HODOČASNICE I PRIDOŠLICE
SA SVIM STVORENJIMA
Predrage sestre,
ove godine okružno pismo Laudato si’ pape Franje pruža nam prigodu da uzajamno podijelimo nekoliko razmišljanja o “brizi za zajedničku kuću” suočavajući se sa iskustvom Klare Asiške. Smatram važnim zajedno s vama ponovno pročitati snažni poticaj Pape na onu kršćansku ekologiju koja se tiče svih nas. Znamo da Klara ne govori izričito o toj tematici, ali je moguće u njezinom životu i u njezinim spisima pronaći neke tragove koji otkrivaju njezin senzibilitet i koji mogu pružiti neke izazove za vas današnje Siromašne sestre.
Biti rođeni da rađamo
Klara je u sebe duboko ucijepila svijest da je bila rođena i da neprestano prima život i hranu iz ruku Oca milosrđa “koji hrani ptice nebeske i odijeva ljiljane poljske” (PovSir 6): osjeća se ljubljenom kćeri i prepoznaje Božje očinske crte na licu njegova sluge Franje. Otac sveti Franjo je za nju “saditelj” (OporKl 38) i više puta, definirajući se u odnosu na njega, Klara izabire sliku biljčice (plantula). “Ja, Klara, biljčica svetoga Oca” (OporKl 37) piše također na završetku života u svojoj Oporuci, koristeći tu sliku koja izražava potrebu strpljive i ljubezne brige i njege, potrebu da bude hranjena i podržana u njezinoj vlastitoj krhkosti. Klara zna da je potrebita da prima njegu i priznaje se biljčicom, ali jednako se zna staviti u odnos s drugima kao majka koja hrani i brine se: poznaje mudrost i strpljivost ratara kad ide ususret potrebama sestara. Tolika svjedočanstva u Postupku proglašenja svetom otkrivaju njezinu sposobnost slušanja i nježne brige prema svakoj, u jedinstvenosti svake sestre. Za nju su sestre dar primljen iz ruku Očevih (usp. OporKl 25): dobro koje treba čuvati s nježnošću i snagom, stavljajući se u službu poziva svake pojedine.
Klara ima sućuti i brige za dušu i tijelo sestara (usp. PostKl 8,3): odgajajmo se i mi za tu “kulturu brige i njege” (Laudato si’, 231), da ostvarimo jedinstvo u svome životu, da ne suprotstavljamo tijelo duhu: “naučiti se prihvaćati vlastito tijelo, brinuti se za njega i poštovati njegova značenja jest bitno za istinsku ljudsku ekologiju” (Laudato si’, 155). To može izazvati i uključiti vas sestre i vaše zajednice: pitajte se kako njegujete i brinete se za svoj unutarnji život, kako su njegovani i hranjeni odnosi među sestrama, koliko se dajete odgajati od mudrosti stvorenja, koliko jednostavne i svakidašnje geste i za vas postaju prispodobe Evanđelja nasljedujući Isusa koji je u naviještanju Kraljevstva polazio upravo od konkretnoga života: od kruha, sjemena, loze, žita… (usp. Laudato si’, 97).
Zahvalnost i uzajamno dijeljenje
Jedan drugi vidik što ga ističu izvori upućuje nas na odnos Klare sa dobrima stvorenjâ. Kao siromašna, “veoma veselo je primala ostatke milostinjâ i komadiće kruha koje bi milostinjari donijeli i, gotovo rastužena nad cijelim kruhovima, veoma je klicala od radosti zbog komadića”, kako podsjeća Legenda (LegKl 14). Postoji u njoj neki odgovor zahvalnosti, uvažavanja, priznavanja za ono što joj biva darivano. Njezino ponašanje prožeto umjerenošću i trezvenošću pokazuje sa svom jasnoćom krajnji odmak od konzumističkog mentaliteta i od “kulture odbacivanja” (usp. Laudato si’, 16.22.43.123.220) koji toliko uvjetuju naš način odnosa sa osobama i sa stvarima. Komadići kruha, odbačeni sa stola bogataša, za nju postaju motiv radosti, jer joj omogućuju da potpunije kuša okus siromaštva. Klara umije prihvatiti dar komadića kruha koji joj daju kao milostinju pronalazeći u njemu dar Darivatelja. Ne polaže pravo i ne žudi za suvišnim: njoj dostaje nužno, zadovoljava se dostatnim, svjesna da “je hrana koja se baca kao nešto što bi se kralo sa stola siromaha” (Laudato si’, 50).
Klara ne izrabljuje stvorena dobra, nego ih prihvaća kao dar, primajući ih u funkciji života i kao odgovor na vlastitu potrebu, ali tako da ih ne prisvaja. Stoga može biti otvorena uzajamnom velikodušnom dijeljenju onoga što je primila. Sestra Cecilija pripovijeda da Klara polovicu jednog jedinog kruha koji je ostao u samostanu šalje fratrima (usp. LegKl 15), ostvarujući nerazmjerno dijeljenje tako što je jednako podijelila kruh među sestrama – kojih je bilo pedeset – i među braćom, kojih je vjerojatno bilo četvorica (usp. PrKl 12,5-7). Klara se, puna povjerenja, prepušta providonosnim rukama Oca milosrđa koji ne dopušta da uzmanjka hrana onima koji se u njega uzdaju, dokazujući da “je bolje i malo u pravednika no golemo blago u zlotvora” (Ps 37,16). Dijeli s drugima što je primila da bi mogla poslužiti sve; zna primati, ali ne zlorabi dara, uzvraćajući ga s povjerenjem i velikodušnošću u dijeljenju sa braćom.
To je stil koji stavlja u pitanja vas sestre i nas braću s obzirom na uporabu dobara i upravljanje sredstvima koja posjedujemo; raskrinkava naše traženje i možda polaganje prava na povlastice koje će nas dovesti da očekujemo primiti nešto više u odnosu na druge; stavlja nas u pitanje s obzirom na mjeru dijeljenja s našom braćom, na stav zahvalnosti ili pohlepe i zgrtanja. Zar nas zdrav i ispravan odnos sa stvorenim dobrima, u konačnici, ne vraća ponovno onom izboru malenosti koju smo prigrlili, pozivajući nas da ne zgrćemo, da si ne prisvajamo, da ne rasipamo, nego da primamo sa zahvalnošću i da uzvraćamo u uzajamnom dijeljenju?
Udivljenje i pohvala za ljepotu stvorenoga
Slobodni stav Klare prema stvorenjima dopušta joj da bude otvorena da u ljepoti djela prepozna nazočnost Stvoritelja. Sestra Angelucia pripovijeda da, kad je slala sestre izvan samostana za neku službu, “poticala ih je da slave Boga kad vide lijepa, rascvala i kićena stabla” (PostKl 14,9). Sestre kojima se Klara obraća imaju zadatak koji treba izvršiti, ali njihova pozornost ne smije biti obuzeta samo stvarima koje treba učiniti ili obvezama, nego se njihov pogled treba proširiti na svijet i na ono što je Bog u njega stavio: “biti pozorni na ljepotu i ljubiti je pomaže nam da iziđemo iz utilitarističkog pragmatizma. Kad se ne nauči zaustaviti se da se divi i cijeni lijepo, nije čudno da se svaka stvar pretvara u predmet za uporabu i zloporabu bez skrupula” (Laudato si’, 215). To je gledanje s pozornošću onoga koji umije zamijetiti ljepotu, sklad i život stvorenih stvari: Klara umije vidjeti lijepo i dobro, prije nego ono korisno. I nasljedujući primjer Franje, kaže nam da iz takvog “gledanja” treba proizaći “vjerovanje” koje se izražava u pjesmi pohvale Stvoritelju. Pohvala Bogu ima primat nad djelima, također i nad onima koja su dobra, i vaš život treba biti himan pohvale Gospodinu također i za dar stvorenja koje treba gledati s pažnjom, poštivanjem, zahvalnošću (usp. Laudato si’, 85.233).
Papa nas podsjeća da “ako pristupamo prirodi i okolišu bez te otvorenosti udivljenju, ako više ne govorimo jezikom bratstva i ljepote u našem odnosu sa svijetom, naši stavovi će biti stavovi gospodara i potrošača ili samo izrabljivača prirodnih bogatstava, nesposobni da postavimo granice svojim neposrednim interesima. Naprotiv, ako se osjećamo duboko ujedinjeni sa svim onim što postoji, uzdržljiva skromnost i briga proizaći će na spontan način” (Laudato si’, 11). To postaje izazovom za svaku sestru da njeguje i čuva stav uzvraćanja u pohvali Darivatelju za sve njegove darove. I ujedno je poziv za zajednicu da učini izbore poštivanja okoliša, skromnosti života i pozornosti prema rasipnosti, upravljanju zgradama na mudar i dalekovidan način, vrednovanju okoliša, brizi za ljepotu i sklad prostora (usp. Laudato si’, 147), to jest uspostavi “odnosa odgovorne recipročnosti između ljudskog bića i prirode” (Laudato si’, 67).
Od pohvale do sudjelovanja u stvarateljskom djelu gospodina
Klara ima duboku svijest da je stvorenje, ali isto tako osjeća se pozvanom surađivati u stvarateljskom djelu Božjem. Za nju je rad milost koju joj Gospodin daje, i treba biti u službi svih: “Sestre, kojima je Bog dao milost da rade, neka poslije Trećeg časa vjerno i predano obavljaju posao koji je častan i zajednici koristan” (PrKl 7,1).
Također što se tiče posla pojavljuju se iste crte: to je služenje općoj potrebi koje od svake sestre zahtijeva “vjernost i predanost”; to je prostor u kojemu pružati brigu i pozornost, u kojem se osjećati čuvarima dobra sestara i braće, u kojemu tražiti i izražavati ljepotu “znaka” lijepog lica Božjega. Rad shvaćen kao sredstvo uzdržavanja i mogućnost služenja, protiv svakog oblika prisvajanja ili traženja priznanja, ostaje povlašteno mjesto u kojemu treba živim držati “duh svete molitve i pobožnosti, kojemu sve druge vremenite stvari trebaju služiti” (PrKl 7,2), tražeći “sazrijevanje i posvećenje u ispreplitanju između sabranosti i rada” (Laudato si’, 126).
Možda nije beskorisno upitati se o dimenziji rada u vašem životu i u tkivu zajednice. Pitati se, naime, je li vrijeme rada u funkciji služenja sestrama i braći, je li življeno s uvjerenjem da se time sudjeluje u stvarateljskom djelu Božjem i s odgovornošću da se zna da se je čuvar drugih i čuvar stvorenja. To su pitanja na koja se samo prividno može dati lak odgovor, ali koja se stvarno tiču područja upravljanja vremenom, zajedničarskog stila, različitih mogućnosti svake pojedine sestre, različitih doba života.
Predrage sestre, Klara vam, po Franjinu primjeru, povjerava stil života koji se može sažeti u malo riječi: biti “hodočasnice i pridošlice u ovome svijetu” (PrKl 8,2). Hodočasnik ima sa sobom bitno, ne rasipa i ne zgrće, nego sve prima kao dar i sve uzvraća u zahvaljivanju. Pridošlica je gost. On je na prolazu, ne može si prisvojiti ništa, niti zahtijevati prava i povlastice, nego se sav povjerava velikodušnosti ljudi i Božjoj providnosti. Kako je aktualan ovaj ekološki stil franjevačkoga života! Ako smo u tom pravcu prevalili malo puta, molimo Gospodina za dar “ekološkoga obraćenja koje uključuje da dopustimo da se pojave sve posljedice susreta s Isusom u odnosima sa svijetom koji nas okružuje. Živjeti poziv da se bude čuvari Božjeg djela je bitni dio kreposna postojanja, ne sačinjava nešto opcionalno niti drugotni vidik kršćanskoga iskustva” (Laudato si’, 217). Ne možemo ostati ravnodušni pred tom hitnošću. Trebamo se formirati, kako nas potiče Papa, “na odgovornu skromnost, na zahvalnu kontemplaciju svijeta, na brigu za krhkost siromaha i okoliša” (Laudato si’, 214). Budućnost zajedničkoga doma prolazi također kroz život naših kuća! Odgajajmo se, stoga, za ekologiju svakidašnjega života koja je izraz zdrave kršćanske i franjevačke duhovnosti, povjeravajući Bogu svoje zalaganje u brizi za život u svim njegovim dimenzijama.
Pozivam vas, na kraju, da molite i zazivate Gospodina da sve one koji imaju političke, društvene i ekonomske odgovornosti za budućnost planeta, da on sve više bude ljubljen, življen i čuvan kao naš zajednički dom.
Želim sretan blagdan!
Rim, 15. srpnja 2015.
Blagdan svetoga Bonaventure,
Naučitelja Crkve
Fra Michael Anthony Perry, ofm
Generalni ministar i sluga
