Tekst fra Bojana Rizvana „Fra Marijan Mandac – teolog po mjeri evanđelja“ objavljen je u listopadskom broju Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije o temi „Blagu crkvenih otaca“. Časopis je dostupan u online izdanju na ovoj poveznici.
Zaviriti ozbiljno u otačko blago Crkve na hrvatskom govornom području nije moguće bez spominjanja lika i djela fra Marijana Mandaca, jednostavnog brata franjevca i neumornog radnika u proučavanju i prevođenju brojnih spisa grčkih i latinskih otaca. Fra Marijan Mandac svoj životni hod započeo je 31. kolovoza 1939. godine u mjestu Brnaze kraj Sinja. Rođen je u mnogobrojnoj obitelji od oca Jure i majke Marije r. Milanović-Litre. Sakrament svetog krštenja primio je 7. rujna 1939. godine u Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske i pritom dobio ime Mate. Osnovnoškolsko obrazovanje pohađa u Brnzama, a gimnaziju u Sinju, Zadru i Pazinu gdje uspješno maturira.
Godine 1955. ulazi na Košljunu u novicijat Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri sa sjedištem u Zadru te tom prigodom dobiva redovničko ime Marijan. Poslije završetka novicijata započinje studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje će 1966. godine obraniti i licencijatski ispit. U Hvaru 26. kolovoza 1962. godine položio je doživotne zavjete u Franjevačkom redu, a u Crkvi sv. Frane u Zadru 1. ožujka 1964. godine zaređen je po rukama zadarskog nadbiskupa Mate Garkovića za đakona, dok 29. lipnja iste godine biva zaređen i za svećenika.
1. Moderni teolog?
Po završetku studija na KBF-u u Zagrebu, poslan je od svojih redovničkih poglavara na daljnji studij u Louvainu u Belgiju. Razlog za odabiranje Belgije u daljnjem teološkom usavršavanju prepoznao se u činjenici što je za spomenutu zemlju fra Marijan najlakše mogao dobiti potrebne dokumente budući da su mu dvije rođene sestre živjele u obližnjem gradu Liegeu. Započevši poslijediplomski studij fra Marijan je za temu svojeg promišljanja i istraživanja čvrsto vezao uz crkvene oce iz prvih stoljeća kršćanstva. Bit će to njegova strast kroz cijeli kasniji život i intelektualni rad u vrijednom proučavanju. Naime, smatrao je fra Marijan da u temeljima našeg vjerničkog življenja i razumijevanja kršćanskog života i poslanja ponajprije stoje crkveni oci koji su mudrošću, razumnošću i nadahnutošću tumačili otajstva Božjega života i njegova kraljevstva. Jednom prigodom ovako razumijeva i svoj interes za proučavanje tog blaga Crkve: „Često sam se pitao zašto rado čitam otačka djela.
Razlog je, zacijelo, i u tom što posjeduju dah davnine te što su duboke misli i ponekad zanosnog stila. Ipak me nešto drugo još više privlači tim iskonskim spisima. Kad, naime, u ruke uzmem Evanđeoske uspomene, osjećam se u Kristovoj nazočnosti i društvu njegovih prvih drugova. Gotovo da kroz štivo s njima razgovaram. Otačka djela, doduše ne rađaju u meni takvu prisnost s Gospodinom i Apostolima jer samo posredno upućuju na njih. Ali se u tim djelima razabire jednostavna i postojana vjera u svaku riječ i slovku zabilježenu u novozavjetnoj oporuci. Oci Evanđelje prihvaćaju djetinjom odanošću i prostodušnošću. Čovjek ima dojam da je Nazarećanin za njih netko s kim dnevice zbore i neprestano druguju. To osvaja u tih drevnih spisatelja. Danas znanstveni bogoslovi tek mukotrpnom raščlambom dopiru do evanđeoske istine, a Oci su neposrednim zahvatom ponirali u smisao biblijskog navještaja.“[1]
Znanstveni bogoslovi (teolozi) današnjeg vremena o kojem i u ovom razmišljanju govori Mandac, često su znali Marijanu biti i kritika zbog bavljenja crkvenim ocima. Kad je započeo poslijedlomski studij u malobrojne braće je naišao na istinsku podršku i poticaj, a razlog je bio upravo u činjenici krive svijesti koja je otačko mišljenje smatralo poprilično zastarjelim. Spomenutu činjenicu primjećuje i fra Josip Sopta u prikazu fra Marijanova života: „Njegovu odluku da se bavi patrologijom mnogi su gledali s podcjenjivanjem jer su očekivali da će se baviti ‘nečim modernijim’. Ti i takvi nisu shvatili da modernost ne zavisi od teme nego od pristupa.“[2] Mnogo kasnije, sam će se fra Marijan osvrnuti na kritiku vezanu uz modernost njegova intelektualna djelovanja, osobito u izboru autora i njihovih djela koje je marljivo prevodio. Tako prevodeći djelo Spis o djevičanstvu Grgura iz Nise sam će ustvrditi, na prigovor kako ni Grgurova tema djevičanstva nije aktualna u trenutnom životu Crkve, zapisanim riječima: „Mode me, pa i teološke, uglavnom ne zanimaju.
One su, čini mi se, malo suvremene i veoma kratka vijeka. (…) Moglo bi se pitati zašto posegnusmo za jednim drevnim bogoslovom te njega pitamo što misli o kršćanskome djevičanstvu. Znam da se ljudska misao tijekom stoljeća pročišćuje, istančava i obogaćuje, ali ne znači da u minulim vjekovima nije možda bila živahnija i životnija. Ponekad je nužno sagledati razvojne postaje nekog nauka da bismo mu dosegnuli potpuni smisao. Uostalom, nije rijetko da su rani mislioci često bogatiji kad je riječ o čisto vjerskim istinama i zasadama.“[3] Upravo navedena tvrdnja (p)ostaje presudna u otkrivanju i procjenjivanju modernosti i aktualnosti intelektualnog rada fra Marijana Mandaca koji u svojem djelovanju i radu, nažalost, nije baš pratio ni tehnološke mogućnosti koji bi spomenuti rad uvelike olakšali.
Ipak, unatoč pojedinim neslaganjima braće, fra Marijan Mandac je zgotovio svoju doktorsku disertaciju koja se bavila kristologijom Teodoreta Cirskog te je pred komisijom sastavljenom od petorice profesora 4. ožujka 1969. obranio tezu pod nazivom Theodoreti Cyrensis christologia ante synodum Ephesinam a. 431. Nakon objavljivanja studije na istu temu,[4] 25. lipnja 1971. godine po propisima tamošnjeg Sveučilišta stekao je stupanj doktora teoloških i religijskih znanosti.
2. Predavački rad – u službi naviještanja
Povratkom u Provinciju, fra Marijanov teološki rad prepoznaju razni teološki fakulteti, te tako počinje predavati dogmatske kolegije na Institutu za teološku kulturu laika i Katehetskom institutu Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu gdje će steći i akademski gradus naslovnog docenta. Kroz kasniji period, poslušan volji svojih poglavara i potrebama franjevačkog bratstva bratske Franjevačke provincijske Presvetog Otkupitelja iz Splita, započinje svoj akademsko-predavački rad u Makarskoj gdje će sve do sjedinjenja Franjevačke teologije u Makarskoj s Katoličkim bogoslovnim fakultetom u Splitu 1999. godine ostati kao profesor osobito kolegija patrologije, kristologije, otajstva Trojedinog Boga, ekleziologije, mariologije i drugih. Nakon premještaja studija teologije u Split, i fra Marijan postaje članom profesorskog kolegija splitskog KBF-a te prvim pročelnikom Katedre za povijest kršćanske literature, a 2003. godine izabran je za izvanrednog profesora, dok je umirovljen završetkom akademske godine 2004./2005.. No, njegov rad i djelovanje niti s umirovljenjem ne prestaje nego fra Marijan nastavlja održavati pojedine kolegije u okvirima poslijediplomskog studija istoga fakulteta.
3. Virtuoz prevodilaštva
Osim vrsnog predavačkog rada, kroz cijeli radni vijek, fra Marijan se požrtvovno, temeljito i predano bavio i prevođenjem različitih djela iz crkvene patristike. Njegova ustrajnost u radu bila je čuvana ponajprije disciplinom života. Gotovo vojnički red i besprijekorna posloženost svakodnevice omogućili su mu umjetnički pristup u znanstvenom stvaralaštvu. Fra Marijan je bio virtuoz prevodilaštva, očitujući se kao vrstan poznavatelj ne samo materinjeg jezika na koji prevodi, nego i onih s kojih prevodi – osobito grčkog i latinskog.
U svojem prevodilačkom radu fra Marijan je preveo čak 30 različitih djela latinskih i grčkih otaca. No, svi ti radovi nisu samo suhoparni prijevodi autorovih tekstova, nego su, svaki od njih, popraćeni i pozamašnim tumačenjima sastavljenima redovito od kratkog upoznavanja s autorom djela, kao i osvrtom na njegove poznate i izgubljene spise, zatim bilješkama koje su ključne u ispravnom razumijevanju određenih teoloških pojmova koji oblikuju autorovu misao i pomažu u samom razumijevanju prevedenog teksta. Prema sebi je znao biti vrlo kritičan i strog te mnoge stvari nije želio ni objaviti jer, prema njegovom sudu, nije bilo „to to“. Ta temeljitost znala ga je dovesti do ‘piromanije’ – gdje bi bez puno razmišljanja svoje rukopise spalio, zbog vlastitog nezadovoljstva s njima.
Valja istaknuti kako se nerijetko u knjigama s Mandačevim potpisom nalazi i presjek čitavog teološkog promišljanja određenog autora s kojima se još nitko nije bavio na hrvatskom govornom području. Svaki od njegovih radova stoga predstavlja novost u razumijevanju, prihvaćanju i interpretaciji pojedinoga crkvenog oca iznoseći pritom golemo blago iz riznice patrističkog razdoblja koje (p)ostaje nezamjenjivo u promišljanjima o Bogu i Crkvi, čak i danas.
Fra Marijanov pristup autoru kojeg prevodi uvijek je bio osoban. Naime, za takav predani i požrtvovni rad potrebna je osamljenost. Kao portal kojim otvara svoj dugi prevodilački rad i komentar Augustinova De Trinitate fra Marijan uzima Ujevićev stih: „Čestiti umjetnici u samoći bez svjedoka pišu … ne pozivajući publiku na suradnju ni na kumovanje djelu.“[5] Iako je često bio sam, fra Marijan nikada nije bio usamljen. Njegova je samoća bila ispunjena životom s piscem kojeg je prevodio i čiji je nauk usvajao ili kritizirao. Zabilježbu takve vrste ostavio je u predgovoru Jeronimova djela Tumačenje Pavlovih poslanica gdje ističe: „S ovom knjigom konačno dođoh do kraja naumljenome radu vezanom uz sv. Jeronima. To znači da se opraštam od njega. I to mi nikako nije drago jer je težak oproštaj s onim koga volimo. Tek me tješi nada da ovaj rastanak ne može biti odveć duga vijeka jer je svaki zemaljski život kratak.“[6]
Taj osobni susret s autorom kojeg prevodi zorno se očitovao i u onome što je bilo prepoznatljivo u Jeronimovom odnosu s Rufinom, a kako je to opisao fra Marijan: „Jeronim poštuje tuđe mišljenje, ali se vlastitog ne odriče. U mišljenju mora vladati sloboda.“[7] Kod fra Marijana je ta sloboda bila pretpostavka i jamstvo uvažavanja tuđeg mišljenja. Baš su zato njegovi uradci istinski vrijedni – jer oni proizlaze iz fra Marijanova stvarnog hrvanja ne samo s tekstom, nego i njegovim autorom. A iz tog hrvanja, znao je fra Marijan izaći poput Jakova nakon hrvanja s Bogom, hramajući (usp. Post 32,32). Ali ne u hodu šetnjama po Marijanu ili Biokovu, nego u hodu svojeg teološkog promišljanja i življenja vjerničkog predanja.
4. Prostor interesa – latinski i grčki oci o Bogu i našem dostojanstvu
Iako ovdje, zbog uskoće prostora, ne možemo navoditi svu bibliografiju fra Marijana Mandaca[8], osvrćemo se ukratko samo na neke od autora i tema kojima se u svojem istraživalačkom radu osobito bavio. Od autora valja istaknuti ove: Bazilije Veliki, Atanazije Veliki, Tertulijan, Grgur iz Nise, Origen, Ambrozije, Ciprijan, Augustin, Leon Veliki, Jeronim, Egerija, Ivan Zlatousti, Ćiril Aleksandrijski, Teodoret Cirski, Euzebije Cezarejski, Ćiril Jeruzalemski, Grgur Nazijanski, Klement Aleksandrijski, Klement Rimski, Ivan Damašćanski, Hilarije, Grgur Veliki i drugi. Osim toga, cjeloviti pregled života i spisa objedinjen u zasebnim knjižnim jedinicama učinio je Mandac za sv. Jeronima Dalmatinca i sv. Augustina, kao i što je spretno oblikovao pregled poimanja Djevice Marije Bogorodice u otačkom razdoblju te razumijevanje Krsta i Euharistije u novozavjetnoj i otačkoj predaji.
U samom pregledu proučavanih autora dadu se nazrijeti i tematske cjeline koje su zaokupljale pažnju znanstvenog Mandačeva rada u njegovom bogatom opusu kroz čak 34 knjige i 40-ak stručnih članaka. Sve su teme velikom većinom vezane uz zbiljnosti u koje bivamo uvedeni sakramentima krsta i euharistije te iz te, mogli bismo je nazvati, mistagoške[9] perspektive često tumači i samo otajstvo trojedinog Boga. Fra Marijan je tako prvi hrvatski teolog koji je stručno pisao o Božjem očinstvu te i on sam primjećuje: „ne bi se moglo utvrditi da je Bog Otac u samom središtu kršćanskog razmišljanja. Pomno bi ispitivanje točno pokazalo koliko se u crkvama propovijeda o Bogu Ocu. Pretpostavljamo da nažalost nije mnogo. Može biti da se katehetska pouka češće vraća razmišljanju o Bogu Ocu. Nas je pak osobno naročito iznenadila činjenica da u cijelom otačkom razdoblju ne postoji djelo koje bi kao zasebni spis bilo posvećeno Bogu Ocu.“[10] Teologija Božjega očinstva u misli Marijana Mandaca osobito postaje čitljiva kroz promišljanja o molitvi Gospodnjoj te veliki prostor svojeg proučavanja upravo posvećuje „Očenašu“ u novijim tumačenjima, kao i kod pojedinih otačkih autora.
Nadalje, u njegovu stvaralačkom znanstvenom radu ističu se i promišljanja kristološke naravi kroz egzegetske analize biblijskih odlomaka ili pak promišljanja različitih crkvenih otaca preko kojih pomno analizira njihove kristološke zapise, govore i komentare. Osim toga, od osobite su važnosti i njegovi znanstveni članci o Duhu Svetom gdje je pregledno opisana i cjelovita rasprava koja će donijeti dogmatsku jasnoću u vjeroispovjednom obrascu vjerovanja Crkve. Fra Marijan se prometnuo u našem govornom području i u promotora krsne teologije te ne postoji gotovo niti jedan biblijski tekst koji govori o krstu, a da ga on nije u svojem promišljanju dotakao, a o važnosti samog sakramenta krštenja razglabao je u više svojih radova koji zaslužuju osobitu pažnju. Budući da je volio sport, a teolog nikada svoja promišljanja ne odvaja od vlastita života, fra Marijan je u jednom stručnom članku čak obradio i sve športske riječi koje se spominju i nalaze u Novom zavjetu.
5. Ljubav – motiv djelovanja i rada
Cjeloviti opus fra Marijanova znanstvenog rada svjedoči o predanom, požrtvovnom, vrijednom i vjernom poslanju ljubavi prema Crkvi budući da je ona zajednica Božjih sinova i kćeri. Motiv njegova djelovanja nikada nije bila vlastita slava, traženje priznanja u znanstvenim krugovima ili pak potreba akademskog napredovanja, nego ponajprije ljubav, i to prema Bogu i bližnjemu. Zato opisujući rad sv. Grgura Nazijanskog Mandac kao da je autobiografijski orisao i razloge svojeg rada i truda oko otkrivanja temelja naše vjere: „Na krajnji trud i neumorni napor poticala ga [Grgura Nazijanskog, op.a] je ljubav. Grgur je vlastitom rukom napisao da je ljubav stavio na čelo svega svoga života. Zato što je uzljubio Ljubav, sve je radio iz ljubavi. Napuštao je samoću i djelovao među ljudima. Bio je marni i skromni sluga Riječi. U tu je svrhu govorio i propovijedao. Znao je da se ljudi jer su sazdani po Riječi riječju vode Riječi.“[11] Iz ovoga postaje jasno kako je Mandac znao ispravno slušati riječi izgovorene daleko u povijesti Crkve po brojnim crkvenim ocima i naučiteljima. Od njih je slušao razlomljenu riječ Kristova nauka i bio je spreman drugima je s osobitim žarom naviještati – i profesorskim radom, i navjestiteljskom službom i oštrim perom, sve iz ljubavi.
Takvim svojim nastojanjima i radom zasigurno se možemo složiti kako je fra Marijan obilježio povijest i kulturu našega naroda. Povijest Franjevačke provincije sv. Jeronima iz Zadra, povijest Franjevačke teologije u Makarskoj,[12] povijest Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu, kao i dijelom onog u Zagrebu; povijest Crkve na ovim našim prostorima, kao i osobne povijesti tolikih studenata, a vjerujem i profesora ne bi bila ista bez Mandačeva lika i djela. Naime, bez prijevoda teoloških klasika prvih stoljeća kršćanstva naše bi teološko promišljanje danas bilo nedostatno i nerazumljivo, a kulturni identitet neprepoznatljiv.
Vrelo koje nam je unutar svojih mogućnosti i svojim radom pokazao fra Marijan Mandac ostaje poklad kojem se teolozi svih naraštaja, ako se ozbiljno žele baviti teologijom na korist Crkve Božje, moraju vraćati i kojim se moraju nadahnjivati. Ta plodnost crkvene baštine prvih stoljeća kršćanstva u kojima je iskristalizirana vjera ostaje za sve nas poziv i poticaj ostvariti ono što su činili i crkveni oci, a to je ustrajno se boriti da naš život sve više bude mijenjan sadržajima u koje vjerujemo. Zato je fra Marijan Mandac bio teolog po mjeri Evanđelja. Jer teolog koji tu mjeru evanđelja vjerno čuva postaje istinski odgovoran, ponajprije prema svojoj vlastitoj savjesti, zatim djeluje u odgovornosti prema Crkvi kako bi se istina evanđelja proširila ovim svijetom, ali i u odgovornosti pred samim Bogom kome nam je jednoga dana položiti račun.
Poznavajući tu činjenicu i mjeru evanđeoske istine može ustvrditi fra Marijan: „Vjerujem da će proučavanja Otaca mnogo doprinijeti kršćanskoj obnovi. Kršćani će se početi ugledati u svoje velike pretke i opet dičiti svojim kršćanskim imenom. Ovim se rado uključujem za svoj narod u to veliko otačko istraživanje. Uz to znam da je ovaj posao iskupljenje moga vlastitog opstanka.“[13] Taj poziv Crkve i biljeg kršćaninova identiteta u našem narodu nosi crte fra Marijanova rada i promišljanja, njegove vjere i otkrivanja dubine dostojanstva kao sinova i kćeri Božjih u kojima je uvijek slijedio činjenice koje su mu bile svetinja. A to je i najvažnije, jer kako reče sam fra Marijan, povijest je „učiteljica života i onda kada smo joj loši učenici, što smo pomalo uvijek i gotovo svi.“[14]
6. Ponizni sluga Riječi
Zato se nadamo i vjerujemo kako se ipak neće dogoditi da povijest teološkog promišljanja, makar u našem narodu, zaboravi ime i djelâ fra Marijana Mandaca, poniznog sluge Riječi. Naime, sasvim se pouzdano može reći za fra Marijana ono što je i on sam izrekao za sv. Hilarija: „Hilarije je neka djela napisao odgovarajući potrebama svoga vremena. Ali i ta vremena nadvisuju vrijeme. Sadržavaju nauk koji će trajati dok se povijest ne pretoči u vječnost.“[15] Mandačeve teme promišljanja nisu bile sporadične i određene samo nekim vremenskim trenutkom, nisu imale potrebu zadovoljiti traženje publike, nego one su svojim značajem, mudrošću, jednostavnošću i istinom svevremene jer su plod poniranja u Otajstvo u kojem „doista živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17,28).
Tom Otajstvu, vjerujemo, i naš je vrijedni i vjerni teolog fra Marijan Mandac po svojoj smrti 5. siječnja 2023. godine pridružen u punini. Fra Marijan je tu puninu razumijevao i kao puninu istine, zbilju gdje će sve biti jasno, ali i trenutak gdje će se susresti sa svim onim autorima iz prvih stoljeća poslije Krista s kojima se na ovome svijetu po njihovim djelima susretao te s njima u zajedništvu nastaviti raspravu o ponekoj nerazjašnjenoj situaciji. Zato se smijemo nadati da će nam on, između različitih rasprava i s Augustinom i s Jeronimom i s Teodoretom, ali i s drugima, postati i zagovornikom kako bismo svakodnevno postajali marljivi i predani navjestitelji evanđelja Isusa Krista otkrivajući trajno ono što nam je i on svojim radom ostavio u poklad i baštinu.
fra Bojan Rizvan, OFM
[1] Atanazije VELIKI, Pisma o Kristu i Duhu. Preveo, napisao uvod i bilješke fra Marijan Mandac, Makarska, 1980., 5.
[2] Fra Josip Sopta, Životopis, u: Ivan RAGUŽ (ur.), „Multorum fratrum vehementissima postulatione et maxime tua iussione compulsus“. Zbornik radova u čast prof. dr. sc. Fra Marijanu Mandacu prigodom 70. obljetnice života, Split, 2010., 9.
[3] Sveti GRGUR IZ NISE, Spis o djevičanstvu. Prijevod, uvod i bilješke fra Marijan Mandac, Split, 1982., 7.
[4] Usp. Marijan MANDAC, „L’union christologique dans les oeuvres de Théodoret antérieures au concile d’Éphèse“, u: Ephemerides Theologicae Lovanienses, 47 (1971.) 1, 64-96.
[5] Sveti AUGUSTIN, Trojstvo. Preveo, napisao uvod i bilješke Marijan Mandac, OFM, Split, 2009., 5.
[6] Sveti JERONIM, Tumačenje Pavlovih poslanica: Filemonu, Galaćanima, Efežanima i Titu. Preveo, napisao uvod i bilješke Marijan Mandac, ofm, Makarska, 1998., 5.
[7] Marijan MANDAC, Sveti Jeronim Dalmatinac, Makarska, 1995., 58.
[8] Cjelokupna bibliografija može se vidjeti u: Vjesnik Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, LXXV (2023.) 1, 82-85.
[9] Mandac o pojmu mistagogije govori u više svojih djela. Osobito je zapažen onaj u kontekstu Ćirilovih Mistagoških kateheza, kao i u djelu Ivana Zlatoustog Krsne pouke gdje doslovce bilježi: „Čak ne znamo kako bismo mustagogew prerekli niti preveli. (…) Glagol mustagogew upotrebljava se aktivno i pasivno. Prevesti ga ne znamo. Mislimo da ne bi bilo naročito lijepo naprosto napisati „mistagogizirati“. Inače se vidi da mustagogew u sebi sadrži musths i agw. Riječ musths u pasivnom smislu označuje onoga tko je upućen u tajnu, a u aktivnom smislu označuje čovjeka koji uvodi u tajnu. Glagol agw znači voditi.“ u: Ivan ZLATOUSTI, Krsne pouke. Preveo, napisao uvod i bilješke Marijan Mandac, Makarska, 2000., 53.
[10] Marijan MANDAC, Vjera u Boga Oca i bogosinstvo, u: Služba Božja, 38 (1998.) 3, 223-224.
[11] Grgur NAZIJANSKI, Teološki govori i teološka pisma. Preveo, napisao uvod i bilješke Marijan MANDAC, ofm, Split, 2005., 7.
[12] Osobitu zahvalnost za poticaj objavljivanja fra Marijanovih radova treba izraziti zajednici Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita koji su kroz Franjevačku teologiju u Makarskoj i svoju izdavačku kuću „Služba Božja“ bili nakladnici fra Marijanovih prijevoda. U tom se osobito ističu fra Šimun Šipić, fra Marko Babić, fra Anđelko Domazet i drugi.
[13] Atanazije VELIKI, Pisma o Kristu i Duhu, 6.
[14] Sveti AUGUSTIN, Trojstvo, 5.
[15] Sveti HILARIJE, Tumačenje Evanđelja po Mateju. Preveo, napisao uvod i bilješke Marijan Mandac OFM, Zagreb – Split, 2013., 6.
