Pashalna terapija
Draga braćo,
volio bih s vama podijeliti ovo kratko razmišljanje uoči proslave Uskrsa koji progovara o najvećoj istine naše vjere. Božja moć očitovala se kroz Ljubav Oca i Sina, koji se za nas utjelovio, trpio, bio osuđen, ali je unatoč ljudskoj logici uskrsnuo.
U svjetlu uskrsnuća i preobraženja Kristovih rana, možemo pokušati promotriti rane naše Franjevačke provincije sv. Jeronima. Posebno je to aktualno ove godine kada slavimo osamstotu obljetnicu Rana sv. Franje te njegovog unutarnjeg i vanjskog preobraženja na brdu Laverna 1024. godine. U svojoj nedavno objavljenoj knjizi pod naslovom „Francesco di Assisi, Una vita inquieta“, general našega Reda fra Massimo Fusarelli progovorio je o tom posve osobnom Franjinom iskustvu. Franjin uspon na Lavernu, kako opisuje autor, započeo je osobnom noći i iskustvom unutarnje izranjenosti lažnim odnosima unutar bratstva i dubokom osobnom sumnjom u svoju autentičnost i vjerodostojnost svega što je u životu učinio. Ovaj mrak sumnje i duševne izranjenosti bit će osvjetljen i preobražen u susretu s Uskrslim, kada će upravo te rane Bogu poslužiti da u njih uđe i preobrazi ih u znakove svoje blizine.
U osobnom susretu s fra Domagojem Runjom, neposredno nakon što je imenovan našim generalnim vizitatorom, usudili smo se prepoznati pet Isusovih rana upravo u našoj redovničkoj zajednici koje mogu, ako im to dopustimo, postati mjesta na kojima se očituje Božja preobražavajuća snaga. Tako smo pokušali dati duhovno značenje Isusovim ranama, locirati ih i prepoznati kao priliku za uskrsnuće. Pet rana naše zajednice bile bi: dvije rane na nogama predstavljaju nedostatak zvanja i nemoć starosti, rane na rukama predstavljaju moralne padove i ranjavanje u međusobnim odnosima, a rana Isusova boka predstavlja individualizam.
Draga braćo, Božja terapija kojom Bog liječi i uskršava prožeto je gotovo cijelo Sveto pismo. Usudio bih se zato ovu najjaču i najbolju terapiju nazvati pashalnom terapijom. Ova terapija se jedina dokraja ima snage suočiti s nemoći i smrti te dati im potpuno nov smisao.
U jednom nagovoru blagopokojni papa Benedikt XVI. istaknuo je da uskrsnuće nije samo prošli događaj, već stvarnost koja nas neprekidno obnavlja i osnažuje u sadašnjosti. U tom kontekstu, patnje i izazovi s kojima se suočavamo u našoj Provinciji mogu postati prilika za dublje sjedinjenje s Kristom i za rast u vjeri i ljubavi prema braći. Svaki križ u sebi već nosi klicu Uskrsa, a svaka rana prilika je da Bog dublje i više osvoji naše biće. Tako svaki naš minus postaje Božji plus, naša slabost Božja snaga, svaka nemoć prilika za empatiju i blizinu, svaki pad šansa za zagrljaj, a usamljenost može biti izazov za potragu za zajedništvom. Ovisi o nama. Bog nikada ne traži ono što ne možeš. Ipak traži da daš koliko možeš, a tada On daje više nego što mi možemo moliti i zamisliti (usp. Ef 3,20).
Svjestan sam da ovo može zvučati tek kao jedna pobožna misao ili lijepa utopija. Ipak, ako dobro promotrimo, Sveto pismo prožeto je primjerima u kojima se Božja plodnost očitovala kroz ljudsku sterilnost. Ono što je to omogućilo bio je susret koji se dogodio između ljudske nemoći i Božje moći.
Prethodnik Benedikta XVI., sveti papa Ivan Pavao II. podsjetio je, a to i osobno iskusio, da patnja i nemoć mogu postati put prema susretu s Bogom. Stoga, naše teškoće i slabosti ne moraju biti prepreka, već prilika za produbljivanje naše vjere i povjerenja u Božji plan za nas. Kroz prihvaćanje svojih ranjenosti i nedostataka te njihovo predanje Kristu, otvaramo put za Božju snagu. Prihvatiti budućnost iz Božjeg pogleda i njegove perspektive, a ne se zatvarati u svoje uske vizije, već je dio pashalne pobjede.
Neka nam primjer svetog Franje, koji je prepoznao svoje unutarnje rane, izložio ih milosti te u njih primio snagu Kristovih rana, bude poticaj da u svojim patnjama i izazovima tražimo smisao i nadu u uskrsnuću. Kao što je Kristova patnja na križu preobražena u uskrsnuće, tako i produktivna patnja može biti put prema novom životu i obnovi. Ovisi o nama što ćemo s tom patnjom učiniti i kome je izložiti.
O prilici za preobraženje ovih naših rana, rana naše provincijske zajednice, fra Domagoj će nam progovoriti na skorim regionalnim susretima te vas pozivam da se odazovemo. Postojat će mogućnost da se na ove susrete uključimo i putem interneta.
Draga braćo, još uvijek odzvanja glas anđela u Uskrsnom jutru koji se javlja ženama: „Zašto tražite živoga među mrtvima?“. Taj glas i nas, našu provincijsku zajednicu, poziva da se od onoga što je mrtvo okrenemo Živomu, da se, koliko god to možemo, okrenemo od onoga što je samo ljudsko i povjerujemo u ono što je pashalno i Božje. Izraelci su se pred Crvenim morem strepili i čekali smrt. Ipak, Bog je otvorio more. Htjeli su se vratiti egipatskim loncima. Ipak, Bog ih je nahranio i tamo gdje su to najmanje očekivali!
Veličam te, Jahve, jer si me izbavio
i nisi dao da se raduju nada mnom dušmani.
Jahve, Bože moj, zazvah te,
i ti si me ozdravio;
Jahve, izveo si mi dušu iz podzemlja,
na rubu groba ti si me oživio. (Ps 30, 2-4).
fra Tomislav
Čestitka je dostupna i u PDF formatu: Uskrsna čestitka 2024.
