Na susretu franjevaca u samostanu Svetog Frane u Zadru u srijedu, 10. svibnja 2023., fra Stipe Nosić upoznao je subraću, s njegovim teološkim viđenjem slike Gospe od milosti. Ovdje je dio tvrdnji iz njegova izlaganja pod nazivom “Teološki pogled na sliku Gospe od milosti”.
Slika Gospe od milosti iz 15. stoljeća, naslikana je uljem na drvu, a danas je smještena u sakristiji Crkve Svetog Frane. Slika je velikih dimenzija (335,5 x 254 cm) pa je zbog toga izrađivana u dva dijela. Kako na njoj nije usklađen prijelaz boja između gornjeg i donjeg dijela, fra Stipe pretpostavlja kako kod montaže slike u drvorezbareni pozlaćeni okvir, autor više nije bio živ. Zbog toga i nekih nedovršenih detalja, kako otkrivaju arhivski dokumenti, slika je tek nekoliko desetljeća poslije došla na oltar za koji je bila predviđena. Nakon što je postavljena u crkvu, dugo je vremena bila u kapeli pokrajnje lađe, na oltaru čije se ime u arhivskim spisima pojavljuje kao oltar „Gospa od milosti“ (od 1476. do 1529.), a potom i kao oltar „Araceli“ ili „Altare privilegiato“. Na vrhu slike je atika, koju tvori manja slika na drvu pravokutnih dimenzija (90 x 15 cm) na kojoj je predočen Duh Sveti u obliku goluba, a njemu sa strana naslikan je po jedan anđeo. Na vrhu velike slike je Bog Otac koji kruni Blaženu Djevicu Mariju. Marija je zaogrnuta velikim plaštem ispod kojeg su mnoštva ljudi. Plašt pridržavaju dva arhanđela. Gledajući iz klasične crkvene orijentacije, od oltara, na desno je Mihael (znači: tko je kao Bog?) kojeg sveti Ivan povezuje sa zaštitom Božjeg Sina kod rođenja (usp. Otk 1 – 9), a lijevo je Gabriel (znači: Božja snaga).
Pod Marijinim plaštem, brojni su sveci i svetice u raju, ali i brojni muškarci i žene još na zemlji. Bez sumnje, prizori predočuju Crkvu, u donjem dijelu Crkvu zemaljsku, a u gornjem dijelu Crkvu nebesku. Slikar ih je obje obuhvatio eliptičnom granicom, što potvrđuje kako njegova vizija Crkve odgovara teološkoj nauci.
Slika vrvi različitim motivima i figurama, pa su moguća različita teološka tumačenja njezina sadržaja. Kod toga, ipak treba imati na umu kako je slika napravljena za crkvu sv. Frane, što znači da u njezinu sadržaju treba tražiti veze s njom. Nedvojben je marijanski naglasak slike. Marija je u centru pozornosti, sjedi među svecima i sveticama na kraljevskom prijestolju, okružena vijencem anđela u obliku mandorle, a u krilu joj je Božji Sin – Isus. Mali Isus, još bez odjeće, u ruci drži kuglu koja je simbol svijeta, pa je on već tu na Majčinu krilu predočen kao gospodar svijeta. Blaženu Djevicu Mariju, koja je od anđela s dušom i tijelom uznesena na nebo, zbog njezinih zasluga, Bog Otac kruni zlatnom krunom s dvanaest zvijezda. Zbog toga je ona okružena vijencem anđela, a plašt joj pridržavaju arhanđeli, njezini pratitelji. Ona je Kraljica zbog Onoga kojeg drži u krilu, zbog toga što je Njega rodila, pa slikar u ovom detalju slikovnim jezikom ujedinjuje naslove koji joj se pridaju: „Marija kraljica“ (Maria Regina), „Kraljica neba“ (Regina caeli) i „Kraljica anđela“ (Regina Angelorum). Ona je u kraljevskoj pozi, i dok desnom rukom pridržava Sina, lijevom ispruženom spremna je zagrliti mnoštva ljudi koja su predočena na slici. Teološka poruka slike je jasna. Trojedini Bog, Otac, Sin i Duh Sveti, koji je stvorio ljude, nakon grijeha prvog čovjeka, obećao je na svijet poslati ženu koja će roditi Spasitelja, a on će izbaviti čovjeka od grijeha – smrti.
U sredini nebeske Crkve je Gospa, Majka Božja i Majka naša. Tu je predočena kao Bezgrešno Začeće, jedina od ljudi bez istočnog grijeha začeta. Istina je to koju Crkva od davnine čuva u tradiciji, a franjevci od svojih početaka među glavnim su njezinim zagovarateljima. Blagdan Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije utemeljio je već 8. prosinca 1476. papa Siksto IV., a dogmu o toj istini proglasio je tek 1854. papa Pijo IX. Kod franjevaca u Zadru vjera u istinu Bezgrešnog Začeća očito je bila živa, što otkriva činjenica da je ta tema više puta prikazana na umjetničkim slikama i reljefima. I danas je na oltaru u pokrajnjoj kapeli srebreni reljef Bezgrešne, a u crkvi je davno bio njezin oltar. Prema tradiciji, drveni kip Bezgrešnog Začeća darovao je toj crkvi, za istoimeni oltar, papa Nikola IV. (papa od 22. veljače 1288., do 4. travnja 1292.) koji je kao franjevac određeno vrijeme živio u samostanu Svetog Frane i koji je zasigurno u njemu njegovao pobožnost prema Bezgrešnoj. Njegovo svjetovno ime bilo je Girolamo Masci d`Ascoli, porijeklom Lisciano (Ascoli Piceno). Neki autori navode podatak kako je 1672. papin kip zamijenjen srebrenim reljefom, prema uzorku kipa. S papinim darom tradicija, međutim, povezuje i krunu koja se danas čuva u jednom od samostanskih trezora. Ona u donjem okruglom dijelu, na dvije suprotne strane, ima po jednu rupicu što govori kako je bila učvršćena na kipu. Bez sumnje ta kruna nije mogla stajati na reljefu, koji pak ima krunu sa zvijezdama. Znalci pak srebreni reljef smještaju u 16. stoljeće, pa je vjerojatnija pretpostavka kako je drveni kip, koji je bio okrunjen, zbog iznimne vrijednosti kao papin dar i zbog pobožnosti prema Bezgrešnom Začeću, u jednom trenutku još puno ranije bio prekriven srebrom. Kipa danas nema pa se može pretpostaviti da je propao. Srebreni reljef danas je na oltaru Bezgrešnog Začeća umetnut u „palu portatile” slike Giovannija Battista i Augustija Pitteri iz 18. st. koja prikazuje proroke, svece i anđele, koji slave Bezgrešnu. Na okviru reljefa uokolo, počevši od desne noge do glave Gospe, ugraviran je biblijski tekst (Biblija Sacra Vulgata), koji se tradicionalno pridavao Mariji: “NONDUM ERANT ABISSI ET EGO IAM CONCEPTA ERAM” (Dok još ne bijaše pradubina bijah začeta) Izreke 8,24. U nastavku, u smjeru kazaljke na satu, od glave prema lijevoj nozi stoji natpis: “QUI ELVCIDANT ME VITAM AETERNAM HABEBVNT” (Koji me budu naviještali baštinit će život vječni) Ecclesiasticus 24, 31. Na oltaru iza reljefa još je uvijek dublja niša koja odaje kako je nekada u njoj bio kip.
Zadarska slika Gospe od milosti mnogo je maštovitije koncipirana nego slične slike s tom tematikom, koje uglavnom prikazuju Gospu kako štiti vjernike svojim plaštem. Ova slika, osim što prikazuje Gospu kako svojim plaštem zaklanja ljude, u centru ima Bezgrešnu Blaženu Djevicu Mariju, naslikanu prema izričaju pisma: „I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.“ (Otk 12,1) Slika povezuje temu Gospe od milosti i istinu Bezgrešnog začeća. Veliki Gospin plašt, izvana zlatne a iznutra zelene boje, koji štiti ljude, govori o njezinom milosrđu. A istina da je ona rodila Sina, koji ju je izuzeo od istočnog grijeha, ljudima osigurava zagovor kod Boga. Zato njezin zagovor moli zemaljska Crkva. Milosrdna Gospa plaštem prekriva sve koji se nalaze ispod i pruža im zaštitu. Pod plaštem su mnoštva ljudi različitih zanimanja i položaja. Motiv je također vrlo poznat, a slike sa sličnim detaljem nazivaju se „Gospa od milosti“, „Gospa od milosrđa“ ili „Milosrdna Gospa“. Čini se da ideja za takav prikaz Gospe ima korijen u običajnom pravu prema kojem onaj koji se sakrije pod plašt vladara uživa punu pravnu zaštitu. Posebnost slike može se smatrati i činjenica da je i Bog otac na slici prikazan s plaštem grimizne boje, tako da i on dok kruni Djevicu svojim plaštem zaklanja nju i one s njom. Rašireni plašt Boga Oca i plašt Blažene Djevice kao da hoće poručiti kako zahvaljujući Mariji, Kraljici neba i zemlje, Božje milosrđe i dalje vrijedi. Kompozicija tematski odgovara Isusovoj slici milosrdnog Oca, kao i osnovnim teološkim postavkama o Bogu, pa bi se slika mogla slobodno nasloviti „Milosrdni Otac i Milosrdna Majka“. Slika bez sumnje podsjeća na svetopisamski zaziv: „Pristupajmo dakle smjelo Prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas!“ (Hebr 4,16)
Glavna kompozicija slike ima ovalni oblik, a u četiri kuta izvan elipse naslikani su atributi evanđelista. Svaki od njih popraćen je s natpisom (u kapitali) na zavinutoj bijeloj vrpci (na unutarnjem dijelu vrpce slova su zrcalno okrenuta). Svi natpisi odnose se na Blaženu Djevicu Mariju, a s obzirom na evanđeosku poruku imaju logičan slijed. Tako je u gornjem lijevom kutu naslikan lav s krilima, simbol evanđelista Marka s natpisom: VICIT LEO DE TRIBU IUDA RADIX DAVID (Pobijedi Lav iz plemena Judina, korijen Davidov). Dalje, u smjeru kazaljke na satu, nalazi se simbol Luke, leteći bik s natpisom: AVE GRACIA PLENA DOMINVS TECVM (Zdravo milosti puno Gospodin s tobom). Pozdrav je to kojim je Mariju pozdravio arhanđeo Gabriel navješćujući joj da će po Duhu Svetom roditi Božjeg sina. Slijedi simbol Mateja, anđeo s natpisom: QUOD ENIM IN EA NATUM EST DE SPIRITU SANCTO EST (Jer ono što je u njoj rođeno od Duha je Svetoga). Četvrti simbol Svetog Ivana, orao, ima natpis: VERBV(M) CARO FACTV(M) EST ET HABITAVIT IN NOBIS (Riječ je tijelom postala i prebivala u nama). A anđeo, kao simbol Svetog Mateja, objeručke drži eliptičnu središnju kompoziciju slike, a ostale tri figure koje simboliziraju ostalu trojicu evanđelista dotiču njezin eliptični naslikani okvir. Orao ga dira pandžama, lav šapom, a bik to čini rogom. Ti detalji, uz natpise s atributima evanđelista, ističu činjenicu da su teološke poruke slike utemeljene na svetopisamskim riječima četvorice evanđelista. U središnjem dijelu kompozicije slike zorno je istaknuta istina o spasu čovjeka nakon njegovog pada. Tu se u slikarskom izričaju može čitati ostvareno Božje obećanje kako će žena roditi, a njezin će rod pobijediti zlo: „Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.« (Post 3,15).
Gornji dio slike, ispod Gospina plašta, koji predočava raj, organiziran je u dva reda, i to u dva odvojena kruga muških i dva kruga ženskih svetaca. U nebeskoj Crkvi, s desne strane nalaze se muškarci s aureolama. Skupinu u gornjem redu predvodi Sveti Ivan Krstitelj s apostolima. Prepoznaje se Petar s ključem i Pavao s mačem. Tu je i svetac s manipulom (naručnikom) preko lijeve ruke, što otkriva da je riječ o đakonu Svetom Stjepanu prvomučeniku. Skupinu svetaca u redu ispod, predvodi Sveti Jeronim, a odmah iza njega je papa Nikola IV., te jedan do drugoga sveci koji su također važni za Crkvu Svetog Frane i za hrvatske krajeve. To je zaštitnik Franjevačkog svjetovnog reda, Sveti Ljudevit (s krunom i kraljevskim plaštem). Tu je Sveti Dominik (odaje ga bijeli habit kojeg prekriva crni plašt). Slijedi Sveti Franjo Asiški koji je prepoznatljiv po stigmama. (A kako je samostan Svetog Frane vezan s osnivačem Franjevačkog reda govori podatak da taj samostan čuva bulu koju mu je još u srpnju 1228. poslao papa Grgur IX. u kojem javlja biskupima Istre, Dalmacije i Sklavonije da je Franju Asiškoga proglasio svetim). Zatim je tu zasigurno Sveti Ante, koji se slavi u gotovo svim franjevačkim crkvama, a u Crkvi Svetog Frane prvi oltar bio je posvećen baš njemu.
Na suprotnoj strani, žensku skupinu s aureolama u gornjem redu predvodi Sveta Katarina Aleksandrijska, prepoznatljiva po atributu kotača i krune. U drugom redu svete žene predvodi Sveta Marija Magdalena, koju odaje atribut stojnice. Sudeći po tome što je autor stavio iznimno jaki naglasak na franjevačku zajednicu, i zbog toga što se na lijevoj strani nalazi Sveti Ljudevit, može se gotovo sa sigurnošću reći kako je svetica na koljenima Sveta Elizabeta Ugarska (Türinška) (1207-1231) zaštitnica Franjevačkog svjetovnog reda.
U središtu gornjeg dijela slike, ispod lika Gospe, slikar je na bijeloj vrpci smjestio svojevrsno teološko tumačenje čitave slike, centralni natpis: HEC EST ARA CELI (Ovo je oltar nebeski). Natpis je preuzeo iz tadašnje franjevačke centralne Crkve Santa Maria in Ara coeli u Rimu (altare del cielo = oltar nebeski) u kojoj se natpis i danas nalazi. Natpis iz te crkve nije slučajan, odabran je sasvim ciljano. Riječ je o crkvi koja je u slikarovo vrijeme bila sjedište Franjevačkog reda i vrijedila je kao centar svjetovne i duhovne moći Rima. Autorovo viđenje „oltara nebeskog“ spada u uobičajeni slikarski prikaz Presvetog Trojstva. Duh Sveti je na vrhu, ispod je Bog Otac, a dječak Isus u krilu je Blažene Djevice. I desna strana neba teološki je logična. U prvom krugu su apostoli s Ivanom Krstiteljem, pretečom Isusovim. U krugu ispod je Sveti Jeronim, znameniti naučitelj Crkve, koji je važan i za Crkvu u Hrvata, kao i za crkvu Svetog Frane. Malo neobični su krugovi žena u nebu. Prvi krug predvodi Sveta Katarina Aleksandrijska, a drugi krug Sveta Marija Magdalena. Poredak bi ovdje po teološkoj i kronološkoj logici trebao biti obratan. Ali, kad se uzme u obzir vrijeme u kojem je slika nastala, shvatljiv je. Marija Magdalena u doba nastanka slike nije bila „popularna“, a Katarina Aleksandrijska, čiji životopis se u stvari bazira na legendama, u to vrijeme bila je „na vrhuncu slave“. Iza Marije Magdalene zasigurno je Sveta Klara Asiška.
Donjim dijelom slike dominira Crkva na putu, zemaljska Crkva, koju također štiti Gospin plašt. „Zaštita“ tu nije onog tipa kojeg na primjer nudi slika Gospe od milosti iz franjevačke crkve na Poljudu u Splitu, koja je otprilike iz istog vremena, a na kojoj Gospa plaštem štiti grešnike od „Božjih strijela“.
U središtu zemaljske Crkve je kamena crkva. Budući da je riječ o alegoriji, crkva sa samostanskim zgradama može simbolično predočavati nekadašnju crkvu na zadarskoj franjevačkoj lokaciji. U istom smislu može ju se povezati i sa starom rimskom bazilikom Svetog Petra čije je preuređenje s veličanstvenim trgom počelo upravo u vremenu slikanja ove slike. Brežuljci pak, koji se vide u pozadini, asociraju na sedam rimskih brežuljaka: Palatin (Palatium); Aventin (Aventinum); Eskvilin (Esquilinum); Celij (Caelius); Viminal (Viminalis); Kvirinal (Quirinalis), Kapitolij (Capitolium), kao i močvarnu ravnicu ispred Kapitolija koja je isušena i bila središte rimske vlasti. Ako ipak prednost damo zadarskoj simbolici onda brežuljci s utvrdama, mogu biti alegorija na dalmatinske gradove i utvrde, koji su u slikarovo vrijeme predstavljali simbol moći, ali su i u praksi značili moć. To su na primjer Ostrovica, Knin, Klis i druge utvrde. U zemaljskoj Crkvi istaknuta mjesta zauzimaju: papa, svjetovni vladari, biskupi, svećenici, redovnice i redovnici. Tu je opet bez sumnje papa Nikola IV., a određena nelogičnost da ga je slikar stavio među ljude na zemlji i među svece na nebo može se opravdati time što je papa potekao iz Crkve Svetog Frane, kao i njegovom ulogom za pravno uređenje Franjevačkog svjetovnog reda. Izdao je 1289. bulu „Supra montem“ kojom zapravo postaje stvarni „pravni osnivač“ ovog ogranka Franjevačkog reda. Od njega je za njihove pripadnike i obveza nošenja pokorničke odjeće. Odmah iza pape je svetac s kardinalskim crvenim šeširom. To bi opet mogao biti Sveti Jeronim koji se ponekad prikazuje s tim atributom. Slično se prikazuje i franjevac Sveti Bonaventura, ali prednost se ovdje ipak treba dati Svetom Jeronimu zbog činjenice da je na mjestu današnje franjevačke crkve postojala kapelica Svetog Jeronima, a i franjevačka zajednica koja je vezana s ovom zadarskom crkvom nosi ime „Provincia Dalmatiae sancti Hieronymi“ još od kapitula Reda u Kölnu 1393. Tu činjenicu papa Bonifacije IX. potvrdio je posebnom bulom. 10. travnja 1397., koju samostan čuva. (inv. br. 89). Prednost Jeronima jača i činjenica da Svetac na prsima drži ruku s ispružena tri prsta, što se može povezati s njegovom navodnom izjavom: „Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum“ (Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac).
Tezu, kako u zemaljskoj Crkvi treba gledati osobe koje imaju neku vezu s Crkvom Svetog Frane, potkrepljuje činjenica da su u kutu Sveti Ante Padovanski i Sveti Jakov Markijski, koji u ruci ima kalež, atribut koji ga povezuje s polemikama o Krvi Kristovoj (De sanquine Christi), a koji je, kao generalni povjerenik za opservante u Dalmaciji i Bosni, bio česti gost samostana Svetog Frane. U redovniku ispred njih može se naslutiti osoba blaženog Jakova Zadranina („Giacomo Illirico“). On je rođen kao Jakov Varingez ili Varinac (Giacomo Varingez) u Zadru oko 1400. godine, a preminuo u Bitettu 1496. godine. U vrijeme nastanka slike on je živio u zadarskom samostanu, pa ga je slikar zasigurno poznavao, a u nebesku Crkvu nije ga stavio jer je Jakov u vrijeme izrade slike još bio živ. Njegova odjeća razlikuje se od današnje franjevačke, jer braća u to vrijeme nisu imala isti habit kao svećenici franjevci. Tu je naravno i Sveti Franjo, kojega odaju stigme, smješten odmah uz papu franjevca. Tako, papa Nikola IV., Sveti Jeronim i Sveti Franjo predvode muški dio zemaljske Crkve. I odrasli i djeca mole. Čak i jedan pas čuči skrušeno „imitirajući“ pobožni stav ljudi iz mnoštva. I desna (muška) i lijeva (ženska) skupina povezani su s po jednim molitvenim zazivom koji je upućen Gospi. Vrpcu s natpisom: SANCTA DEI GENITRIX VIRGO ORA PRO NOBIS (Presveta Djevice Majko Božja, moli za nas) pridržava papa, kao predstavnik crkvene vlasti. Natpis: VIRGO MATER CHRISTI I(N)TERCEDE PRO NOBIS (Djevice Majko Kristova, zagovaraj za nas), drži jedna kraljica, kao predstavnica zemaljske vlasti. Molitvene vapaje Gospi upućuju predstavnici crkvene i civilne vlasti, zajedno sa svima koji zemaljsku Crkvu tvore. Molitveni zazivi zemaljske Crkve, koje njezini predstavnici na vrpcama drže u rukama, u skladu su s tematikom slike, a vizualno se vežu s temeljima kamene crkve.
Fra Stipe je u svom izlaganju, između ostalog, istakao kako slika ima jaki franjevački naglasak, posebno u smjeru Franjevačkog svjetovnog reda, pa slikara vidi kao pripadnika te franjevačke zajednice koji je u zemaljskoj Crkvi u liku Svetog Franje Asiškog napravio autoportret. On tvrdi kako, prema likovima koji se prepoznaju, slika ima i jaki povijesni kontekst, vezan za Franjevačku crkvu u Zadru, ali i za prilike u široj društvenoj zajednici u slikarovo vrijeme
Nakon što je iznio dosta drugih zapažanja o ovoj jedinstvenoj slici, koju odlikuje iznimno bogatstvo detalja i simbola, a o čijem autoru stručnjaci još dvoje, između ostalog je rekao: „Iz svega ipak izlazi spontani zaključak kako slika s takvim teološkim sadržajem, vezanim uz toliko lokalnih detalja, nije mogla nastati po nekoj narudžbi stranom slikaru. I pas, u kojem se može prepoznati stara autohtona hrvatska pasmina Posavskog goniča, govori toj tezi u prilog. Sigurno je Ipak, kako je poruka, koju je autor uz pomoć izrazito teološke konstrukcije prikaza i natpisa vezao uz neke povijesne figure, upućena onima koji će se moliti pred oltarom na kojem će biti slika Gospe od milosti. Iako slika nažalost nije više na oltaru, i za nas koji stojimo ispred nje vrijedi poruka koja se može svesti na tvrdnju: Marija je Majka nas koji smo još na hodočasničkom putu, i vodi nas k Isusu. Ona ja naša zagovornica, naša Majka i naša vrata k nebeskoj Crkvi.“
