Franjevačka provincija
Sv. Jeronima U DALMACIJI I ISTRI

Fra Josip Peranić – zadarski franjevac koji 40 godina neumorno služi Hrvatima u Argentini

Član Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri sa središtem u Zadru fra Josip Peranić svoj je život posvetio služenju Hrvatima u Argentini gdje već 40 godina djeluje kao dušobrižnik u Buenos Airesu. Voditelj je Hrvatskoga središta sv. Nikole Tavelića i Hrvatskoga središta sv. Leopolda Mandića u Buenos Airesu. Mjesta su to na kojim se rado okupljaju brojni Hrvati. Saznajte zašto je prisutnost hrvatskoga svećenika važna Hrvatima u Argentini, kako su uspješno očuvali bogatstvo hrvatskoga jezika te zašto su zadarski franjevci u pustome kraju na Atlantiku izgradili kapelu i stvorili malu duhovnu oaza usred pustinje.

Saznajte i kako je majčin zavjet Gospi Trsatskoj fra Josipa odveo na put sv. Franje, s kojim je slugom Božjim dijelio trenutke radosti i napetosti u svojim prvim redovničkim danima, ali i kako je tijekom jedne molitve u Getsemanskom vrtu odlučio potpuno predati svoj život Gospodinu.

Razgovor s fra Josipom za Hrvatski katolički radio snimili su provincijalni ministar Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri sa središtem u Zadru fra Tomislav Šanko i generalov delegat za preustroj iste Provincije kao kustodije ovisne o Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda sa središtem u Zagrebu fra Domagoj Runje, član Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.

Mnogi zadarski franjevci ostavili su svoje srce u Argentini

Prvi zadarski franjevci u Argentinu su došli 1929., a prvi među njima je bio fra Leonardo Rusković. Došao je sam, a onda su mu se poslije pridružila i druga braća – fra Živko Žic, fra Paško Andrić, fra Urban Štefanić i njegov brat fra Blaž Štefanić. Uz njih, od toga vremena sve do danas, mnogi zadarski franjevci ostavili su, kroz svoje pastoralno djelovanje i brigu za povjereni narod, neizbrisiv trag u životima tamošnjih vjernika.

To su pokojni fra Rafo Capurso, fra Gabrijel Arko, fra Stjepan Rade, fra Lino Pedišić, fra Bonifacije Perović, fra Vlaho Margaretić, fra Stjepan Gregov, fra Marijan Zlovečera, fra Job Mikulić, fra Aleksandar Longin, fra Berislav Ostojić, fra Matija Matošević i fra Ilija Kozina te fra Ivan Gavran, koji trenutno služi u Samostanu Male Braće u Dubrovniku. Uz njih je tu i fra Jordan Ostojić koji je, uz fra Josipa, i danas na službi u Argentini kao voditelj Školskog centra „Kardinal Stepinac“ u Hurlinghamu u Buenos Airesu.

Kada je fra Josip stigao u Argentinu davne 1984., prije skoro 40 godina, dočekalo ga je desetak braće. „Provincija je tražila od nas mladih da nastavimo poslanje naših fratara koji su već bili umorni. Trebalo je svježe krvi. Kad sam došao, dočekao moj dragi pokojni prijatelj fra Ilija Kozina. On je bio jedna od najmlađih fratara i odveo me u mjesto José Ingenieros. Tamo sam upoznao pokojnog fra Stjepana Gregova. S njim sam služio ljudima koji su trebali socijalnu pomoć. Pomagali smo im da prežive. Nisam govorio španjolski jezik kada sam došao. Znao sam talijanski pa mi je to pomoglo, no morao sam učiti jezik kada sam stigao“, istaknuo je.

Hrvati u Argentini oduvijek su čuvali bogatstvo svoga jezika

Ne zna se koji je točan broj osoba hrvatski korijena, no može se pretpostaviti da je oko 350 tisuća Hrvata na prostoru Argentine. Počeli su dolaziti prije Drugog svjetskog rata, ali većina ih je došla poslije 1945. godine. „Hrvati se okupljaju u Buenos Airesu, ali imamo centre i u Cordobi i Rosariju. U hrvatskim domovima Hrvati dolaze na kulturna okupljanja, a u katoličke centre dolaze po duhovnu okrepu. Centar sv. Leopolda Bogdana Mandića djeluje i kao župa u biskupiji San Justo“, pojasnio je fra Josip.

Treba spomenuti i to da pri katoličkim centrima u Buenos Airesu djeluje Škola hrvatskoga jezika. Hrvati su, istaknuo je fra Josip, oduvijek čuvali bogatstvo svoga jezika – čak i prije osamostaljenja Hrvatske. „Danas nam Hrvatska šalje profesore hrvatskoga jezika. No, kada su dolazili, Hrvati su imali svoje profesore koji su njihovu djecu učili hrvatski jezik“. Hrvate u Argentini okupljaju i mnoga društva. Riječ je o raznim pjevačkim zborovima, klapama, ali i skupinama koje njeguju instrumentalnu glazbu. „Uglavnom se njeguje cijeli folklor naše Domovine. Plešu se svi plesovi bez obzira na to odakle osoba ili njezini preci dolaze“.

Prisutnost hrvatskoga svećenika Hrvatima u Argentini puno znači, istaknuo je fra Josip. „Oni ovdje dolaze na misu kako bi čuli hrvatsku riječ i kako bi se mogli obraćati Bogu na svome jeziku. Neki ga prenose na svoje mlađe. To je vidljivo u obiteljima gdje se govori hrvatski. Mladi nastavljaju prijenos jezika na nove generacije, ali to je sve teže i teže“, istaknuo je te dodao da nastoje potaknuti mlade na učenje jezika. „Domovina nam omogućuje Croaticum kako bi se jezik mogao naučiti. Šaljemo mlade u Hrvatsku ne samo kako bi naučili jezik, nego i kako bi ostali i zavoljeli Domovinu. Imamo i nekoliko slučajeva da su mladi ostali i rade u Hrvatskoj“, dodao je.

Habit – uniforma koju Argentinci poštuju

Po dolasku u Argentinu, fra Josip nije djelovao samo među Hrvatima, već i među lokalnim argentinskim stanovništvom u jednoj marginaliziranoj četvrti. „Fra Stjepan Gregov je pastoralno radio sa siromašnima, a ja sam mu se pridružio kako bih mu pomogao. U jednom smo trenutku hranili oko 700 argentinskih obitelji“. Kvart u kojem su djelovali u ono je vrijeme bio toliko opasan da čak ni policija nije zalazila u taj dio grada, no fra Josip ističe da nije imao većih problema u radu s tamošnjim ljudima. „Kada smo fra Stjepan i ja tamo odlazili, uvijek smo išli u habitima. Habit je bila uniforma koju su i Argentinci toga područja poštivali“. Iako nikada nije bio u situaciji opasnoj po život, fra Josip je istaknuo da je bilo nekih trenutaka koji su bili poprilično ozbiljni.

Kada su došli u Argentinu, zadarski franjevci su radili kako bi se uzdržavali. Među ostalim, bavili su se pčelinjim proizvodima. „Mogli smo se uzdržavati radeći svojim rukama. Providnost je tako htjela. Ti su nam proizvodi davali sigurnost, a s njima smo mogli pomagati i drugima“, naglasio je. Ako usporedimo stanje u Argentini prije 40 godina i danas, fra Josip ističe da je situacija u Argentini danas mirnija, ali i da tamošnji Hrvati žive puno skromnije nego prije.

„Ja sam u svoje vrijeme išao od jednog pa sve do drugog kraja Buenos Airesa. Pokrivao sam cijelo predgrađe. Fra Ivan Gavran i ja smo se tako dogovorili – on je obilazio gradsku zonu Buenos Airesa, a ja sam išao u predgrađe jer sam ga bolje poznavao“. Događaji koji su mu se najviše urezali u sjećanje su, istaknuo je fra Josip, susreti s osobama koje su bile teško bolesne. „Obilazio sam ih i po nekoliko puta tjedno. U tim teškim trenucima njihova života trebala im je prisutnost svećenika“.

Bahía San Blas – franjevačka duhovna oaza usred pustinje

Na obali Atlantika smjestila se Uvala sv. Blaža ili Bahía San Blas, mjesto udaljeno oko tisuću kilometara od Buenos Airesa gdje zadarski franjevci vode duhovno-rekreacijski centar. To je, ističe fra Josip, oaza koju su fra Stjepan Gregov i on pronašli. „Bog je tako htio. Srce nam je tu ostalo zbog mira, mora i ribarenja. Fra Stjepan i ja smo rođeni na hrvatskim otocima i dobro smo poznavali ribolov. Tu smo se na neki način vratili u Domovinu koju smo bili ostavili prije toliko godina. Ovdje je i njegov grob – tu je umro i tu je pokopan. Na grobu se nalaze zahvalne ploče na kojima su vjernici napisali lijepe zahvale s mnogim uspomenama na fra Stjepana“.

Subrat fra Stjepan bio je čovjek velikoga srca i po tome je bio poznat, istaknuo je fra Josip. „Naša su vrata bila otvorena svakome. Svatko je mogao pokucati na naša vrata i dobiti pomoć – bilo duhovnu, bilo materijalnu. Fra Stjepan je uistinu bio, kako kažu naši ljudi, duša od čovjeka. Imao je veliko srce, bio je plemenit i nema riječi kojima bi se moglo reći koliko su ga ljudi voljeli“.

To je poprilično pust kraj bez puno zelenila, no na mjestu koje su franjevci uredili nalazi se prekrasna šuma – mala oaza usred pustinje. „Kada smo došli, ovo mjesto je zaista bila pustinja. Onda smo polako počeli saditi stabla. Prva stabla su posadili fra Ilija Kozina i fra Aleksandar Longin. Nakon što smo podignuli kapelu, kupili smo 70 borova i posadili ih oko kapele. Nastavili smo saditi. Fra Stjepan je na osobit način vodio brigu o tome. On je posadio maslinik koji imamo i sada. Ja se brinem o njemu kako bi bio plodan i kako bi masline bile onakve kako Bog hoće. To mi je nasljedstvo iz Novalje jer i mi tamo imamo masline od davnine“.

Ovo je mjesto povezano sa zavjetom fra Stjepana ili, kako su ga tamošnji vjernici zvali, padre Estabana. „Kada je bježao s Pašmana prema Anconi u svojoj mladosti sa šestoricom prijatelja, uhvatilo ih je veliko nevrijeme. Znamo da i u Jadranskom moru, kada je veliko jugo, znaju biti veliki valovi. Mislili su da će umrijeti. Fra Stjepan se ustao i zamolio za zaštitu Blažene Djevice Marije, rekavši: ‘Majko, ti znaš zašto idemo. Molim te, ako nas spasiš, jednoga dana ću podići kapelicu tebi u čast i kao zahvalu.’ Tako smo 1987. došli ovdje i ispunili taj fra Stjepanov zavjet. U samo sedam dana smo podignuli kapelu. Ona nam služi i danas i sveto je mjesto za nas fratre i one koji dolaze ovdje“, istaknuo je fra Josip.

U mjestu Bahía San Blas fra Josip nije sam. Ondje često dolaze grupe mladih vjernika i borave u tom duhovno-rekreacijskom centru. „Ove nas je godine posjetila grupa mladih. Oni imaju svoj raspored, no vrhunac dana je uvijek susret s Bogom u misi. Mladi rado dolaze ovdje. Također, često nas posjećuju i ribari koji tu dođu isprobati svoju sreću u ribarenju“, rekao je fra Josip te dodao da je, dok je bio mlađi, često s mladima igrao nogomet, a danas rado odlazi u ribolov.

Majčin zavjet Gospi Trsatskoj kao put do franjevačkog poziva

Fra Josip je rođen u Rijeci, a odrastao je u Staroj Novalji na otoku Pagu. Prekrasna uvala u Staroj Novalji slična je onoj u Argentini i često ga podsjeti na voljenu Domovinu. Zanimljiva je i činjenica da je rođen u rodilištu na riječkom Trsatu koje se poslije zatvorilo. Iako je odrastao na Pagu, Providnost ga je ponovno dovela na mjesto gdje ga je, pri rođenju, njegova majka zavjetovala Gospi Trsatskoj.

„Bog je htio da vojni rok za vrijeme Jugoslavije služim blizu Rijeke u mjestu Mučići. Moja majka je jednom prilikom došla u posjet i otišli smo u Rijeku. Izvršili smo zavjet koji je ona učinila. Ona je polako išla po Kružićevim stubama i molila krunicu. Ja sam je, jer sam bio vojnik, pratio u uniformi. Došli smo na Trsat i ušli u crkvu. Ja sam se ispovjedio kako bih se mogao pričestiti. Iako je onda vojnicima bilo zabranjeno ulaziti u crkvu, ja sam ušao, misleći: ‘Što Bog da’. No, sve je bilo dobro“, prisjetio se.

Iskricu franjevačkoga poziva osjetio je već u mladosti i za to je, kaže, zaslužna obiteljska molitva. „Živio sam u obitelji u kojoj se molilo. Obavezno smo svaku večer molili krunicu. Kao djeca bismo sjeli za stol s roditeljima i molili. Majka je vodila važnu riječ u molitvu krunice. Znao sam i oca vidjeti kako sjedi na stepenicama i moli krunicu“. Upravo je to molitveno ozračje, ističe fra Josip, doprinijelo razvoju njegova poziva. „U to smo doba imali i razne susrete. Fra Karlo Bošnjak je dolazio i tražio mlade. Bili su i neki mladići koji su prije mene otišli u samostan, ali nažalost nisu ustrajali“, dodao je.

Prvi dani u franjevačkoj zajednici obilježeni radošću

Fra Josip se rado prisjeća svojih prvih dana u franjevačkoj zajednici. Ušao u sjemenište u Zadru, a tada je Franjevačka provincija sv. Jeronima brojila 20 novaka. Odgojitelj im je u ono doba bio poznati glazbenik, a danas sluga Božji fra Ivo Peran. „Znali smo biti zajedno, moliti, igrati se, ali i svađati. Vrijeme novicijata je uistinu bilo posebno. Od nas 20 na kraju smo ostali samo dvojica – moj rođak fra Josip Vidas i ja. Magistar nam je bio – za nas vječni – padre Ivo Peran. S njim smo dijelili trenutke radosti i napetosti, ali bilo je više onih radosnih trenutaka“.

Tijekom formacije, najzahtjevnija mu je, kako kaže, bila poslušnost. „Ne bih rekao da je bilo posebno teško, no poslušnost jest teška. Ipak, kada osoba odmalena zna poslušati roditelje, onda zna poslušati i fratre i magistra. Temelje poslušnosti kroz moj rast postavio je magistar padre Ivo Peran, a nakon njega magistri fra Pio Pejić i fra Rafo Romić. Oni su gradili moj redovnički život“, istaknuo je.

Fra Josip je imao milost svečane zavjete položiti na La Verni. „Bog je htio da ih polažem u ruke fra Pija Pejića na mjestu gdje je sv. Franjo dobio rane“, rekao je te dodao da je za svećenika zaređen u Zadru. Mladomisničko geslo mu je bilo „Služiti bratu čovjeku“. Na prvoj službi u Zadru djelovao je kao odgojitelj djece. Radilo se uglavnom o pripadnicima albanskoga naroda koji su u to vrijeme živjeli u Zadru. Jedan mladić među njima je čak, prisjeća se fra Josip, došao do svećeništva.

Milosno vrijeme provedeno u Svetoj zemlji

Važnu ulogu u njegovoj odluci da cijeli svoj život preda Gospodinu odigralo je i vrijeme provedeno u Svetoj zemlji. Naime, zajedno sa subraćom bio je poslan u zemlju Isusova rođenja kako bi je doživio kroz susret s hodočasnicima i svetim mjestima. „To nas je iskustvo hrabrilo na našem putu. Bili smo na Svetom grobu i u Getsemanskom vrtu. Sjećam se molitve u Getsemanskom vrtu – na koljenima smo klečali sat vremena. Bila je to prava Getsemanska ura. To je molitva u kojoj sam svoj život predao za Gospodina“, istaknuo je.

Susretali su se s hodočasnicima koji su dolazili u Svetu zemlju, a imali su i imali priliku obići mnoga mjesta. „Bog nam je dao da smo mogli putovati Svetom zemljom. Bili smo na Taboru, a u Nazaretu smo proveli mjesec dana. Posjetili smo i Genezaretsko jezero. Kupali smo se na mjestu gdje je Petar tonuo i tada mi je bilo potpuno jasno zašto je tonuo“, rekao je fra Josip kroz smijeh.

Prisjetio se i jednoga susreta s Misionarkama ljubavi koji je, kako kaže, za njega bio poseban. „U jednom smo trenutku išli na Sveti grob u ponoć. Dok smo išli prema Svetom grobu, sestre Majke Terezije su odlazile s toga mjesta. Ne znam je li ona bila među njima, no taj mi se susret urezao u pamćenje“.

Hrvatsku nosim u srcu, no ne planiram se vratiti!

Prije odlaska u Argentinu, fra Josip je djelovao i na hrvatskim otocima. „Najljepše godine moga djelovanja su bile kad sam bio župnik triju župa na otoku Pašmanu – župe Banj, Dobropoljana i Ždrelac. Tu sam kao mladi svećenik doživljavao susrete s vjernicima i mladima“, istaknuo je.

Između vjernika u Hrvatskoj i Argentini, ističe fra Josip, nema velike razlike. „Vjernici smo i uvijek težimo susresti Boga. No, u Hrvatskoj je drugačiji odnos prema susretu s ljudima. Razlika je u blizini. Čini mi se da smo u Domovini bili bliži jedni drugima“, pojasnio je te dodao da se i u Argentini osjeti nedostatak svećeničkih i redovničkih zvanja.

„Jedan svećenik ima župu s više od 50 tisuća stanovnika. Kada sam dolazio u Argentinu, dolazio sam s avionom koji je mogao povesti više od 700 putnika. Pomislio sam tada da sam mogao sve ljude iz mojih triju mjesta povesti sa sobom u Argentinu“, prisjetio se kroz smijeh.

Fra Josip ne razmišlja o povratku u Hrvatsku jer bi, kako kaže, nakon toliko godina bio stranac u svojoj zemlji. „Iako neizmjerno volim svoju zemlju Hrvatsku, a ponekad znam i zaplakati zbog toga, ne planiram se vratiti. Hrvatsku nosim u srcu i doživljavam ju u susretu s ljudima koji su oko mene. S njima dijelim i dobro i zlo“, zaključio je razgovor dušobrižnik Hrvata u Argentini fra Josip Peranić.