Misno slavlje bilo je u 9,30 sati. Predvodio je Misu i blagoslov novoobnovljene kapelice fra Jozo Sopta, župnik. Bilo je veliko mnoštvo iz župe Rožat. Pjevao je župni zbor a svirao gosp. Marko Gleđ. Poslije Misnog slavlja mještani su počastili sve nazočne.
Kapela Male Gospe u Čempresati
Jedini ljetnikovac koji se ne nalazi uz obale Rijeke, već je izgrađen na kopnenom dijelu Komolca, u Čempresati, barokno je zdanje obitelji Facenda i Bizzarro. Gradnja mu se određuje u drugu polovicu 17. i početak 18. stoljeća, a obrada njegovih snažnih klesanaca pripada baroknom, rustičnom stilu.
Njegova je specifičnost u naglašenoj gospodarskoj funkciji, zbog prostranog stranja i podruma i zanimljive izvedbe na postolju nabijene zemlje. Zahvaljujući tim graditeljskim oznakama ljetnikovac dominira prostorom. Pročeljem je okrenut sunčanoj istočnoj strani, a okolina mu je nekad morala plijeniti pažnju zbog neobične scenografije vrtnog prostora.
Naime, ova se kuća s istočne i zapadne strane ogradila uobičajenim zidištem, ali je južno i sjeverno označena slobodnim vrtnim prostorom koji je drvoredom čempresa i hrastova zamijenio ogradne zidove, tako uobičajene u ladanjskim sklopovima ranijeg razdoblja.
Prvotni su vlasnici pripadali rodu Facenda, a obiteljskim se vezama njihovo cjelokupno imanje 1818. godine prenosi na sina peljeških moreplovaca, Iva Bizzarru. Taj je poznati humanista, pjesnik i bibliograf u 36. godini života, po dolasku iz Venecije, oženio Nikoletu, kćer Ivana Luke Zuzerića i Jelene Facenda i baštinio ogromno imanje njihove jedinice s kućama u Pustijerni, u Čibači, Komolcu i Brsečinama.
Po običaju tog vremena uz obiteljsku je kuću građena i kapelica. Ova u Čempresati poznata je titularom Male Gospe, a po izvedbi je očigledno da je nastala istovremeno s velikom obiteljskom kućom.
Putopisci i namjernici u komolački kraj zapamtit će, još iz prošlih stoljeća, ovaj neobični sklop gospodske kuće koja je na istočno-južnoj strani imanja izgradila malu obiteljsku crkvicu. Tako će Josip Bersa u “Dubrovačkim slikama i prilikama” napisati da se “podalje, prema Šumetu, smjestio dvorac obitelji Bizzarro, sa mrtvačkom kapelom usred šume turobnih čempresa.” Bersa je možda Čempresatu doživljavao kao turobno mjesto, potaknut činjenicom da je u kapelici grob dviju obitelji, ali je njegova opaska o “mrtvačkoj kapelici” vjerojatno bila potaknuta još svježim dojmovima o preranoj smrti mladog Baldovina, koji se nakon visokih škola, upravo uputio nastaviti humanističku tradiciju dubrovačkog plemstva.
Mladi je Bizzarro upravo počeo sređivati očevu knjižnicu, baštineći od njega radoznalost, profinjen ukus i sklonost humanističkim znanostima. U dvadeset petoj se godini života oženio za Jelenu kćer Miha Benića s Lopuda i medeni mjesec provodio na župskom imanju u Čibaći. Zabilježeno je da se 15 dana po svadbi naprečac razboli od tifusa i tu umre, a kako se tragedija dogodila u ljetnim mjesecima, bilo je nemoguće njegovo tijelo prenijeti i pokopati u veću obiteljsku kapelu s grobljem u Brsečinama.
Tom je prigodom otvoren grob u komolačkoj crkvici gdje je već počivala njegova prababa Nike Facenda. Bilo je to 10. rujna 1848., jedanaest godina poslije kobnog udesa oca mu Ivana Bizzarre koji je 30. travnja 1833. pao s konja i on ga je usplahiren vukao od Zatona do Brsečina.
Mala je komolačka kapelica uz sjeverni zid tako nadogradila visoki i kameni grob, vapnom zaliven i iznad njega dobila finu mramornu ploču na kojoj je dugi nekrologij o Baldovinovoj nesretnoj sudbini i o žalosti njegove majke koja je u kratkom razdoblju izgubila muža i sina.
Izvorni tekst glasi:”QUIETI. ET. MEMORIAE./ BALDOVINAE.NOB. BIZZARRO./ DOM RAGUSA/ QUI PATRIAM HISTORIAM. ERECTE. DOCTUS / OMNI Q.U.E. HUMANITATE EXCULTUS/ AN. AGENS XXV. TANTUM/ X. KAL. SEPTEM. A. M. DCCC X L V III / DIEM-SUUM. OBIIT____________ HEIC EUM/ PROPE. PROVIAM. NICOLAAII. FACENDA/ MATER/ DULCISSIMO. FILIO CONTRA VOTUM. SUPERSTES/ IN.PACE. COMPOSUIT
(Pokoju i spomenu Balda iz plemenitog roda Bizzarro, rodom iz Dubrovnika koji kao poznavalac zavičajne povijesti i izobražen u svim humanističkim naukama preminu u dvadeset i petoj godini života 23. rujna 1848. godine. Ovdje ga kod prababe Nike Fačende u miru pokopa majka koja protiv volje nadživje premilog sina.” (Prijevod Tamara Gović)
A mala je kapelica građena kamenom (kasnije je ožbukana), debelih je zidova, bez apside, kvadratičnog oblika, vrata okrenutih prema fasadi kuće. Portal joj je izveden dosta nevješto renesansno oblikovanim obrubom. Jednobrodna je, s uskim kvadratičnim prozorom prema jugozapadnoj strani i kamenim retablom prema istoku.
Njezin je ukupni namještaj dosta skroman, dimenzije omalene. Izvedena je krovom na dvije vode i jednolučnim zvonikom na preslicu. Začeljem se naslanja na zidište iza kojega se prostire prostrana terasa bez ikakvog opločenja. Taj je ograđeni prostor nekada nosio zidove i kamenim se stepeništem (potpuno dokinutim) spuštao prema južnoj strani, do drvoreda čempresa što je tvorio prirodnu šetnicu. Po svim je oznakama (povišenom mjestu te obrubnom zidištu) ovaj prostor morao funkcionirati s vrtnim elementima kao zaklonjeno odmorište usred čempresa. Na Taraci (tako ju je narod u ovom kraju prozvao) možda je prvotno bio i paviljon ili kamene klupe uz vrtni stol.
Smještaj Male Gospe sretno je izveden tako da se ulaz u ljetnikovac preko slobodnog livadnog prostora aksijalno podudara s otvorenim vidicima visokih prozora i istočne fasade. Još je nešto u kapelici izvedeno spretnim iznalaženjem kompozicije: to je otvor prozorčića s kojega se svjetlost probija nasuprotno, prema grobnom humku i asocira prozračnost koja bi inače bila nedostatna jer se umjesto uobičajene rozete iznad ulaza nalazi tek uski kvadratični prozor.
Mala je crkvica, još od prodaje imanja i kuće kmetovima iz roda Kljunaka i Buconića, opet nastavila svoj sakralni, potrebiti život. Ona je baš, kao i Bizzarrova zemlja u njihovom vlasništvu, dobro uščuvana, a veliko je zdanje ljetnikovca od Domovinskog rata pretvorena u ruševinu, žrtvu, već zaboravljenu u devastirajućoj razdiobi njemu pripadajućeg prostora, u nekadašnjem vrtu s čempresima i odavno posječenim hrastovima.
Možda baš zbog toga čovjeka gane velika misna knjiga Bizzarrove crkvice, koja je, zaslugom nekadašnjih kmetova još uvijek sačuvana, pomno pažena i živa u vremenima sve otuđenijih vrijednosti.
U čvrstim tamnocrvenim koricama vidljiv je dodir nestalih ruku, a na prvoj stranici krupnim je slovima ispisano: “MISSALE/ ROMANUM/ EX DECRETO/ SACROSANCTI/ CONCILII TRIDENTINI RESTITUTUM/ S.P.V. PONTIFICIS MAXIMI/ MAXIMI/ JUSSU EDITUM/ CLEMENTIS VIII. URBANI VIII./ AUCTORITATE RECOGNITUM/ IM QUO/ MISSALE NOVISSIMAE SANCTORUM/ ACCURATE SUNT DISPOSITAE.”
Stari misal iz 1745., pa procesijalni križ, slika Male Gospe s Djetetom, oltar obložen drvom, pižuli uokolo terasice pred crkvom, čempresi, puč u blizini, ostaci nekadašnjeg drvoreda, polje ispred kuće i Taraca iz koje put obilazi Glavicu i grana se prema baštinama još nosi oznake davne Bizzarrove zemlje u prastaroj parcelaciji i slivu potoka koji niz Komolačko polje idu u jednom jedinom smjeru: južno u Patagus magnus (Potok veliki) što vodu iz dolaca Kabožine odvodi Rijeci.
Tereza Buconić Gović
Više fotografija pogledajte ovdje.
Video zapise pogledajte ovdje: https://youtu.be/Bb1Ywhna87s
