Proslava jubileja fra Josipa Peranića

Član naše Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri fra Josip Peranić proslavio je u nedjelju 24. rujna u Hrvatskom katoličkom centru sv. Nikola Tavelić u Buenos Airesu misom zahvalnicom 75 godina života, 50 godina svećeništva i 40 godina pastoralne službe u Argentini.

„Gracias. Hvala svima vama što ste došli danas da bismo slavili ovu euharistiju, da bismo bili dionici ovoga stola kojeg Gospodin prostire pred nas. Hvala i daj Bože da se možemo okupljati ovako kao što smo se danas okupili. Lijepo je da se okupljamo oko ovoga stola, uvijek misleći i na onaj stol koji dolazi nakon euharistijskog stola. Lijepo je da se nalazimo, da se susrećemo, da smo jedna velika obitelj. To je ono lijepo! Zahvaljujem svima vama od srca“, poručio je fra Josip na kraju mise nakon koje je u zajedništvu s brojnim vjernicima održan ručak i druženje.

Foto: Centro Católico Croata Sveti Nikola Tavelic Buenos Aires Argentina

Povodom 75. rođendana fra Josipa Peranića

Piše: Gordan Vrankovečki, koreograf i umjetnički voditelj Folklornog ansambla „Zagreb-Markovac“

Nisam još završio svoj putopis o Argentini i Chileu… Razlog je što me sve ulovilo u žrvanj kada sam se vratio; i posao i Markovac i rođendan i neke privatne stvari… Ali u svojoj glavi još nisam zatvorio to poglavlje i tu svoju ljetno/zimsku avanturu… Jednostavno dugujem i tim ljudima, koji su me prihvatili kao svojega, i sebi, da stavim na papir sve sto sam doživio i naučio o Argentini, Chileu i svim divnim ljudima koje sam upoznao. A kad smo kod ljudi koje sam upoznao, značajno mjesto zauzima jedan poseban čovjek, fra Jozo iliti Padre Jozo koji danas slavi 75. rođendan.

Dakle, fra Jozu sam upoznao drugi dan mog boravka u Buenos Airesu, kada smo bili pozvani na ručak kod njega u petak, na oslić i blitvu s krumpirom. Odmah se pohvalio s pravim paškim sirom. Ugodna, atmosfera, nas sedmero (upoznao sam tada i učiteljicu hrvatskog jezika Martinu, koja baš puno brine o Jozi, a pokazala se kao izvrstan turistički vodič i sjajan prijatelj, ali o njoj kasnije), razgovor teče sam od sebe, Jozo srdačan, zanimljiv, blage naravi, pun razumijevanja i pun sjajnih priča o prošlosti, svojoj i hrvatske Crkve u Argentini, ljudima, svom porijeklu… Ali Jozo je zapravo zaboravan i upozorava me odmah da neće sigurno zapamtiti moje ime (što ja apsolutno shvaćam), dok me ostali upozoravaju da se ne iznenadim ako me sutra ne prepozna.

Riječ po riječ, molitva prije ručka, kava,  čašica jednog od najboljeg argentinskog vina koje naravno proizvodi Hrvat (Jozo ne smije zbog zdravlja, ali zato mi nadoknađujemo), i vrijeme je da krenemo jer se fra Jozo mora malo i odmoriti… na odlasku blagoslov i Jozo kaže da se  ne moramo ubuduće najavljivati, da možemo doci na ručak/večeru kad god želimo bez najave jer smo svi mi njegovi, a posebno ja… Ja sam njegov gost i njegova kuća je moja.

U nedjelju, samoinicijativno odlazim na hrvatsku misu. Čudan je osjećaj biti na misi na hrvatskom jeziku 14000 km udaljen od svoje zemlje… i Jozo, ničim izazvan, pred cijelom zajednicom pozdravlja Gordana, koreografa, koji je došao raditi s mladima.. svi se okreću, kimaju, nakon mise prilaze, upoznajemo se, zovu na ručak kod sebe doma… Jozo  mi prilazi, zahvaljuje sto sam bio na misi  i pita jesam li ručao, jer valjda nisam zaboravio da su mi njegova vrata uvijek otvorena… Da ne duljim, prisustvovao sam još dvjema misama; na Veliku Gospu je bilo jako svečano, trnci su me prolazili dok je cijela Crkva pjevala hrvatske pjesme, dok su ljudi čitali evanđelje na hrvatskom jeziku, ponekad i malo krivim izgovorom. U Crkvi djeca od 3 godine do ljudi preko 90 godina – impozantno.

Još smo nekoliko puta ručali kod Joze i uvijek je bilo veselo, opušteno, smireno, blago, puno sjećanja i pozitivne energije. Fascinirala me skromnost i poniznost i Joze i svih ljudi u okruženju; ručak sami poslužuju,  roštilj sami peku, nakon ručka sami skupljamo tanjure, uvijek netko opere suđe… Jozu uvijek netko obilazi, netko dolazi na čašicu razgovora, savjet ili naprosto druženje, vrata su uvijek otvorena. Tako smo i mi dolazili i odlazili u svako doba dana, uvijek bi nam to bila polazna točka i mjesto sastajanja gdje god bi išli… Tamo smo imali probe i sva važna događanja.

O Jozinom zdravlju i dobrobiti svi brinu, to je tema svih razgovora i svi se trude da mu ništa ne fali. Uz fra Jozu su vezani svi njihovi važni događaji u životu, rođenja, krštenja, svadbe, slavlja i smrti. A Jozo je uvijek tu, pun razumijevanja za sve njih. Jozo brine o svakom ponaosob, do nedavno je igrao nogomet (podsjetio me na tatu Božu, nogomet, isto su godište i ista životna upornost), a s posebnim žarom priča o misiji koju su izgradili u Bahía San Blas, što je 1000 km od Buenos Airesa, ali Jozo vodi ljude tamo svake godine.

Treba doživjeti ushićenje mladih koji organiziraju ručak, tombolu, svirku, druženja na kojima skupljaju donacije da bi s fra Jozom posjetili to mjesto preko ljeta… Iako zaboravlja, o ovoj temi zna svaku sitnicu, svaki detalj, opisuje detaljno svaku maslinu i bor koji su zasadili… Iako ga zdravlje više baš ne služi, i čak teško ide uz stepenice, ne dovodi u pitanje put sljedeće godine autom do tamo.

Neizmjerno me podsjetio na dr. Ivana Ivančana i njegove priče o istraživanjima koje je s istim žarom do detalja ponavljao, a ja i Andrija Ivančan upijali. I on je znao zaboraviti da me je vidio prije sat vremena, ali mi se uvijek iznova obradovao. Tako me i Jozo zvao na ručak netom nakon sto smo ručali.

Jozo je inače s Paga, Stara Novalja… i ima DVIJE DOMOVINE, koje neizmjerno voli i poštuje. Kao i većina naših ljudi tamo. I to je ono sto je nama teško shvatiti. Na misi u nedjelju,  dan prije mog povratka u Hrvatsku,  fra Jozo me pozdravio, zahvalio za moj doprinos zajednici, blagoslovio osobno krunicu za moju mamu i rekao mi je rijeci koje ću pamtiti cijeli život: „Gordane, mnogi su ovdje došli i prošli, a malo ih je ostavilo srce kao ti“. I SJETIO se mog imena. Zapravo ga nijednom nije zaboravio. Hvala Padre Jozo, sretan Vam 75. rođendan i još Vam puno posjeta Bahía San Blasu želim.

Izvor: Gordan Vrankovecki/Facebook