O b r a z l o ž e n j e uz odluku Splitsko Dalmatinske županije za životno djelo
Prof.dr.sc.fra Marijan Mate Mandac rođen je 1939., u Brnazama.
Studirao je teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je na Katoličkom sveučilištu u Belgiji, obranivši disertaciju na latinskom jeziku o povijesti kršćanske literature.
Dugo godina predaje teologiju na Franjevačkoj teologiji u Makarskoj, te na Institutu za teološku kulturu laika i Katehetskom institutu pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.
Nakon osnivanja Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu 1999., prelazi u Split i postaje prvi pročelnik Katedre za povijest kršćanske literature.
U starosnu mirovinu odlazi završetkom akademske godine 2004/2005.
Uz redovita predavanja svoj cijeli radni vijek bavio se teološkim istraživanjem i pisanjem.
Svoje studije, članke i knjige objavljivao je u prestižnim teološkim časopisima i izdavačkim kućama.
Njegov znanstveni interes usmjeren je na proučavanje teologije prvih stoljeća kršćanstva. Godinama je prevodio najznačajnija djela s izvornika na grčkom i latinskom jeziku, tumačeći povijesnu pozadinu i iznoseći njihovu poruku.
Plod dugogodišnjeg ustrajnog istraživačkog rada su brojna objavljena djela, prijevodi i komentari.
Prigodom 70. obljetnice života u njegovu čast objavljen je obiman Zbornik znanstvenih radova.
Nemjerljiv je doprinos fra Marijana Mate Mandaca hrvatskoj teološkoj misli i kulturi, jer su, uz Sveto pismo, upravo djela crkvenih otaca najvažniji izvor cjelokupne kršćanske misli i kulture.
ŽIVOTOPIS
Fra Marijan Mandac rodio se 31. kolovoza 1939. godine, od oca Jure i majke Marije r. Milanović. Pučku školu završio je u rodnomu selu Brnaze. Gimnaziju je pohađao u Sinju, Zadru i Pazinu. Godine 1955. pristupa franjevcima Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri te ulazi u novicijat na Košljunu. Nakon godine novicijata polaže prve redovničke zavjete. U Zagrebu upisuje teologiju 1960./61. godine. Boravi kod franjevaca na Kaptolu. Svečano je zavjetovan 26. kolovoza 1962. godine. U Zadru, u crkvi sv. Frane, primio je đakonat 1.3.1964. godine, po rukama nadbiskupa Mate Garkovića. Isti nadbiskup i na istomu mjestu podijelio je fra Marijanu sv. red prezbiterata 29. lipnja 1964. godine. Diplomirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1966. godine. Te je iste godine na istomu Fakultetu položio licencijat.
U Belgiju je pošao u proljeće 1966. godine. Njegovu odluku da se bavi patrologijom mnogi su gledali s podcjenjivanjem jer su očekivali da će se baviti “nečim modernijim”. Ti i takvi nisu shvatili da modernost ne zavisi od teme, nego od pristupa. Najvažnije poticaje za otačku tematiku dobio je od fra Tomislava Šagi-Bunića.
Studira teologiju na Katoličkom sveučilištu u Louvainu. Na latinskom je napisao doktorsku disertaciju s naslovom Theodoreti Cyrensis christologia ante synodum Ephesinam a. 431. Disertaciju je s uspjehom obranio. Iz nje je, za dobivanje diplome, po zakonu Sveučilišta, objavio studiju na istu temu. Time je 25. lipnja 1971. godine stekao stupanj doktora teoloških i religioznih znanosti (grade de docteur en sciences theologigues et religieuses).
Poziv fra Karla Balića da radi u skotističkoj komisiji glatko je odbio, jer se nije osjećao pozvanim za taj posao. Radije je odabrao nastavnički rad. M. Mandac predavao je razne teološke predmete. To su: trinitarna teologija, kristologija, mariologija, pneumatologija, teološka antropologija, sakramenti inicijacije, patrologija s poviješću teologije i dogmi. Predavao je u Makarskoj, Zagrebu i Splitu.
Od 1970. godine predaje na Franjevačkoj teologiji u Makarskoj. Od 1973. nalazimo ga u Zagrebu, gdje predaje na Bogoslovnom fakultetu. Tada započinje njegov boravak kod franjevaca na Kaptolu. Godine 1975. postao je naslovni docent na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za definitora Provincije sv. Jeronima izabran je 1979. godine.
Neko vrijeme živi u Dubravi kod otaca kapucina. Godine 1991. biva premješten u Dubrovnik, ali zbog ratnih okolnosti ostaje u Makarskoj gdje, na tamošnjoj Teologiji, djeluje kao predavač. Za docenta je izabran 1998. godine. Od 1999. godine, kad su se udružile Teologija u Splitu, Franjevačka teologija u Makarskoj i kada su osnovale Katolički bogoslovni fakultet u sastavu Sveučilišta u Splitu, fra Marijan prelazi u Split kao predavač. Od tada boravi u samostanu na Poljudu. Izvanredni profesorom postaje g. 2003. Umirovljen je od 2006. Danas živi na Poljudu.
Fra Marijan već u gimnazijskim danima, a osobito za vrijeme studija, pokazuje iznimnu nadarenost. Tada susrećemo i njegove prve radove u listu franjevačkih pitomaca “Iskra”. List je služio kao prvo ogledanje mladih franjevaca u spisateljskom radu. Razne prigodne akademije bile su poticajne za daljnje usavršavanje. U provinciji sv. Jeronima, u godinama njegova studija i za vrijeme Drugoga vatikanskoga sabora, stvorila se povoljna klima za znanstveno usavršavanje. To je bilo moguće jer je bilo dovoljno pastoralnoga osoblja te su mladi svećenici mogli poći, nakon redovitoga studija, na daljnje usavršavanje. Uz to su tadašnji poglavari uviđali neophodnost podizanja znanstvene izobrazbe u provinciji. Jednako tako se nastojalo u provinciji imati svoje vlastite škole. To je bilo i jedno od identiteta ove provincije koja je u svojoj povijesti osobit naglasak davala na školovanje. U posljednjih stotinjak godina djelovale su gimnazije na Košljunu, Badiji, Dubrovniku, Zadru i Poljudu. Povremeno je uspijevala uspostaviti vlastiti studij teologije u Dubrovniku. Uglavnom se računalo s provincijskim nastavničkim kadrom te su stoga bili neophodni prikladni profesori.
Tijekom razdoblja od 1941. do 1956. godine djelovala je u Dubrovniku, s prekidima, teologija koju su pohađali franjevački, dominikanski i dijecezanski studenti. Zadnji put Provincija je imala Teološki studij u samostanu Male braće od 1969. do 1972. godine. Zbog maloga broja studenata Teologija je prestala s radom. Jednako tako je, nakon 11 godina, prestala 1974. raditi gimnazija na Poljudu.
Osim fra Marijana, gotovo cijela njegova generacija pošla je na teološke ili druge specijalizacije: fra Rafael Romić, fra Pijo Pejić, fra Bernardin Skunca, fra Stanko Skunca, fra Stjepan Pupić-Bakrač. Kasnije slijede nove generacije franjevaca koji su pošli na znanstvena usavršavanja: fra Klement Sršen, fra Nediljko Jerkan, fra Antun Bilokapić, Fra Ante Budimir, fra Ivan Gvaran, fra Ante Mrvelj, fra Stipe Nosić, fra Josip Sopta, fra Joakim Gregov, fra Prelja Djurašaj, fra Ante Kekez… Prestankom rada naše Gimnazije i Teologije vecina njih se prestala baviti nastavničkima radom ili su to radili samo povremeno, uz druge obveze.
Ipak je u Provinciji bilo i onih koji su to nastavili u drugim institucijama. Već malo poslije Drugoga svjetskoga rata u Rimu su, na današnjem Papinskom sveučilištu Antonianum, predavala dvojica profesora iz Provincije, fra Mijo Brlek i fra Atanazije Matanić. Obojica su tamo provela cijeli svoj radni vijek i ostvarila izniman znanstveni ugled.
Njihovim je putem pošao i fra Marijan. On je sav svoj profesorski rad posvetio mladim teolozima izvan svoje zajednice, u Makarskoj, Zagrebu i Splitu. Kao da je bio predodređen za svoj znanstveni i svećenički put i za bavljenje patrologijom kao središnjicom svoga teološkoga zanimanja.
Upravo zahvaljujući svojoj teološkoj strasti, koja je prepoznata od poglavara i redovničke braće, mogao je bez ometanja raditi svoj posao. Ta ljubav i neodoljivi žar rano je prepoznat. Odgojitelji i profesori redovito su isticali njegovu nadarenost i upornost. Tako je tijekom studija stekao potrebna znanja, osobito latinskoga i grčkoga jezika, koja će mu u kasnijem nastavničkom i prevodilačkom radu biti od neizmjerne koristi.
Već u prvom nama poznatom radu, tada još kao petnaestogodišnjak, pokazuje spisateljski dar.[1] Nastupa na gimnazijskim priredbama s raznim sastavima. Tu započinje i njegov istinski napor oko ozbiljnijega bavljenja patrologijom. Sam je već kao student prikupljao potrebnu literaturu. Već tada piše svojim poglavarima kako planira stvoriti neku prikladnu knjižnicu s otačkom literaturom i moli da mu u tom pomognu.[2]
Zadivljujući posao oko pisanja i prevođenja fra Marijan je uspio ostvariti zahvaljujući čvrstoj disciplini koju je sam sebi nametnuo još do studentskih dana. Taj red, koji je on čuvao, očuvao je i njega, prema onoj staroj maksimi: Serva ordinem et ordo servabit te. Tek bi ga od otačke literature u mladim danima odvojio nogomet, a kasnije duge, gotovo maratonske šetnje. One su ga do danas održale u dobromu zdravlju i kondiciji.
Njegov prevodilački rad pretvarao se u prvu malu radionicu rukopisa. Ne služi se dobrobitima digitalnoga doba, nego sve obavlja na stari način, rukom i na pisaćem stroju. Prvi prijevodi ispisani rukom i izvanrednom kaligrafijom očituju ne samo temeljitost rada nego i estetsku stranu prevođenja. Rukom ispisani svežnjevi papira za posjetitelja su gotovo umjetnički doživljaj. Njegove rečenice, kao i rukopis, čiste su i jasne. Jezik i rječnik besprijekorni su, stalno dotjeravani prepisivanjem na pisaćem stroju za konačnu verziju za tisak.
Prve zasluge za izdavanje vrijednih, ali ekonomski neisplativih djela, imaju franjevci u Makarskoj na celu sa fra Šimunom Šipićem, te provincijalat na celu s provincijalom fra Ivom Peranom. Oni su poduprli fra Marijanov rad i moralno i materijalno. Tadašnji provincijal, fra Ivo Peran, nazvao je fra Marijanov napor “milost” i preporučio da ga na sve načine treba poduprijeti jer se bavi važnim područjem.
Tako je njegovo djelo započelo živjeti. Od tada do danas nije se promijenio stav i opća ocjena fra Marijanova rada. Njegov rad milost je za našu Provinciju, i za Crkvu u Hrvata. Stoga mu od srca zahvaljujemo na svemu.
fra Josip Sopta, provincijal Franjevačke Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri
