U sklopu međunarodne međuprovincijske suradnje našega Reda, naš fra Benjamin Milković tijekom ljeta je boravio u Grčkoj na otoku Rodosu kako bi pastoralno pomogao subratu fra Johnu Lukeu Gregoryju. Njegov osvrt na iskustvo pastoralne misije prenosimo u nastavku.
Odazvavši se pozivu fra Johna Lukea Gregoryja, prijatelja i župnika na Rodosu u Grčkoj koji je zatražio našu pastoralnu pomoć, 13. kolovoza 2025. krenuo sam avionom sa splitskog aerodroma. U popodnevnim satima stigao sam na Rodos, otok u Egejskom moru. U malom samostanu dočekao me je i velikodušno ugostio otac Jean Luke Gregory, fratar i član Kustodije Svete zemlje. Iako u godinama, Jean Luke je izuzetno aktivan i pastoralno zauzet za svoje župljane i turiste koji traže duhovnost.
Život na Rodosu
Na Rodosu, kao i u ostatku Grčke, većinu vjernika čine pravoslavci, pa je pastoral koji fra John Luke obavlja uglavnom usmjeren na turiste koji dolaze iz cijelog svijeta i nekoliko stotina katolika koji žive na otocima koje pastoralno poslužuje.
Fra Jean Luke – zanimljiv fratar
Na Rodosu se živi skromno, ali pošteno. Fra Jean Luke ima ogroman vrt koji marljivo obrađuje te drži razne životinje: pse, mačke, ribe, guske i kokoši od kojih prodaje jaja i financira samostan. Uvijek ga se može vidjeti u izlizanom franjevačkom habitu bilo da izlazi u grad ili pere podove samostana. On je tipični Britanac, vrlo uredan, točan i ima odličan smisao za humor.
Stari Fiat i bratska vožnja
Posebno me je iznenadio automobil koji koristi – stari i izlizani Fiat Tempra iz 1998. godine. Kada smo sjeli u njega da obiđemo grad, bojao sam se da nam neće stati na putu jer su se brzine jedva mijenjale, komandna ploča nije ispravno radila, pokazivač goriva je bio ugašen, a sve je iznutra smrdjelo na benzin. No nije nas bilo briga – unatoč svemu uživali smo u obilasku otoka u tom autiću bez klime, s vjetrom u kosi i cigaretom u ustima. Nakon večere i bratskog druženja vratili smo se u samostan na počinak.
Odlazak na otok Kos (14. kolovoza)
Sljedećeg jutra, 14. kolovoza, krenuo sam brodom prema otoku Kosu da preuzmem pastoralnu brigu o turistima na tom otočiću. Tamo sam ostao do 17. kolovoza. Kapelica u kojoj sam služio svete mise nalazi se desetak minuta hoda od stana u kojem sam boravio. Već te iste večeri služio sam sv. misu u kapelici Svetog Križa.
Na trajektnom pristaništu me je dočekala gospođa Gina Schmid, koja me odvezla do stana. Ona i još nekoliko žena – rođenih Njemica udanih za Grke – trude se da župa funkcionira dok nema svećenika. One pripremaju sve za misu, uređuju crkvu i okoliš, vode administraciju te animiraju turiste koji dolaze na mise da sudjeluju u liturgiji.
Budući da je to kapelica gdje dolaze katolički turisti iz cijelog svijeta, nemoguće je imati liturgijska čitanja na jednom jeziku. Tako sam se prvi put susreo s običajem da svaki dio liturgije Riječi čita netko na drugom jeziku. Tako bi se, na primjer, prvo čitanje slušalo na francuskom, psalam na mađarskom, drugo čitanje na poljskom, pa bi se svaki dan izmjenjivali novi vjernici koji bi čitali na svojem jeziku. Navještaj Evanđelja i propovijed držao sam isključivo na engleskom, a sveta misa bila bi u cijelosti na latinskom kako bi sve te nacije mogle zajednički sudjelovati. Sakrament pomirenja bio je dostupan pola sata prije svake sv. mise.
Dojmovi o domaćim ljudima
Promatrajući domaće ljude, primijetio sam njihovu tradicionalnost, opuštenost i gostoprimstvo. Koliko sam vidio, na otocima koje sam posjetio vlada osjećaj sigurnosti – iako policiju nisam vidio nigdje u gradu osim na trajektnom pristaništu. Djeca se vani bezbrižno igraju, većina ljudi svoje automobile ostavlja otključane sa spuštenim prozorima i opušteno ostavlja stvari na plaži.
Bicikli kao kultni fenomen
Dok sam boravio na Kosu, nikad u životu nisam vidio toliko bicikala na jednom mjestu. Bicikl je ondje kultno prijevozno sredstvo jer je najam jeftin, praktični su, a većina turista ih koristi za obilazak otoka.
Ljudi su topli, srdačni i vrlo gostoljubivi. Na ulici svakodnevno možete čuti: „Kalimera!” „Hello my friend!” Možda je to zbog mediteranskog okruženja koje podsjeća na naš Jadran, ali vjerujem da bi se naš čovjek lako privikao i osjećao kao kod kuće.
Duhovnost u zraku
Znam da je ovo samo dojam i možda ne baš potpuno točan, ali ipak se može osjetiti neka vrsta duhovnosti u zraku tog naroda i privrženost crkvi. Ponosni su na svoju vjeru, tradiciju i domovinu. Na svakom koraku nalazi se mala kapelica ispred koje u za to određenom prostoru gore svijeće. Ikone su posvuda – u trgovinama, restoranima, parkovima i na štandovima. Činjenica je da zapadni konzumerizam snažno prodire u njihovu kulturu, ali još uvijek se u javnom prostoru može vidjeti prisutnost svetog.
Povijesni kontekst sumnjičavosti
Domaći ljudi, većinom pravoslavne vjere, kako bih rekao, naučeni su katolike gledati pomalo sumnjičavo. Ovisi od mjesta do mjesta, naravno. Grci imaju dugu i tešku povijest stranih okupacija koje su duboko obilježile njihov obrambeni stav i oštro čuvanje svoje zemlje, kulture i vjere.
Najprije je bila višestoljetna osmanska okupacija koja je trajala gotovo četiri stoljeća (od 15. stoljeća do grčke nezavisnosti 1821.–1829.). Ta dugotrajna okupacija ostavila je duboke tragove u grčkom kolektivnom pamćenju i učinila ih opreznim prema svim stranim utjecajima. Zatim su u 20. stoljeću uslijedile talijanska okupacija (1912.–1943.) i njemačka okupacija (1943.–1945.). Posebice talijanska okupacija bila je u njihovim očima povezana s Katoličkom Crkvom. Tome doprinosi njihov kler koji ljudima i danas puni glavu stvarima protiv Katoličke Crkve.
Početni otpor i hladnoća
Kada sam prolazio ulicama u svojem redovničkom habitu, ona vedrina i toplina koju sam maloprije spominjao kao da je utihnula i bila zamijenjena znatiželjnim, ali i opreznim pogledom koji bi me pratio kamo god bih pošao. Ni dobar dan, ni faljen Isus. Iako su Grci tradicionalno religiozni i pretpostavljam da su svoje svećenike navikli viđati u odori, ja sam im ipak bio malo čudan.
Prvi korak u komunikaciji
To je tako trajalo prvih nekoliko dana dok mi taj šutljivi pristup nije dosadio. Nešto sam morao učiniti. Odlučio sam napraviti prvi korak i ja ih prvi pozdravljati. Morate znati da mi to nije navika i vrlo mi je neugodno napraviti prvi korak, osim ako me nužda na to ne natjera. No to se itekako isplatilo jer čim sam to počeo svakodnevno prakticirati, ljudi bi mi tek tada uzvratili pozdrav i na taj način započinjali komunikaciju koja je na kraju ispala izvrsna i jako redovita. Shvatio sam da ih zapravo jako zanima što to ja kao fratar predstavljam, što Katolička Crkva o njima misli, koja je razlika između nas i tako dalje.
„Normalni ljudi nisu problem, već budale,” rekao je jedan mještanin. „Mi smo ista vjera i male razlike učinile su tako veliki rascjep između naše i vaše vjere.” Složili smo se oko toga kucnuvši kriglu piva za ručkom.
Izazovi evangelizacije
Sve te stvari dovele su me do pitanja kako svjedočiti vjeru ljudima koji već vjeruju u Isusa, imaju sakramente i duboko su ukorijenjeni u kršćanstvo. To je sasvim drugačije od evangelizacije nevjernika.
Isto pitanje postavio sam fra John Lukeu: kako pristupiti pravoslavcu koji je skroman, pobožan i ima vjeru u Isusa? Filioque? Papinu nezabludivost? Krunicu? Istinu? Što!? „Osvoji ih ljubavlju,” odgovorio mi je Jean Luke. „Ovaj narod ima liturgiju i obrede, ali gladan je ljubavi i evanđelja. Budi im blizu.”
Na cijelom Rodosu svi poznaju fra John Lukea kao onog koji se bavi zbrinjavanjem izbjeglica, prostitutki, prehranjivanjem sirotinje, liječenjem bolesnih, pružanjem psihološke pomoći i pomaganjem svima ostalima koji žive na „smetlištu” društva. Zašto je to bitno?
Franjevačka župa
Njegova župa je po našim standardima izrazito pastoralna, ali ujedno i najfranjevačkija koju sam ikada vidio – u potpunosti usmjerena na evangelizaciju i misionarski rad. Savršen balans između ta dva naizgled suprotstavljena pojma. Tu nema udobnog župnikovanja niti novčane sigurnosti koja često omekšava i one najvjernije. Sve je podređeno navještaju Evanđelja i konkretnoj ljubavi prema onima koji su na marginama društva.
Fra John Luke trudi se koliko može živjeti franjevačku duhovnost u skromnosti, jednostavnosti i potpunoj predanosti evangelizaciji. U tom samostanu svakodnevno se moli kompletan časoslov sa svih sedam časova, franjevačka krunica i ostale pobožnosti, da ne spominjem da se fizički radi vrlo puno: vrt, čišćenje prostorija, hranjenje životinja, pranje rublja i tako dalje. Dakle, spoj molitve i ozbiljnog fizičkog i duhovnog rada.
Pravoslavna crkva se ovdje ne bavi sirotinjom ni onima koji su na margini – to je državna briga. A ako država ne uspije riješiti taj problem (što se i dogodilo za vrijeme COVID-a 19), ta je sirotinja bila osuđena na gladovanje i ostala bez ikakve pomoći od strane Pravoslavne crkve. Oni su tu da obave nedjeljom liturgijske obrede, a za drugo ih ne pitajte. Svi liturgijski i izvan liturgijski obredi se skupo naplaćuju, i ako nemate novca, niste u igri.
Konkretna ljubav
Narod je ovdje navikao na takvu bogatu crkvu „zvončića i mirisa”, ali ne i na Crkvu koja miriše na ovce. I to čini razliku i daje prostora za navještaj. I upravo zato su ljudi pravoslavne vjere počeli dolaziti fra John Lukeu jer je crkva uvijek otvorena za svakog. Tu se ne traži osobna iskaznica da bi se dobili sakramenti kao kod pravoslavaca, ovdje se pomaže sirotinji bez obzira na vjeru i naciju. Ako se nekome može pomoći, ne bira se način – samo se pomaže. Konkretna ljubav je besplatna i bez računice.
Fra John svjedoči o obraćenjima, novim katekumenima i pravoslavnim vjernicima koji na katoličanstvo počinju gledati pozitivno, prepoznavajući autentičnu ljubav koju možda nisu dobili u svojoj crkvi.
Za korisnike pučke kuhinje – od kojih su mnogi muslimani, Arapi, siročad, prostitutke – jedini kontakt s Kristom bit će čovjek u franjevačkom habitu koji im taj dan besplatno donosi hranu da mogu preživjeti. Fra John uz obrok korisnicima poklanja čudotvornu medaljicu i inzistira da se prije objeda uvijek pomole, bili oni vjernici ili ne.
Moć habita
Kroz razgovore s tim predivnim ljudima promijenila mi se percepcija i mišljenje da oni nisu potrebni evangelizacije i potpune istine koju nudi Katolička Crkva. Shvatio sam da, iako u potpuno tuđem okruženju, itekako smo dužni svjedočiti i evangelizirati. Na to su me potakla njihova pitanja koja zapravo traže istinu.
Izdvojio bih jedan primjer gdje me jednom prilikom jedna gospođa na ulici zaustavila i željela razgovarati o vjeri. Njezin djed je bio pravoslavni svećenik i to ju je potaknulo da se ohrabri, priđe i započne sa mnom razgovor. Njezina pitanja bila su iskrena i ozbiljna jer se i sama bori s vjerom i na rubu je dizanja ruku od svega. Vjera na papiru koja se svodi na puko izvršavanje obreda i životni problemi rezultiraju polaganim udaljavanjem od Boga i beznađem. To sam vidio u očima te žene. Beznađe koje paljenje svijeće ispred ikone ne može riješiti. Tako se taj mali razgovor ispred štanda gdje se prodaju svježe naranče otegnuo na zajednički ručak i na kraju razmjenu brojeva telefona i nadam se lijepom prijateljstvu.
Primijetio sam da se njihova vjerska praksa često svodi na izvršavanje obreda bez dubljeg razumijevanja. Kad postaviš jednostavno pitanje o tome zašto čine nešto, često odgovore: „Ne znam, tako su nas učili.” To otvara prostor za dijalog i objašnjavanje.
Javno svjedočenje
Habit mi je pružio mnoge prilike za izvrsne razgovore bilo s turistima bilo s domaćim ljudima, pa sam ga često nosio. Ljudi su željni otvorenog razgovora, čuti drugu stranu priče, vidjeti da im nismo neprijatelji već braća koja im žele dobro.
Biti prisutan i javno svjedočiti svoju vjeru nije lako. Netko je negdje rekao da je Krist za nas umro javno, pa zašto mi onda svoju vjeru živimo privatno? Taj zahtjev javnog svjedočenja vjere nije jednostavan i, da budem iskren, daleko me nadilazi. Sve što sam mogao bilo je prvi pozdravljati svoju pravoslavnu braću, nositi franjevački habit koji govori umjesto mene i nadati se da činim ispravnu stvar.
Gospod se voli koristiti malim stvarima i postupnim sijanjem. A da bi se moglo žeti, nešto mora biti posijano. Možda sam u tome trenutku jedino mogao posijati svoje prisustvo u habitu na 37 stupnjeva. Za veće pothvate jednostavno nisam sposoban – i to treba sebi priznati.
Posjet Patmosu (18. kolovoza)
18. kolovoza posjetio sam i otok Patmos koji je od Kosa udaljen manje od četiri sata brodom. Tamo sam ostao jedan dan. Patmos je poznat po špilji gdje je, prema staroj predaji, u izgnanstvu boravio sveti Ivan apostol. U toj je špilji sv. Ivan primio vizije Otkrivenja od Gospodina Isusa koje je kasnije zapisao u knjigu.
Špilja se nalazi unutar malog samostana koji je otvoren za posjetitelje i ima malu suvenirnicu za one koji žele kupiti pokoju sitnicu. Sama špilja je prenamijenjena u liturgijski prostor istočnog obreda pa ima ikonostas pun ikona i mjesto za paljenje svijeća. Ograđeni dio do ikonostasa je mjesto gdje se sv. Ivan molio. Dvije rupe u kamenu, okovane srebrom, su (ako sam dobro razumio) – jedna veća gdje je naslanjao glavu dok je spavao, a manja je rukohvat za koji se hvatao dok je ustajao.
Stari monah je prije razgledavanja s posjetiteljima održao pjevanu molitvu, zatim kratku katehezu o povijesti i teološkoj pozadini svega što se moglo vidjeti u svetištu. Prije dolaska u špilju Otkrivenja savjetovali su mi da ne ulazim s habitom jer bih navodno mogao biti izbačen van – ondje nas naša braća, kako kažu, vole manje nego drugdje u Grčkoj. Tako sam poslušao savjet i ušao u civilnoj odjeći. Sad mi je malo krivo, iskreno volio bih vidjeti je li to stvarno istina ili ne.
Životni standard na otocima: kontrasti i zapuštenost
Standard na otocima je zanimljiv, ne znam kako bih ga opisao. Ovdje imate sve što vam treba. Pješčane plaže su prekrasne, more je za moj ukus savršeno, hrana je u redu. Ali infrastruktura nije kakvu biste očekivali. Domaći ljudi voze dotrajala, polupokvarena auta i motocikle, od kojih su neki stari i preko dvadeset godina. Fasade, trgovi i parkovi prilično su zapušteni. Isto vrijedi i za turistička mjesta gdje se nalaze povijesni ostatci starih grčkih naselja i hramova. To me je pomalo začudilo jer ovamo dolazi mnogo turista, a vizualni dojam mjesta koje se posjećuje nije baš nebitan. Kao da se ide iz krajnosti u krajnost, od hotela i plaža koje imaju pet zvjezdica do ulica iza ugla koje podsjećaju na brazilske favele. Ceste su male i uske pa da upadnete u gužvu, ne trebate biti stručnjak, osobito jer je cesta puna stranaca s unajmljenim automobilima i lošom prostornom orijentacijom. Da ponovim – Grci su opušten narod i pretpostavljam da ih zato te sitnice ne diraju toliko.
Problemi i turizam kao dvosjekli mač
Turizam je glavna gospodarska djelatnost pa sve vrvi od restorana, suvenirnica i noćnog programa usmjerenog na turiste. U razgovoru s lokalnim ljudima vidi se negodovanje i nezadovoljstvo kamo to vodi. Brza zarada nauštrb mira i skladnog života običnih ljudi dovodi do frustracija. Ljudi se žale da mnogi otoci sada imaju problem s nestašicom pitke vode i osnovne infrastrukture za život, a ljudi samo grade hotele i apartmane koji dodatno prenapučavaju ta mala mjesta. Također su povremeno prisutni i potresi te požari u ljetnim mjesecima.
Zaključak
Sve u svemu, prekrasno iskustvo života na grčkom otočju tijekom deset dana (13.–23. kolovoza 2025.). Proširiti vidike i vidjeti kako svijet funkcionira na drugim mjestima nikada nije naodmet. Briga i pastoralna skrb za naše vjernike u drugim zemljama poseban je doživljaj. Univerzalnost i ljepota Katoličke Crkve tu najviše dolazi do izražaja, pogotovo kada je pritisnuta i nije dominantna. I zato sav onaj govor o budućnosti Crkve koja će biti mala, ali snažna – ima smisla. Na misama za turiste sam vidio da različiti jezici, nacije, kulture i običaji koji imaju malo ili ništa zajedničko bivaju ujedinjeni u slavlju Kristovih otajstava.
Bio sam počašćen gostoprimstvom i ljubavlju koju su mi iskazivali župljani grčkih župa te tolikim zahvalnostima što su mogli imati svećenika koji im daje svete sakramente. Mi danas te stvari uzimamo zdravo za gotovo jer smo okruženi velikim izborom duhovnog sadržaja. No kad odete na mjesta poput ovog, počinjete cijeniti sve, požrtvovnost lokalne zajednice, svakog vjernika koji ti dođe i na kraju svećenika, ma kakav on bio, jer je ipak dao svoj život za Boga i služenje drugima.
fra Benjamin Milković
