Razgovor iz 2016. s fra Alfonsom Orlićem, objavljen povodom 60 godina svećeništva i 70 godina od kada je prvi put obukao franjevački habit, prenosimo u cijelosti s mrežne stranice Krčke biskupije.
Slavljeniče, prije šezdeset godina postali ste svećenik, a deset godina prije toga prvi put ste obukli franjevačko odijelo – habit. Recite nam najprije nešto o onom vremenu kad ste se odlučivali za taj poziv i motivima koji su vas vodili prema redovništvu i svećeništvu?
Rođen sam 1929. u obitelji s mnogo djece. Sjećam se zabavišta koje sam pohađao, dječjih radova, tete u vrtiću koju bi razveselilo kad bi netko ubrao cvijeće i stavio joj ga na stol. Ostalo mi je u sjećanju kad sam i ja ubrao ljubičice i položio ih na stol. Nažalost, toga smo se dana zadržali vani i nismo ušli u zgradu, pa je izostala pohvala koja bi mene slijedila. Naučio sam već tada da ne treba očekivati pohvalu, već samo činiti dobro. Prisjećam se naših dječjih nestašluka u prepunoj crkvi tijekom nedjeljne mise i reakcije mežnjara. Stranačka previranja onoga vremena tijekom skupova nisu mimoilazila naše igre i poticala na izvikivanje parola i dišpete. Blizina Košljuna, posebice moj susjed fratar Stjepan Žorić i o. Dane Zec, usmjerili su pogled mene 11-godišnjaka prema franjevačkoj zajednici.
Krenuli ste?
Da. Upravo su započela ratna previranja, teško i nepredvidivo vrijeme. Zavladali su talijanski državni namještenici. Otisnuo sam se brodom prema Splitu i stupio u franjevački samostan na Badiju. Talijani su tada zatvorili hrvatsku školu pa sam započeo školovanje u Širokom Brijegu. Vratio sam se na Badiju, ali su nas brzo otpustili kući. Iako sam živio kod kuće u Puntu i nastavio školovanje u Krku, nije me napuštala želja za duhovnim pozivom. Potporu mi je pružao o. Dane Zec. Završivši nižu gimnaziju, obukao sam u Košljunu 1944. franjevačko odijelo. Nijemci su nam činili neprilike i jednom prilikom sve poredali uza zid i uperili mitraljeze prema nama dok je o. Teofil njih uvjeravao u našu nedužnost. Partizani su vršili česte premetačine i starije klerike odveli, a nas mlađe ostavili. Sjećam se kad je o. Teofil Velnić prenio vijest o fratrima koje su partizani strijeljali na Daksi i pred nama zaplakao. Među ubijenima je bio o. Toma Tomašić iz Drage Bašćanske. U takvim sam okolnostima nastavio s učenjem i privatno polagati razrede.
Nastavili ste.
Školske godine 1946/47. došao sam u pazinski samostan u koji su vlasti smjestile stanare i špijune, a nama ostavili samo dio prostora. Nastavio sam sedmi razred u novootvorenom sjemeništu. Moj je razrednik bio vlč. Miroslav Bulešić, poslije mučenik, danas već blaženik. Bio nam je zanimljiv, mlad, imao je brze reakcije, a vozio je motor, što je nama dečkima bilo simpatično. Imam sačuvanu sličicu koju sam priložio u procesu beatifikacije, a na njoj piše: Smisao života je ‘Mysterium crucis’ ! (citat Ivana Merza) Združeni u molitvi i u radu, ostajemo vjerni svome zvanju. Slijede imena nas petorice đaka, među kojima je i Marijan Valković, a ispod piše: Razrednik: te vlastoručni potpis: Miroslav Bulešić. Ponosim se da imam potpis našeg blaženika. Ljeti 1947. otišao sam u Kopar učiti talijanski, a u to je vrijeme ubijen moj dragi razrednik vlč. Bulešić. Završivši maturu, pošao sam u novicijat na Košljun, a zatim na bogosloviju u Dubrovnik, a u međuvremenu u vojsku, te sam uslijed zdravstvenih tegoba dobio privremenu odgodu.
Konačno se približila mlada misa.
Svećeničko ređenje u Splitu bilo je prvo ređenje novoga biskupa Frana Franića nakon umirovljenja Kvirina Kl. Bonefačića. Mladu misu sam slavio u Puntu na Velu Gospu 1954. u vrijeme župnika Antuna Toljanića. Za mladomisničko geslo na sličici uzeo sam riječi majke sv. Ivana Bosca: Najveći dar roditeljima je sin svećenik. Vlasti nam nisu dozvolile procesiju od rodne kuće do crkve. Unatoč svemu, bilo je lijepo i svečano.
Uslijedila je prva služba. Kako je izgledalo?
Čekala me najprije nova regrutacija jer sam imao privremenu odgodu. Činilo se da ću biti oslobođen, ali kad sam na upit liječnice na komisiji u Ljubljani odgovorio: ‘Ja sam katolički svećenik’, namrgodila se, precrtala što je već napisala i odredila nastavak vojne službe u Zagrebu, a poslije u Gospiću u trajanju od osam mjeseci.
Konačno ste odahnuli?
Da, ali ne bez poteškoća. Poglavari su mi odredili nastavak studija u Rimu. Tražio sam putovnicu i obećao mi je Dušan Dekanić, koji je u ono vrijeme držao važne konce u svojim rukama, dobivanje putnih isprava uz uvjet da k meni u Rim povremeno navraćaju službenici jugoslavenske ambasade. Kad sam shvatio da mi žele uvaliti špijunsku ulogu, zahvalio sam se i ostao sam bez pasoša i putovanja. Nadređeni su mi odredili službu odgojitelja klerika u Splitu, a zatim na Košljunu.
Gdje ste sve službovali?
Obolio sam i došao 1970. u Pazin. Posvetio sam se posebice mladima, održavao duhovne vježbe i to se lijepo uhodalo. Od sljedeće 1971. započeo sam redovito ovdje u samostanu u Pazinu održavati tečajeve pripreme za brak, najprije svaka dva mjeseca, a zatim mjesečno. Hvala Bogu, tečajevi pripreme za brak započeti ovdje u to doba, gotovo redovito su se održavali punih četrdeset godina. Zadnjih se godina održavaju u Pazinskom kolegiju. Volio sam taj posao.
Bavili ste se i prevođenjem?
Da, preveo sam iz talijanskog i španjolskog i objavio desetak knjiga duhovnog sadržaja.
Bili ste u međuvremenu na čelu svoje provincije.
Provincijal sam postao 1982. i ostao na službi devet godina. U to vrijeme dobili smo dozvole za gradnju crkve u Rijeci, u Brodarici i širenje crkve na Voštarnici u Zadru. Nije bilo potrebnih sredstava, ali mogu reći da sam tijekom gradnje osjetio providnost na djelu. U Zadru sam ostao još nekoliko godina, a zadnjih 15 godina ponovo sam u Pazinu.
Pokušajte usporediti svećenički i redovnički život prije šezdeset godina i danas. Postoje li znatne razlike?
Usprkos svih problema, nas je u poslijeratno vrijeme pratilo oduševljenje i određena hrabrost. Išli smo vedro naprijed. Teologija je tada bila klasična, pastoral nedovoljno razrađen, ali smo se snalazili. Uslijedilo je postkoncilsko vrijeme kad smo svi bili oduševljeni novim gibanjima u Crkvi. Danas je neko zatišje, znatno drugačije.
Kako ste doživljavali Punat u ono doba i danas?
Kad sam slavio mladu misu bilo je iz Punta 13 svećenika. Danas sam ostao jedini.
Je li brzo prošlo šezdeset godina?
Vrlo brzo!
Što Vas kao svećenika ovdje najviše zaokuplja?
Zahvalan sam Bogu za zdravlje koje me prilično prati. Svaki dan ispovijedam, a u vrijeme velikih blagdana gotovo cijeli dan. Eto, prisutan sam u tihom pastoralu.
Što biste, ovom prigodom, poručili vjernicima svoje rodne župe i župama gdje ste službovali?
Raduje me da nisam bio sam u životu, da je bilo uvijek onih koji su me pratili, podržavali, surađivali, dijelili radost i žalost. Svima sam zahvalan i za njih molim.
Imate li još nešto reći rodnom Puntu?
Žao mi je da sam ostao jedini svećenik iz Punta, ali me veseli – kako čujem – da je jedan mladić krenuo duhovnim putem.
Razgovarao: A. Bozanić
