Najbolju ocjenu jednoga života daje njegov kraj. Tu je točka od koje se bolje vidi. Zato Biblija smrt naziva sretnijom od časa rođenja. Jučer smo se na Dančama rastali od njega, fra Marija Šikića, od milja zvanoga Kićo.
Njegov život možemo sagledati u jednoj drugačijoj perspektivi od uobičajene. Iz često prepričavane zgode možda je lakše izreći neku ocjenu.
Kao mladi svećenik dolazio je s postdiplomski studija iz Zagrebu u Zadar ili Košljun na odmor ili susrete s braćom franjevcima. Fra Marijio je nerijetko prepričavao kako ga je dobri stari fra Dane Zec jednom gotovo napao govoreći: Što si ti ružan? Fra Dani je mršavost, izduženost doživljavao kao nešto ružno. Fra Marijo, onako koštunjav i iscrpljen od studija i oskudne prehrane još se nekako izdužio. Obrazi su upali a njegov ionako velik nos kao da se izdužio. Sićušnom fra Dani je visoki i mršavi mladi fratar izgledao ružno. Nije nam fra Marijom pričao što mu je reklo ogledalce, ali kao da je dijelio fra Danino mišljenje. Često se šalio na svoj izgled.
Godine su prolazile, a on je ostajao isto mršav, leptozoman, izdužen kao sjena. Njegovo lice se nije puno mijenjalo osim povećavanjem novih bora. Kao da je postajalo sve ljepše i ljepše. Boje jeseni života su mu davale neku toplinu koju je stalno nosio u srcu. Bezbrojne životne tegobe kao da su unosile s borama nove sve ljepše crte.
Pod kraj života kao 80-godišnjak je doživio u Kotoru neočekivano priznanje. Hodajući svakodnevno svojim dugačkim korakom kroz kotorske uličice nije mogao ostati nezapažen. Korak je postao sve sporiji, a on, nekada tako žustri pješak, se sve više svijao usporavao. Sve cešće je koristio štap. Jedna od trgovkinja gdje je često kupovao dala mu je neočekivani kompliment: Što ste vi lijep starac!. Potpuno suprotno od one davne fra Danine ocjene. Sad je konačno lijep.
Ne znajući ta dobra žena je izrekle od najtočniju ocjenu fra Marija. Vjerojatno je znala da je on franjevac, dakle redovnik, katolički kalogeros ili koludar, kaluđer. Zacijelo nije ni znala da se pridjev “lijep” veže uz ime redovnika. A on je upravo to bio.
On je bio istinski kalogeros – lijepi, dobri starac. Kalógeros: lijepi (dobri) starac; kalós: lijep (častan) + géron: starac. Ovdje je lijep u značenju častan i dostojanstven.
Kao da se uz njega vežu su starogrčki ideali καλοκαγαθια – kalokagathía, ljepote, dobrote, dostojanstva. Stari Grci su tu ideju preko platonizma prenijeli u kršćansku potom u franjevačku misao.
Možda je zato volio sv. Bonaventuru i uopće franjevaštvo gdje je ljepota i divljenje najuzvišeniji ljudski odnos prema Bogu. Ovih dana je papa Franjo ponovo upozorio na pjesmu Sv. Franje Asiškoga “Hvaljen budu – Laudato sii”, koja je divljenje i kliktaj ljepoti i dobroti Stvoritelja. Kroz divljenje i čežnje najlakše stižemo do mira i dobra.
Kao da je živio za tu ljepotu, s onu stranu dobra i zla. Kao da ga zlo nije doticalo, kao da je etiku zamijenio estetikom. Više od toga mu nije ni trebalo.
Od ružnoga je postao i ostao lijep. Takav će uvijek ostati u našim sjećanjima.
fra Jozo Sopta
