Predraga braćo,
radost i mir uskrsloga Gospodina neka budu s vama!
Naš serafski otac sveti Franjo sastavio je psalam za Časoslov Muke Gospodnje, kojega je molio svakoga dana u uskrsnom vremenu: “Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, jer učini djela čudesna… Gospodin obznani spasenje svoje… Ovo je dan što ga učini Gospodin: kličimo i radujmo se njemu” (ČMu, psalam IX). Ono što me pogađa iz te molitve jest to da nas Franjo poziva da pjevamo “pjesmu novu”, jer “ovo je dan što ga učini Gospodin”, koji i danas na uvijek nove načine “obznanjuje svoje spasenje”.
Napustimo svoje sigurne prostore
Ove godine osobito me pogađa jedno od čitanja Uskrsnoga bdijenja, to jest poziv proroka Izaije: “O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate, dođite. Bez novaca i bez naplate kupite vina i mlijeka!” (Iz 55,1). Iskrsava sve više činjenica da mi franjevci trošimo sve više vremena i energijâ za stvari koje nam ne daju autentičan život. Upravo kako nastavlja Prorok: “Zašto da trošite novac na ono što kruh nije, i nadnicu svoju za ono što ne siti?” (Iz 55,2). Prečesto to rasipanje ide do žrtvovanja naših osobnih pozornosti i energijâ za stvari koje nemaju ništa zajedničkoga sa našim životom kao braće i kao manjih, založenima da prakticiramo uzajamno dijeljenje sa siromasima Božjim i da činimo jednostavnijim svoj život. Da budemo pošteni, trebamo priznati da su, poput mnogih naših suvremenika, također mnogi od nas, možda previše, postali žrtve prevladavajuće “tehno-ekonomske paradigme…” završavaju tako da se puste pregaziti “od vrtloga nepotrebne kupnje i potrošnje” dopuštajući tako da postanu autoreferincijalni, zatvoreni u same sebe, i da se izoliraju u vlastitoj savjesti (usp. Papa Franjo, Laudato si’, 203-204). Osim toga, nastavljamo trošiti velik dio svojih snaga u projekte koji su mogli biti korisni za služenje narodu Božjemu u prošlim desetljećima, ali koji već imaju malo zajedničkoga s modalitetom kojim Gospodin danas “obznanjuje spasenje svoje”.
Jedna pripovijest iz prvih izvora pripovijeda da “su jednoga Uskrsa braća u samotištu kod Greccia pomnjivije prostrla stol upotrijebivši bijeli stolnjak i staklene čaše” (2Čel 61). Kad je Franjo sišao i vidio tako brižno ukrašen stol, izašao je neopazice. Zatim, kad su se braća smjestili za stol, pokuca na vrata s prosjačkom zdjelicom vičući:´Za ljubav Gospodinu Bogu, pružite milostinju siromašnu i bolesnu putniku´” (2Čel 61). Stoga sv. Bonaventura tumači: “Upravio im je svetu pouku da neprestano slave Pashu Gospodnju, to jest prijelaz iz ovoga svijeta k Ocu, prolazeći pustinjom svijeta u siromaštvu duha i kao putnici” (1Bon VII,9). Da, Uskrs nas poziva da slavimo dar novoga života što nam ga Bog danas daje, ali mi Manja braća ne možemo to učiniti prostirući naše stolove rezultatima postignutim u prošlosti koji danas više ne site našu glad, ili zadovoljavajući se lažnim “blagoslovima” obilja komfora svijeta koji umire. Naprotiv, trebamo postati pravim putnicima, slobodnima da se s povjerenjem zaputimo prema budućnosti koju nam Bog pripravlja.
“Protegnuti prema onom što je pred nama”
Ovo Pismo pišem na petu korizmenu nedjelju. U današnjim čitanjima Gospodin nas poziva po proroku Izaiji: “Ne spominjite se onog što se zbilo … Evo, činim nešto novo” (Iz 43,18). I sveti Pavao nas podsjeća na jedinu nužnu stvar: “Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem” (Fil 3,13)”. Da, braćo, Kraljevstvo Božje već jest i još ne, ali uskrsli Isus prolazi kroz zakračunata vrata naših sigurnosti i naših strahova (usp. Iv 20,19) i poziva nas da mu se pridružimo na putu. Gospodin je uskrsnuo i poziva nas da obnovimo svoj život, da pođemo s njim koji pruža život i da slušamo njegov glas, dopuštajući da Bog u nama ponovno izgradi svoju viziju onoga što znači biti ljudi Evanđelja, nositelji milosrđa i pomirenja, založeni u obnavljanju lica zemlje, bilo u odnosu na ljudska bića bilo na stvorenje, po obraćenju našega osobnoga života i našega stila bratskoga života.
Naš poziv Manjih i Braće, poziv koji započinje u svakome od nas i među nama, može zračiti iz nas prema svim ljudima, postajući vibrirajućom evanđeoskom porukom u vremenu podjele, nasilja i tendencije da se promiče politika i mentalitet isključivanja. Možemo postati živućim primjerom vizije na koju nas papa Franjo nanovo poziva: “Temeljno stajalište nadilaženja samoga sebe, odbacivanje svakoga oblika samoživosti i zaokupljenosti samim sobom korijen je koji čini mogućim svaku brigu za druge i okoliš te potiče moralnu reakciju o utjecaju svakoga našeg djelovanja i osobne odluke na svijet oko nas. Kad se može nadvladati individualizam, doista se može razviti drukčiji stil života te važne promjene u društvu” (Laudato si’, 208).
Milosrđe počinje uzajamnim praštanjem u vlastitom domu
Ove godine Uskrs slavimo u tijeku Izvanrednog jubileja Milosrđa. Poziv proroka da se “ne spominjemo onoga što se zbilo” nalaže nam da oprostimo i stavimo na stranu sve stare rane. Prečesto svoju braću držimo zatvorenicima prošlosti. Učinili su ili rekli nešto što nas je povrijedilo prije puno godina i to nastavlja određivati naš odnos s njima. Želimo li doista ući u Božju budućnost i postati istinsko bratstvo koje današnji svijet zaziva, trebamo iza sebe ostaviti te rane. Uskrsli Isus nam daje snagu da oprostimo (usp. Iv 20,22-23). Posvetimo pozornost glasu svetoga Franje: “Neka ne bude nijednoga brata na svijetu koji sagriješi koliko god može sagriješiti, pa pošto vidi tvoje oči, da ikada ode bez tvoga milosrđa ako milosrđe zatraži” (PMin 9). Da, braćo, kako nas potiče činiti papa Franjo: “Vrijeme je da se vratimo na bitno i da preuzmemo na sebe teret slabosti i teškoća svoje braće i sestara. Opraštanje je snaga koja nas iznova budi na novi život i ulijeva nam hrabrost da u budućnost gledamo s nadom”(Lice milosrđa, 10).
Ova Jubilarna godina Milosrđa potiče nas, kao franjevce, da nadiđemo sve podjele koje su se pojavile u našim bratstvima tijekom naše duge povijesti. Sljedeća godina, 2017., obilježava 500. obljetnicu takozvane Bule ujedinjenja, Ite Vos, koja je Manju braću podijelila u različite kongregacije. Generalni kapitul 2015. odlučio je da trebamo surađivati s braćom konventualcima i kapucinima da zajedno razlučimo što Gospodin od nas traži da učinimo u ovom vremenu kao Manja braća, i kako surađivati da postignemo taj cilj. Već smo odlučili zajedno raditi da uspostavimo jedinstveno Franjevačko sveučilište u Rimu. To je, nesumnjivo, znak nove nade i životnosti. Surađujemo također i s Trećim samostanskim redom (TOR) na nekim područjima od zajedničkoga interesa.
Uskrsnuće – novi i preobraženi odnosi
Izaijino uvjeravanje po kojemu ćemo “dobro jesti i sočna jela uživati” (usp. Iz 55,2) može biti slikom novih i preobraženih odnosa, upravo kao što je uskrsnuće obećanje novosti i preobraženja. Ne zaboravljajući prošlost, otkrijmo u Kristu i u Franji izvor svoga istinskog identiteta, kao i potrebu i odgovornost da tražimo život a ne smrt, da tražimo oproštenje i milosrđe, a ne kaznu i osvetu, da tražimo pomirenje s braćom svoje provincije, sa širom crkvenom zajednicom, sa cijelim čovječanstvom i sa cijelim stvorenjem. To znači “doći na vodu bez novaca i bez naplate” (usp. Iz 55,1), približavajući se u siromaštvu i malenosti.
Egzegeta Gerhard Lohfink je napisao: “Biti zajednica uskrsnuća znači anticipirati zbilju da svaki čas Duh Kristov pokazuje zajednici nove putove, očekivati da se nova vrata otvaraju u bilo kojem trenutku, računati s činjenicom da u svakom trenutku Duh može pretvoriti zlo u dobro, nadati se da u bilo kojem trenutku nemoguće postane mogućim i nikada ne reći “kasnije”, nego uvijek “sada”! (Isus iz Nazareta, 306). Braćo, ovo “sada” je ovdje pred nama! Ako se na autentičan način vratimo svome pozivu Manjih i Braće, slušajući uskrsloga Krista i puštajući da se njegova riječ zakorijeni u nama, tada će se ispuniti Izaijino obećanje: “Kao što daždi i snježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni, da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo …” (Iz 55,10).
Sretan Uskrs svima!
Fra Michael Anthony Perry, OFM
Generalni ministar
