Govor predviđen za komemoraciju u čast fra Marijana Mate Mandaca
KBF – Split, 12. siječnja 2023.
„Nitko nije otok!“, naslov je jedne knjižice Thomasa Mertona koja na vrlo sadržajan i jasan način svakoga od nas ukorjenjuje u neku društvenu zajednicu. Bez zajedništva čovjek je neprepoznatljiv. U ovim trenucima, dok se svečano spominjemo lika i djela prof. dr. sc. fra Marijana Mate Mandaca, našega brata Maće, u ime njegova bratstva kojem je životom i dušom pripadao, zahvalan sam za izricanje nekoliko misli o fra Marijanu.
Sasvim nam je poznato kako se stabilnost neke zajednice, kao i mjera naše ljubavi prema njoj, očituje i našim vlastitim ponosom. Mi kroz ponos izražavamo osjećaje časti i poštovanja prema svojoj zajednici koja nas nosi ili zbiljnostima koje nas okružuju. Kad nekoga zavoliš, na njega si ponosan, ne stidiš ga se, ne odvraćaš svoj pogled od njega, niti želiš da ga netko drugi – neki stranac, možda niti ne primijeti. Čak i ljubav prema Onome koji se nije stidio nazvati nas braćom (usp. Heb 2,11), i njegovu spasenjskom djelu čija se ljepota ogleda u križu Gospodinovu (usp. Gal 6,14), bio je uzrok i razlog ponosa apostola Pavla, a isti će ponos za sebe i svoje prihvatiti i Franjo iz Asiza. Upravo je takav bio i fra Marijan u našoj zajednici. On jest naš ponos i dika, bez obzira što možda ponekad nije bio shvaćen. A i valja se iskreno zapitati kako danas netko tako temeljit može i biti shvaćen među toliko površnosti?!
Sjećam se svojih ne baš tako davnih studentskih dana kako sam s ogromnim ponosom slušao svoje profesore koji govore s puno poštovanja i divljenja o mojem bratu. Kao da me i to još više vezalo za moje bratstvo i zajednicu. Učinilo da je snažnije zavolim i njome se ponosim, baš kako je to činio i fra Marijan. Ako u ruke uzmete njegova djela, gotovo se redovito u uvodniku i svojoj zajednici Provincije sv. Jeronima, kao i onoj u kojoj je dugi niz godina živio – Provinciji Presvetog Otkupitelja iz Splita, zahvaljuje. Jer znao je Maćo da bez braće, teško bi sve to uspio.
U našoj zajednici, još za fra Marijanova života, što je u nas ljudi ponekad isto čudno, s radošću smo isticali da je Maćo naš. No, fra Marijan je osim što je bio naš, bio i sasvim svoj. Njegova ustrajnost u radu bila je čuvana disciplinom života. Gotovo vojnički red i besprijekorna posloženost omogućili su mu umjetnički pristup znanstvenom stvaralaštvu. Fra Marijan je bio virtuoz prevodilaštva, očitujući se kao vrsni poznavatelj ne samo materinjeg jezika na koji prevodi, nego i onih s kojih prevodi – osobito grčkog i latinskog. Prema sebi je znao biti vrlo kritičan i strog te mnoge stvari nije želio ni objaviti jer prema njegovom sudu nije bilo „to to“. Ta temeljitost znala ga je dovesti do ‘piromanije’ – gdje bi bez puno razmišljanja svoje rukopise spalio, zbog vlastitog nezadovoljstva s njima.
Za takav predani i požrtvovni rad potrebna je osamljenost. Kao portal kojim otvara svoj dugi prevodilački rad i komentar Augustinova De Trinitate fra Marijan uzima Ujevićev stih: „Čestiti umjetnici u samoći bez svjedoka pišu … ne pozivajući publiku na suradnju ni na kumovanje djelu.“ Iako je često bio sam, fra Marijan nikada nije bio usamljen. Njegova je samoća bila ispunjena životom s piscem kojeg je prevodio i čiji je nauk usvajao ili kritizirao. U njemu se tako zorno očitovalo i ono što je bilo prepoznatljivo u Jeronimovom odnosu s Rufinom, a kako je to opisao fra Marijan: „Jeronim poštuje tuđe mišljenje, ali se vlastitog ne odriče. U mišljenju mora vladati sloboda.“ Kod fra Marijana je ta sloboda bila pretpostavka i jamstvo uvažavanja tuđeg mišljenja. Baš su zato njegovi uradci istinski vrijedni – jer oni proizlaze iz fra Marijanova stvarnog hrvanja ne samo s tekstom, nego i njegovim autorom. A iz tog hrvanja, znao je fra Marijan izaći poput Jakova nakon hrvanja s Bogom, hramajući. Ali ne u hodu po Marijanu ili Biokovu, nego u hodu svojeg teološkog promišljanja i življenja vjerničkog predanja.
Živeći s fra Marijanom samo godinu dana na Poljudu (2013./14.), nikada neću, među brojnim drugima, zaboraviti i ove njegove riječi: „Zemljače, ma ja ti čujem kako trava raste!“ Naš Maćo je jako dobro čuo, ali ne samo ove zvukove koji dolaze od nas, nego je znao slušati i one izgovorene daleko u povijesti Crkve kroz brojne crkvene oce i naučitelje. Od njih je slušao razlomljenu riječ Kristova nauka i bio je spreman drugima je s osobitim žarom naviještati – i profesorskim radom, i navjestiteljskom službom i oštrim perom.
Vjerujem kako ćemo se svi složiti da je fra Marijan svojim radom obilježio povijest. Povijest naše Provincije, povijest Franjevačke teologije u Makarskoj, povijest ove časne ustanove – KBF-a u Splitu, kao i dijelom onog u Zagrebu; povijest Crkve na ovim našim prostorima, povijest tolikih studenata, a vjerujem i profesora. Taj timbar, biljeg nosi crte njegova rada i promišljanja, njegove vjere i otkrivanja dubine našega dostojanstva kao sinova i kćeri Božjih u kojima je uvijek slijedio činjenice koje su mu bile svetinja. A to je i najvažnije, jer kako reče sam fra Marijan, povijest je „učiteljica života i onda kada smo joj loši učenici, što smo pomalo uvijek i gotovo svi.“
Zato vjerujem kako se ipak neće dogoditi da povijest teološkog promišljanja zaboravi ime i djela fra Marijana Mandaca, poniznog sluge Riječi, koji za sebe napisa, kako ga „mode, pa i one teološke, uglavnom ne zanimaju. Jer one su, čini mi se, malo suvremene i veoma kratka vijeka.“ Naime, sasvim se pouzdano može reći za fra Marijana ono što je i on sam izrekao za sv. Hilarija, čiji spomendan sutra slavimo, „Hilarije je neka djela napisao odgovarajući potrebama svoga vremena. Ali i ta vremena nadvisuju vrijeme. Sadržavaju nauk koji će trajati dok se povijest ne pretoči u vječnost.“ Matine teme promišljanja nisu bile sporadične i određene samo nekim vremenskim trenutkom, one su svojim značajem, mudrošću, jednostavnošću i istinom svevremene jer su plod poniranja u Otajstvo u kojem „doista živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17,28). Tom Otajstvu, vjerujemo, i naš je brat fra Marijan sada pridružen u punini, neka nam on bude i zagovornikom kako bismo svakodnevno postajali marljivi i predani navjestitelji evanđelja Isusa Krista.
Hvala na pozornosti!
fra Bojan Rizvan
