U Samostanu sv. Antuna u Crikvenici u srijedu 15. ožujka održan je regionalni susret braće sjevernog dijela Provincije. Susretu su nazočila sljedeća braća: fra Mate i fra Nediljko iz Crikvenice, fra Ivan i fra Tomislav iz Kampora, fra Diego i fra Stjepan s Košljuna (fra Klement je obavljao zdr. pregled u Rijeci), fra Tomislav i fra Nikica iz Rijeke te fra Josip i fra Marinko iz Pazina. Braća iz Pule nisu mogla doći jer su imali dva sprovoda i Šijanu.
Susret je započeo okupljanjem te molitvom srednjeg časa i klanjanjem u crkvi. Fra Josip Vlašić održao je vrlo zanimljivo i korisno predavanje koje u cijelosti možete pročitati u prilogu. Susret je završen bratskim ručkom i dogovoren opet za 12. svibnja u Puli. Donosimo predavanje u cijelosti:
POKORA U ŽIVOTU MANJEG BRATA
[NAGOVOR FRATRIMA ZADARSKE PROVINCIJE NA REGIONALNOM SUSRETU]
Crikvenica, 15. ožujka 2017.
Uvod
Nedavno sam s fra Dragom nešto razgovarao i on reče za sebe da nije religiozan. „Kako bolan nisi religiozan? Jašta si nego religiozan!“ – rekoh mu ja. I nastavili smo s razgovorom tj. s raspravom. I kad smo vidjeli da se ne razumijemo, reče on da je za njega religioznost kada ono izvanjsko, formalno, postane važnije od same vjere i onog nutarnjeg tj. kada se odnos s Bogom strpa u masu formalnih čina.
Rekao sam kako ja nisam tako razumio pojam religioznosti i dodao: „Da, definitivno nisi religiozan. Nadam se da nisam ni ja!“ Dok nismo definirali pojam o kojem smo raspravljali, rasprava je bila uvjeravanje jedan drugoga, a kada smo se složili oko definicije „što je to religioznost“, rasprava je bila ne samo jasna, nego smo je lako priveli kraju.
Mi danas imamo zadaću od uprave Provincije da razmišljamo o temi pokore u životu manjeg brata. Da ne bi naše razmišljanje tj. moje govorenje i vaše slušanje bilo mučno i da bismo izbjegli moguće nerazumijevanje, možda je dobro najprije definirati pojam pokore. Što je to pokora tj. što bi ona mogla biti? Kako ćemo misliti pokoru?
Pokora općenito
Imenica pokora rađa se iz glagola pokoriti tj. pokoriti se, u svom povratnom obliku. Glagol je to koji me stavlja u odnos s nekom stvarnošću. Npr. ja želim pokoriti svog neprijatelja. Odnosno, moj neprijatelj želi pokoriti mene. Pokoriti bi značilo pobijediti, podčiniti sebi, vladati nekim ili nečim.
Ovaj glagol ima i drugo značenje, manje trijumfalističko. Kažemo da dijete pokorno sluša svoje roditelje, tj. poslušno je, pokorava s onom što roditelj od njega traži, što mu s autoritetom nalaže da učini ili ne učini. U Psalmu 18 David kliče Bogu jer njegov narod svaki njegov „šapat pokorno on sluša“ (Ps 18,45). Pokorno slušanje je ono koje sluša s povjerenjem. Pokorno slušanje znači spremnost da glas koji čujem upravlja mojim životom. Naravno, ta pokornost slušanja može biti i iz straha od autoriteta, straha od moći kralja koji me može kasniti, koji može uništiti moj život ako mu ne budem pokoran. Nemam izbora ili nemam način da uđem u slobodu, i onda sam pokoran, makar se ne slagao s onim što se od mene zahtijeva.
Pokoru u smislu o kojem danas želimo govoriti možemo razumjeti upravo kao pokoravanje: želim nekim činima pokoriti svoje nagone, svoje potrebe, svoja osjetila; želim ih učiniti sebi podložnima tj. želim ih pobijediti. I obratno, pokora znači borbu da ne budem pokoren od tih strasti, da ne budem od njih pobijeđen.
No, ostavimo sad po strani odnos riječi pokora, pokoravanje i pobjeda. Pođimo kratko u službena enciklopedijska i leksikonska tumačenja riječi pokora. Riječ pokora jako je prisutna u svim religijama. Opći religijski leksikon kaže da je pokora „ponovna uspostava čovjekova grijehom narušena odnosa prema božanstvu“ (ORL, str. 725). I navodi dalje: Povreda odnosa „treba biti okajana, zadovoljštinom popravljena, a pokorom se čovjek ponovno uklapa u božanski red.“
Prema ORL-u, „poticaj za pokoru dolazi:
iz grižnje savjesti,
iz straha od mogućih loših posljedica grijeha,
iz nastojanja da se odvrati srdžba božanstva i kazna te
da ponovno zavlada pravi odnos između čovjeka (…) i božanstva.“ (ORL, str. 725-726).
To je opći religijski pogled na fenomen pokore. Što se tiče kršćanskog razumijevanja i definiranja pokore, riječju pokora misli se na “obraćenje grješnika te ukupnost unutarnjih i izvanjskih djela naknade za počinjene grijehe“ – kako kaže Enciklopedijski teološki rječnik, (KS, Zagreb, str. 858).
U biblijskom smislu (usp. Riječnik biblijske teologije, KS, Zagreb, stupac 883sl.), osobito u Starom zavjetu, pokora se uvijek spominje uz obraćenje i odnosi se na čine kojima osoba daje zadovoljštinu za grijehe i kojima se zaziva Božje oproštenje. U tu svrhu se posti, razdiru se haljine, liježe se u pepeo, na bogoslužjima se izriču molitve koje su zapravo bolni jauci i uzdisaji, obavljaju se obredi i žrtve pomirenja i javno se priznaju grijesi. Opasnost koja je u Starom zavjetu stalno prisutna i nad kojom su proroci često proricali, jest da je ta pokora znala ostati samo na izvanjskoj razini, bez da zahvati čovjekovo srce.
U Novom zavjetu susrećemo Ivana Krstitelja i Isusa s pozivom na obraćenje. Isus ne poziva na konkretna pokornička bogoslužja. Naprotiv, zazire od upadljivih znakova, ali ne niječe potrebu za pokorničkim činima. Sjetimo se: „Ti kad postiš, pomaži svoje čelo…“ Ne kaže Isus da ne treba postiti, nego da ne treba postiti tako da svi skuže da postiš. Važna je nutrina. Srce treba biti dodirnuto. Valja se čuvati formalizma. Iz Novog zavjeta imamo sobiti primjer u Isusu i Ivanu Krstiteljima kao velikim pokornicima. Isus je 40 dana postio u pustinji – ništa ne okusi!, veli evanđelje – a Ivan Krstitelj je po svom pozivu bio pustinjak.
Nakon Isusa, Crkva je nastavila praksu pokore koja se najviše očitovala upravo u postu. O tome čitamo kod sv. Pavla i u Djelima apostolskim. Tako je Crkva ostala vjerna Isusovom nalogu da posti onda kada joj Zaručnik bude ugrabljen (usp. Mk 2,20). Korizma je vrijeme povlašteno za pokoru. U molitvenim obrascima korizmene liturgije časova i euharistije često spominjemo riječ pokora. Mislim da nam to može pomoći razumjeti pojam pokore u našem smislu, a ne samo općem biblijskom i kršćanskom značenju. Pogledajmo u kojem kontekstu se riječ pokora spominje u liturgiji. Vidjet ćemo kako liturgija lijepo usklađuje i biblijska i povijesno-teološka značenja pokore.
Himan za Službu čitanja za svagdane kaže da Bog „korizmenom pokorom liječi srca ranjena“. U himnu Jutarnje za svagdane molimo ovako: „Nek samo šiba pokore led srca našeg razbije, tad s vrela iz kog teko grijeh, poteć i dobre suze će.“ U petak nakon Pepelnice u zbornoj smo molili: „Gospodine, prati svojom dobrotom pokornička djela što smo ih započeli. Što izvana činimo, nek bude izraz unutarnjeg obraćenja.“ Ili u zbornoj od utorka I. korizmenog tjedna: „U odricanju naše tijelo nalazi korisnu stegu, daj da nam i duh gori od želje za tobom.“ Srijeda I. korizmenog tjedan ovako kaže: „Korizmenim odricanjem krotimo tijelo…“, a petak I. korizmenog tjedna ovako: „Prihvatili smo tjelesno odricanje. Nek urodi duhovnim plodom.“ Prekjučer (ponedjeljak II. korizmenog tjedna) je u jednom jako uskom kontekstu spomenuta riječ pokora u zbornoj: „Bože, ti si odredio da tjelesna pokora liječi dušu.“ Eto ga: „Bože, ti si odredio!“
Možemo reći da je u ovim liturgijskim tekstovima pokora shvaćena ne tek kao obraćenje, ne tek kao kajanje, nego kao jedno jako konkretno činjenje određenih pokorničkih djela. Himan za nedjeljnu Službu čitanja kao da tumači to korizmeno odricanje i korizmenu pokoru u ovim riječima: „Uzdržavajmo stoga se u jelu, pilu, riječima, snu, zabavi i budnije na osjećala pazimo.“
Mi imamo pokoru u svakom sakramentu pokore tj. ispovijedi i nju razumijemo kao zadovoljštinu za učinjene grijehe. Redovito se to sažme u koji Očenaš ili Zdravomariju… Rijetko tko mi je za pokoru dao nešto učiniti i još rjeđe sam ja dao nekome za pokoru nešto učiniti.
Dakle, u korizmi pokoru razumijemo kao činjenje, a u redovitoj praksi ispovijedanja kao molitvu zadovoljštine.
U korizmenom liturgijskom kao i u biblijskom kontekstu, pokora bi zapravo bila askeza, mrtvljenje. To su oni čini koje slobodno izabirem činiti kako bih mrtvio svoje tjelesne i duševne sposobnosti. Činim ono što nije nužno, ali je korisno kako bih pokorio svoje tijelo i svoj duh, odnosno kako se ne bih pokorio svome tijelu i svojim duševnim sposobnostima, strastima. Ako im se pokorim, oni sa mnom vladaju. Oni upravljaju mojim životom. Kada činim pokoru, ja se vježbam u svladavanju tih strasti i postižem da oni meni služe, da su mi pokorne.
U kršćanskoj tradiciji mrtvljenje, askeza je tzv. scientia actualis tj. praktična znanost koja vodi do sjedinjenja s Bogom. Ona sama po sebi ne čini čovjeka svetim, ali ga oslobađa za svetost tj. za sjedinjenje s Bogom. Osobito su to naglašavali pustinjski oci i monasi. Dakle, radi se o praksi da se u duši iskorijene poroci i da se zasade krjeposti služeći se postovima, noćnim bdjenjima, odricanjem od svijeta i onih svjetovnih stvari koje su, premda dobre i lijepe, uzrok zabrinutosti i prigoda za posrtanje (Enciklopedijski teološki rječnik, str. 71).
Askeza, pokora znači borbu uma i srca i mukotrpno vježbanje. Konkretno, ta borba bi značila: činiti dobro i onda kada moje srce to ne želi; ostati strpljiv u poniženju, i onda kada se moj ponos želi boriti; moliti i prisiliti se na molitvu i onda kada mi se čini da moja molitva ne izvire iz mog srca, nego sam, na neki način, u molitvi odsutan Bogu i prisutan samo samome sebi. Pseudo Makarije kaže da se tada događa ovo: kada Bog vidi kako se čovjek bori tj. prisiljava, upravo onda kada njegovo srce to ne želi, on će mu sam u svom smilovanju dati pravu duhovnu molitvu (tj. molitvu srca), pravu ljubav, pravu blagost, pravu dobrotu, jednom riječju ispunit će ga darovima Duha Svetoga (ETR, isto).
Franjina i franjevačka pokora
A naš sveti Franjo? Što je s njim i pokorom? Znamo da se Franjo u početku svog obraćenja pridružio tzv. Pokorničkom pokretu. Čitao sam malo u Franjevačkom rječniku: u povijesti Crkve postojala je cijela institucija, tzv. Red pokornika. Bilo je to oslabilo, ali je sa sv. Franjom oživljeno. Franjo se nastavio razvijati i mimo tog pokorničkog pokreta i znamo što je sve s njim bilo. No, pokora, askeza, ostala je trajno prisutna u njegovom životu i bila mu je jako važna.
Najočitiji znak mrtvljenja jest podatak koji nas uvijek iznenađuje i provocira: Franjo je u godini dana imao pet korizmi, pet četrdesetnica:
prva je bila ona od Svih Svetih do Božića,
druga je počimala na Bogojavljenje.
Na tu korizmu često se nadovezivala tzv. Velika korizma, tj. korizma do Uskrsa.
Od blagdana sv. Petra i Pavla tj. od 29. 6. pa do Velike Gospe postio bi na čast Gospe, koja je velikog Boga učinila našim bratom. To je četvrta korizma.
Petu korizmu postio je od Velike Gospe do blagdana sv. Mihaela, na čast svetih anđela.
Čudesno! Pet puta po 40 dana postiti i moliti! To je ukupno 200 dana, a u godini ih ima 365.
Što je Franju značila korizma? Dvije najvažnije osobine su:
mrtvljenje i
pustinja.
To je mrtvljenje tijela i duha. Franjo je postio. Postio je jako ozbiljno: kruh i voda, tek da se održi na životu. To nije bilo ugodno i to, sigurno, nije činio bez muke tj. s lakoćom. To je bila pokora. Želudac je tražio svoje, ali Franjo mu nije dao da jede onda kada želudac to hoće nego onda kada Franjo odluči. Poslušajmo jedan opis Franjine korizme (Cvjetići br. 7):
Kad je jednom sveti Franjo, na dan Poklada, bio u blizini jezera kod Peruđe u kući jednog svog poštivatelja, kod kojeg je i prenoćio, Bog ga je nadahnuo da ode na otok na tom jezeru i ondje provede Korizmu. Stoga sveti Franjo zamoli toga svog poštivatelja da ga, za ljubav Kristovu, preveze svojom lađicom na otok, na kojem nije živio nitko. A htio je da to bude u noći na Pepelnicu, da to nitko ne vidi. Pobožni Franjin prijatelj, zbog svoje privrženosti prema njemu, ispuni mu želju i preveze svetog Franju na otok. Sveti Franjo nije sa sobom ništa uzeo osim dva komadića kruha. Sveti Franjo je zaklinjao svoga prijatelja, prije nego što se otisnuo od otoka, da nikome ne govori gdje se nalazi i neka ne dolazi po njega do Svetog Četvrtka.
Tako se rastadoše, a sveti Franjo ostade sam na otoku. Ondje nije bilo nikakva skrovišta gdje bi se mogao skloniti. Tada sveti Franjo uđe u neku guštaru, u kojoj je šiblje i grmlje tvorilo skrovište slično kolibi ili toru. Ondje je on proboravio čitavu Korizmu, a da ništa nije jeo ni pio, osim što je pojeo polovinu jednog hljepčića – kako je to ustanovio pobožni prijatelj, kad je došao na Sveti Četvrtak po svetog Franju. Našao je dva komadića kruha. Jedan je bio netaknut, a od drugoga bila je pojedena samo polovica. Bit će da je sveti Franjo pojeo jednu polovicu kruha iz poštovanja prema Kristovu postu i da bi se njegov post razlikovao od Kristova četrdesetdnevnog posta u kojem on niti je što jeo niti pio. Time što je pojeo samo polovicu kruha, otjerao je od sebe otrov taštine, a neprekinutim postom htio je nasljedovati Krista.
Ova askeza je jako okrutna i rijetki su na ovakav oblik pokore pozvani tj. koji bi je htjeli prakticirati. Ovdje bih htio spomenuti Franjino I. pismo vjernicima. Kaže se da je ono zapravo pobudnica sv. Franje pokorničkoj braći i sestrama. Nalazi se i na početku obnovljenog Pravila OFS-a. U tom tekstu sv. Franjo sve ljude na svijetu dijeli u dvije skupine. Prva skupina su oni koji čine pokoru, a druga oni koji ne čine pokoru.
Tko su oni koji čine pokoru? O njima Franjo kaže: „O kako li su blaženi i blagoslovljeni oni i one dok to čine i u tome ustraju, jer će na njima počinuti duh Gospodnji (usp. Iz 11, 2) i k njemu će doći i kod njega se nastaniti (Iv 14, 23) i oni su sinovi nebeskoga Oca (usp. Mt 5, 45) te su zaručnici, braća i majke Gospodina našega Isusa Krista (usp. Mt 12, 50). Zaručnici smo kad se vjerna duša po Duhu Svetom sjedinjuje s Gospodinom našim Isusom Kristom. Braća smo mu kad vršimo volju Oca koji je na nebesima (Mt 12, 50). Majke smo kad ga nosimo u svom srcu i tijelu (usp. 1Kor 6, 20) po božanskoj ljubavi i po čistoj i iskrenoj savjesti: rađamo ga po svetom djelovanju koje treba da drugima svijetli dobrim primjerom (usp. Mt 5, 16).“
Tko su oni koji ne čine pokoru? Franjo veli: „A svi oni koji nisu u pokori i koji ne primaju tijela ni krvi Gospodina našega Isusa Krista i koji čine zlo i grijehe, koji idu za opakom požudom i zlim željama svoga tijela i ne izvršuju što su obećali Gospodinu te na tjelesni način robuju svijetu, putenim željama te svjetovnim težnjama i brigama za ovaj život; zarobljeni u đavla čiji su sinovi i čine njegova djela (usp. Iv 8, 41). Slijepi su, jer ne vide pravo svjetlo, Gospodina našega Isusa Krista. Nemaju duhovne mudrosti, jer nemaju Sina Božjega, koji je mudrost Očeva. O njima se kaže: Sva ih je mudrost izdala (Ps 106, 27) i: Prokleti koji odstupaju od zapovijedi tvojih (Ps 118, 21). Vide i spoznaju, znadu i čine zlo i hotimice upropašćuju duše. Progledajte, slijepi, koji ste prevareni od vaših neprijatelja: tijela, svijeta i đavla: jer je tijelu ugodno griješiti, a gorko je činiti da tijelo služi Bogu.“
Franjevačka pokora?
U našim Generalnim konstitucijama u II. poglavlju koje govori o duhu molitve i pobožnosti, cijeli II. odsjek naslovljen je Život pokore. Doneseno je šest (6) članaka. Što je njihov sadržaj?
1. manja braća uvijek trebaju obnavljati duh obraćenja kao trajni odgovor na Isusov poziv „obratite se i vjerujte evanđelju“;
2. uvijek trebaju imati na pameti da su se, ostavljajući svijet, odrekla duha tijela koji se protivi svakome dobru;
3. trebaju činiti dostojne plodove pokore;
4. kao što je sveti Franjo pokornički život počeo služenjem gubavcima, tako i manja braća neka nastoje u pokori služiti najmanjima, prepoznavajući u njima Sina Božjega;
5. neka se braća pomire s Gospodinom Bogom, sa samima sobom, s bratstvom i s ljudima;
6. neka se manja braća danomice brižljivo ispituju kako bi ustrajala u popravljanju i da bi Pravilo čestitije opsluživali, pa zbog toga neka često pristupaju sakramentu pomirenja;
7. neka u duhu obraćenja prihvate patnje ovoga vremena i neka budu strpljivi u nevolji;
8. post i druga djela pokore neka se obavljaju zajednički;
9. neka pokornička vremena budu od Svih Svetih do Božića, Korizma i svaki petak;
10. kad manji brat oboli, neka bolest podnosi strpljivo i mirno;
11. braća koja su stara i bolesna neka se okrijepe zajedničkim slavljem bolesničkog pomazanja i euharistije;
12. neka se smrt primi spremno, okrijepljeno otajstvima i neka to bude posljednje prikazanje života kojim se dovršava zavjetovanje;
13. neka se moli za pokojnu braću, roditelje i dobrotvore.
Postoji jedna krajnost: post, pokoru tj. askezu svesti na neko „imaginarno“ područje. Pa ćemo reći da nije važno postiti u jelu, važno je postiti u riječima, u mislima, u djelovanju… I još ćemo to opravdati Isusovim riječima da čovjeka ne onečišćuje ono što u njega ulazi, nego ono što iz njega izlazi. Da, točno. Međutim, i Isus je ipak činio askezu: on je postio, stvarno je postio. On je bdio, povodio je noći u nespavanju… I dok smo u ostvarivanju svojih drugih prava (pravo upravljanja svojim životom, od izbora gdje ću živjeti i što ću činiti, pa do potrebe za različitim oblicima neovisnosti, bilo u poslu kojeg obavljam bilo u financijama) jako konkretni i jasni, u pokori smo skloni biti jako metaforični i reći da nam je najveća pokora što živimo kao braća. I onda pokoru reduciramo na jesti ribu petkom.
Pokora/askeza kod Ivana Kasijana
Sviđa mi se kako Ivan Kasijan u svom djelu Borba sa strastima govori o askezi tj. o mrtvljenju, pokori i kaže da je potrebno pokoriti, pobijediti osam strasti. To su:
1. ugađanje nepcu ili proždrljivost,
2. blud,
3. srebroljublje,
4. gnjev ili srdžba,
5. tuga,
6. duhovna tromost ili acedia,
7. taština i
8. oholost.
Da bi se obuzdalo nasrtanje tih strasti, nije dovoljno samo naprezati dušu, nego je, pri tome, potrebno ukrotiti i tijelo postom, bdijenjem i radom. Prvi boj u koji trebamo krenuti jest boj s napašću ugađanja nepcu ili sa strašću proždrljivosti. Što se tiče načina suzdržavanja od hrane ili posta, ne može se dati pravilo koje će vrijediti jednako za sve, jer kod svih nije jednaka snaga tijela. Treba biti razborit. Ova borba ne vrši se samo duhovnom snagom, nego mora biti razmjerna tjelesnoj snazi. Ne mogu svi postiti cijeli tjedan. Neki bez hrane ne mogu biti više od dva ili tri dana, a nekima je teško izdržati i do zalaska sunca. Međutim, svi koji se uzdržavaju od hrane trebaju imati isti cilj: da se ne prejedaju primajući hranu u skladu s mjerom tjelesnih snaga.
Dušu slabi količina hrane, a ne samo kakvoća. To je ono što Crkva zove neumjerenost u jelu i piću! Mi nekad možemo još jesti, nezasitni smo, mislimo da našem tijelu još treba, jer imamo previše napora, previše posla. No, ustvari nije tako. Posljedica prejedanja? Veli Kasijan da „um, svladan težinom jela, neće više biti u stanju dobro upravljati kormilom rasuđivanja“. Ne radi se, dakle, o nikakvom zloduhu koji bi opsjedao osobu koja je proždrljiva. Radi se o podivljaloj strasti potrebe za hranom, koja je u sebi dobra. Kasijan spominje proroka Ezekijela koji kaže da je Sodoma postala izopačena i grešna jer je jela svoj kruh do sitosti i presitosti (usp Ez 16,49). Presitost kruhom raspalila je u njima neugasivi žar požude koju su onda oni slijedili. Također, Kasijan spominje i citira svetog Pavla koji piše kršćanima u Rimu da „u brizi za tijelo, ne pogoduju požudama“ (Rim 13,14). Dakle, Pavao ne zabranjuje da vodimo brigu za tijelo, nego zapovijeda da u tome ne budemo pohotni, da to ne raspaljuje našu požudu.
Nakon ovih citiranja, Kasijan ponovno govori da mjeru uzdržavanja treba odrediti sud savjesti svakog pojedinca. Svatko je dužan sebi odrediti koliko je suzdržavanja potrebno za borbu protiv uznemiravanja tijela. Nisu dobri postovi ako poslije njih ne budemo čuvali umjerenost u hrani. Sami postovi, samo uzdržavanje od hrane – ma o koliko se dana radilo, pa i o cijeloj korizmi ili o svakom petku! – neće nas dovesti do čistoće. Gladovanje nam može donijeti kratkotrajnu iscrpljenost i umor tijela, ali ne i čistoću srca – ukoliko mu bude slijedilo prejedanje tj. neumjerenost u jelu.
Kasijan veli: “Čistoća duše nerazdvojno je povezana s gladovanjem trbuha! Strogi postovi ostaju bez koristi ukoliko za njima slijedi pretjerano prepuštanje u hrani. Stoga je razumljivije umjereno svakodnevno hranjenje, nego povremeni dugi i krajnje strogi postovi. Neumjereno i nerazborito nejedenje može pokolebati postojanost i čvrstoću duše, ali i učiniti da molitve budu beživotne zbog nemoći tijela“ (str. 17). Kasijan je, vidimo, vrlo razborit čovjek. Tu razboritost, kao i sve što je ostalo u njegovim djelima, naučio je od svetih pustinjskih otaca. To je, dakle, temelj, zdrave kršćanske duhovnosti, zdravi temelj svakog zdravog duhovnog puta.
Govoreći o uzdržavanju od hrane, Kasijan ima potrebu reći da jedino to nije dovoljno za postizanje čistoće srca, svetosti. Potrebno je obuzdavati lutanje svoje pameti neprestano se sjećajući Boga. Srce treba odvraćati od maštajućeg lutanja i vraćati ga gledanju Boga. (Pada mi na pamet jedna druga Kasijanova misao gdje kaže da ne moli dovoljno onaj koji moli samo kada kleči!)
Zašto je tako važno kontrolirati svoju potrebu za jelom tj. boriti se sa strašću ugađanja nepcu, proždrljivošću? Kasijan to zgodno pojašnjava: „Tko nije u stanju obuzdati napasti ugađanja nepcu, nikada neće moći svladati požudu koja se raspaljuje.“ (str. 18). I dodaje da nitko neće povjerovati da u borbi s ozbiljnijim kušnjama i napastima može pobijediti onaj koji je svladan i nemoćan u malom okršaju. Eto, zato nam je potrebno vježbanje u ovom malom, običnom, prehrambenom svladavanju, smatra Kasijan. Ako se trudimo biti ustrajni u ovakvoj duhovnoj brizi, tj. askezi hranjenja, otupit ćemo oštricu požude. I ako smo pobijedili strast ugađanja nepcu, proždrljivost, bit ćemo sposobni stupiti u tzv. više borbe. Dakle, svladavanje tjelesnih želja pokazuje se kao temelj svih drugih duhovnih borba. Veli Kasijan: „Nitko se ne može ispravno boriti ako ne pobijedi svoje tijelo“ (str. 19). A na drugom mjestu kaže: „Kako će ugasiti raspaljenost požudne želje onaj koji ne može svladati nepotrebne želje trbuha? I kako će moći pobijediti tajne strasti, koje nitko ne vidi, onaj koji ne može ukrotiti vidljive i male strasti?“ (str. 23).
On, također, napominje da nije dovoljan post koji se sastoji od suzdržavanju od vidljivih jela. Njemu je potrebno pridodati i post duše, jer i duša ima svoja štetna jela, od kojih se može udebljati. Koja je to štetna hrana duše? Kasijan nabraja tu hranu:
– osuđivanje – to je vrlo ugodna hrana našoj duši;
– gnjev – hrana koja može čak biti smrtonosna;
– zavist – hrana koja dušu muči žalošću zbog sretnih uspjeha drugih;
– taština – ona se najprije naslađuje ugodnim okusom (baš sam dobar!), a poslije dušu čini pustom, razgolićenom i lišenom svake kreposti;
– svaka požuda i lutanje nepostojana srca jest hrana našoj duši koja je hrani štetnim jelima i ne dopušta joj da se hrani nebeskim kruhom.
Kasijan zaključuje: Ako posteći tjelesno budemo uhvaćeni u mrežu najpogubnijih duševnih strasti, iscrpljivanje tijela neće nam donijeti nikakve koristi. (…) Kad posti naš vanjski čovjek, treba i unutarnjeg čovjeka uzdržavati od štetne hrane.“ (str. 25). Privodeći kraju svoje razmišljanje o borbi sa strašću ugađanja nepcu tj. proždrljivosti, Kasijan veli da su djela ljubavi puno važnija od posta i da ih treba pretpostaviti postu. U tom dijelu on izričito spominje da je to naučio kod egipatskih pustinjskih otaca. Naime, kad su im došli u pohode, oni su ih primili s „neobično živom srdačnom toplinom“. I s njima su jeli, iako nije bilo vrijeme od jela niti su, po pravilu, smjeli jesti.
To je Kasijana zbunilo pa jednog starca pustinjaka upitao zašto zaobilazi pravilo posta. Taj starac mu je odgovorio: „Post je uvijek sa mnom, a vas ne mogu imati svagda sa sobom. Osim toga, post predstavlja svojevoljnu žrtvu, premda i jest vrlo koristan i uvijek potreban, a ispunjenje djela ljubavi neodložan je zahtjev zapovijedi. Prema tome, primajući Krista u vama, ja sam dužan nahraniti ga. A kad vas ispratim, ja ću sve zbog njega učinjeno, moći nadoknaditi strožim postom. Jer ne mogu svatovi postiti, dok je zaručnik s njima. Doći će već dani: kad im se ugrabi zaručnik, tada će postiti, u one dane.“ (str. 26). A nama je ponekad puno lakše postiti, nego li primiti Krista u svome bližnjemu, svome bratu, siromahu, suradniku, vjerniku…
Na samom završetku govora o borbi s proždrljivosti, Kasijan konkretno govori o korisnim stvarima za post. To je također naučio od pustinjaka u egipatskoj pustinji. On veli da se opće načelo za umjereno uzdržavanje (za stalni post!) sastoji u tome da svatko prema snazi ili slabosti svoga tijela jede onoliko koliko je potrebno za održavanje tjelesnog zdravlja, a ne onoliko koliko zahtjeva želja za prejedanjem. Tko ne drži podjednaku mjeru, nego čas pretjerano posti, čas se prejeda, šteti i molitvi i tijelu. Umjereno jesti znači svakodnevno uzimati onoliko jela da se i nakon objeda još uvijek osjeća glad – veli Kasijan. Takva mjera čuva i dušu i tijelo, i ne dopušta čovjeku da upadne ni u prekomjeran post (koji slabi tijelo), ni u prejedanje (koje opterećuje duh).
„Kao mjeru suzdržavanja sveti oci – kaže Kasijan – preporučuju da hranu, koju moramo primati zbog održavanja tjelesnog života, prestanemo jesti dok u nama još postoji želja za jelom“ (str. 28). Ivan Klimak tj. Ivan Lesvičnik, kako bi rekla naša istočna braća, u svom djelu Nebeske ljestve daje jedan općenit prikaz pokore. Ne reducira askezu tj. pokoru samo na post, kao ni Ivan Kasijan. Kaže on ovako: „Bdijmo nad samima sobom da ne pretjeramo misleći kako idemo uskim putem dok odabiremo širok i prostran put. A ovo su znakovi koji pokazuju da idemo uskim putom: mrtviti se u hrani, bdjeti na nogama cijele noći, vodu piti umjereno, a kruh jesti štedljivo; gutati pročišćavajući napitak ponižavanja; podnositi zajedljivosti, ismijavanja, ruganja; ograničiti vlastitu volju; podnositi protivštine; nikako ne mrmljati na uvrede; ne obazirati se na uvrede; hrabro podnositi nepravde; ne zgražati se nad klevetama; ponižen, ne planuti; s poniznošću primiti osude. Blago onima koji idu tim putem jer ‘njihovo je kraljevstvo nebesko’ (Mt 5,9-12)“ (Nebeske ljestve, 2,13).
Pokora nikad nije svrha samoj sebi. U korizmenom predslovlju mi kažemo da pokorom čistimo dušu. Cilj pokore je čista duša, čista djelotvorna ljubav, sjedinjenje s Bogom. Mi se sami ne možemo očistiti. Čisti nas riječ Božja. Ali se pokorom možemo učiniti sposobnijima da tu riječ čujemo. Mi se sami ne možemo preobraziti. Ali se pokorom možemo Bogu uprisutniti da nas uspije „uhvatiti“ i dodirom nas preobraziti. Mi se sami ne možemo sjediniti s Bogom. To Bog čini. Ali mi to možemo htjeti i pokorom, askezom, pomoći Bogu da nas „pokori“.
Što se dogodi kad sam ja asket, kad vladam sobom? Ja činim svijet boljim mjestom za život. Neki dan fra Ante Vučković objavi lijepe riječi:
Ako hoćeš svijet učiniti boljim,
obuzdaj svoje strasti,
otupi svoje bodlje
i ne opravdavaj svoje nepravde.
(fra Ante Vučković)
Možda nam pokora u tome može pomoći.
Bila nam korizma na spasenje, braćo.
Hvala za strpljivo slušanje.
I to je bila pokora!
Divni ste!
