoć većim iznosom novca. Provincijal me molio da baš ja preuzmem župu u Wiesbadenu zato što sam dobro govorio njemački.
Bilo mi je teško, uvijek sam želio biti u hrvatskoj pastvi, ali sam poslušao provincijalovu zamolbu iz čiste ljubavi prema Hrvatskoj. Kada sada prolazim Rijekom i vidim crkvu iznad grada, kao golubicu, ponosan sam zato što znam da sam pridonio njenome stvaranju. Na njemačkoj župi je izuzetno teško raditi. Drugi je način rada, drugi mentalitet ljudi, drugi način razmišljanja. Valja jako puno raditi.
Riječ: Smeta li Vašim župljanima to što niste Nijemac?
Fra Ante: U početku su pojedini bili skeptični, no kasnije su me izvanredno primili. Ja pak pazim da doista budem njihov dušobrižnik i župnik, da ne namećem svoj hrvatski duh ili hrvatsku problematiku. Naravno, svi znaju da sam Hrvat, zato pomažu Hrvatsku.
Riječ: Je li moguće u nekoliko rečenica usporediti Vašu župu Presvetog Trojstva s jednom župom u Hrvatskoj, slične povijesne i socijalne strukture?
Fra Ante: Prvo, starosna dob vjernika je ovdje znatno višlja od slične hrvatske situacije. Gotovo polovina vjernika Presvetog Trojstva je starija od 65 godina. Mlađe obitelji su ovdje zauzete poslom, u crkvu dolaze samo povremeno. Kršćanski život kakav mi poznajemo ovdje zamire. Ukupno, njemačko društvo se naglo sekularizira. U zadnjih deset godina u Wiesbadenu se posjet crkvi više negoli prepolovio.
Riječ: Može li se hrvatska crkva veseliti da je njezin život bujan, da ne zamire poput ovog u Njemačkoj, ili se treba zabrinjavati da bi sljedećih godina sekularizacija mogla zahvatiti i Hrvatsku?
Fra Ante: Možda se varam, ali se bojim da će se dogoditi upravo ovo što sada doživljavamo ovdje. Hrvati su tradicionalisti, tek dio vjernika poznaje dublje svoju vjeru. Sada je doduše moderno biti katolik, ali takav se stav brzo istroši i ondje gdje nema dubine i ozbiljnosti, ubrzo nestaje zanimanja. Može se pretpostaviti da će posvuda u Europi nestajati narodne, pučke crkve, da će vjernika biti malo, ali da će ta skupina biti utoliko ozbiljnija, jedna izabrana skupina priznavatelja. To vrijedi i za svećenike, i tu će doći do kristalizacije, ne će biti dovoljno nositi samo svećeničko ruho, već će se pitati tko je doista Božji.
Riječ: Zauzeti ste član hrvatske zajednice u Wiesbadenu. Doživjeli ste njezine mogućnosti i njezine granice. U ovom trenutku su vidljivije granice: ljudi kao da su se iscrpili. Zabrinuti su za Hrvatsku koja trpi i treba pomoć, iscrpljeni su od duga rada koji nije donio očekivani povratak, obitelji u domovini očekuju pomoć. Kako ohrabriti ljude?
Fra Ante: Pokušavao sam uvijek za Hrvatsku napraviti koliko sam mogao. To i sada činim, no velika mi je zapreka vrijeme. Njega je nakon rada na njemačkoj župi doista malo. Kako ohrabriti ljude? Mislim da ideološke parole nisu prikladne. Valja se radije suočiti sa stvarnošću. Povratak je moguć tek onda ako u domovini postoje stvarne mogućnosti materijalne egzistencije. To do sada nije bilo moguće, a jedno određeno vrijeme to ne će biti moguće ni u novoj hrvatskoj državi.
Jedan dio ljudi se stoga ne će moći vratiti. No ne treba gubiti nadu. Ja sam optimist, vjerujem da će na svjetskoj političkoj sceni doći do promjene stava prema Hrvatskoj, mali narodi su doista bogatstvo Europe. Vjerujem da će rat završiti, da će se u Hrvatsku investirati i da će se tako otvoriti mnoga radna mjesta. Što se tiče djelotvornije pomoći Hrvatskoj, vjerujem da je to moguće samo onda ako hrvatske vlasti uvedu vrstu ujednačene novčane obveze za iseljenike.
Riječ: Susrećemo Vas u razgovorima i šetnjama s Vašim nećacima Domagojem, Nediljkom, Antom i Ivanom, djecom Vaše nevjeste i brata koji žive u Wiesbaenu. Što želite njima i djeci drugog naraštaja migranata?
Fra Ante: Nažalost, šetnje su sve rjeđe, vremena je sve manje. Nije mi drago što je tako, jako volim biti s djecom. Drugom naraštaju bih poželio da uče i rade, da u njemačkom društvu nauče ono što je ovdje dobro. Imaju priliku rasti i školovati se u jednoj od najmodernijih i najrazvijenijih zemalja svijeta, u okružju u kojem se križaju mnoge struje, ideje i misli. Tu se može naučiti biti tolerantan, naučiti kako se vode dijalozi, a ne biti samo usijana južnjačka glava. Budu li radili i trudili se, mnogi bi mogli postati stručnjaci pa uspjeti u životu ovdje ili se vratiti u Hrvatsku i obogatiti ju svojim znanjem i iskustvom. Vjerujem da će se mnogi željeti vratiti. Čak i ako izaberu njemačkog bračnog partnera. Tko ne bi volio živjeti na hrvatskoj obali!
Riječ: Ili u Poljicima!
Fra Ante: Oh, da!
Riječ: A što sebi želi jedan franjevac? Ili su redovnici bez želja?
Fra Ante: Nisu bez želja! Obično ih imaju puno kao i svi drugi ljudi! Osobno želim da me Provincija vrati u hrvatsku pastvu, na hrvatsku župu.
Razgovor vodila: Maja Runje
