Član Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri fra Jordan Ostojić jedan je od dvojice franjevaca zadarske Provincije koji djeluje u mjestima hrvatske prisutnosti u Argentini. Ravnatelj je Školskog centra „Kardinal Stepinac“ u Hurlinghamu u Buenos Airesu u kojem zadarski franjevci već više od 60 godina radosno žive i svjedoče Božju prisutnost.
Školski centar „Kardinal Stepinac“ ovih je dana posjetio i generalni ministar Reda Manje braće fra Massimo Fusarelli te se susreo sa zaposlenicima i učenicima Centra, koji nosi ime po bl. Alojziju Stepincu, hrabrom svjedoku vjernosti Crkvi.
U razgovoru, koji su za Hrvatski katolički radio snimili provincijalni ministar Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri sa središtem u Zadru fra Tomislav Šanko i generalov delegat za preustroj iste Provincije kao kustodije ovisne o Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda sa središtem u Zagrebu fra Domagoj Runje, član Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, fra Jordan se osvrće na rad Školskog centra „Kardinal Stepinac“ u Buenos Airesu gdje je istoga dana kada je bila Stepinčeva beatifikacija u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. proslavljen spomendan bl. Alojzija Stepinca. Otkriva i kako je njegova obitelj stigla u Argentinu te kako se providnost Božja pobrinula da dva rođena brata fra Jordan i fra Berislav budu na službi za hrvatski i argentinski narod.
Božja providnost i nastanak Školskog centra „Kardinal Stepinac“
Razvoj Školskog centra „Kardinal Stepinac“ započeo je oko 1960. prema ideji fra Urbana Štefanića. U početku je škola bila namijenjena Hrvatima koji su stigli u Buenos Aires, ali polako je svoja vrata otvarala i argentinskoj djeci. „Otvorenje škole bio je plod dijaloga među našim franjevcima. Usudili su se to učiniti. Franjevci su 1959. na poticaj fra Lina Pedišića kupili dva hektra zemlje. Bila su to teška vremena i nismo imali puno novaca. Jedna gospođa, koja je bila dobra katolkinja, je bila vlasnica te zemlje. Fratri nisu imali dovoljno novaca i htjeli su odustati od kupnje posjeda, no ona je rekla da pričekamo. Fra Lino Pedišić je zatim preko Hrvata skupio novac i ‘spasio situaciju’. Rijetko se govori o tome da je škola sagrađena velikodušnošću našeg fra Lina i mnogih Hrvata čija imena i prezimena nisu zapamćena“, istaknuo je fra Jordan.
Školski je centar otvoren 1961. i u to ga je vrijeme pohađalo oko 150 učenika. Danas, nakon više od 60 godina, ima skoro 1900 učenika. Centar se sastoji od vrtića te osnove i srednje škole. Posebnost je Centra ta da djeca pohađaju vjeronauk tijekom cijeloga školovanja. „Od vrtića do kraja srednje škole, djeca pohađaju vjeronauk. Dakle, od 3. do 17. godine – to je ukupno 14 godina kateheze“, istaknuo je fra Jordan te dodao da srednja škola ima tri smjera: tehnički smjer, koji je najtraženiji, te računovodstvo i komunikacije. Centar uživa veliki ugled, a financijski je prihvatljiv za sve obitelji, dodao je.
Prije 15 godina u Centru su uveli i svakodnevno klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. To mu je, ističe fra Jordan, bilo jako važno. „Svaki dan, od ponedjeljka do petka od 8 do 17.30, netko je u molitvi pred Presvetim. Uvesti svakodnevno klanjanje – to je bila najveća stvar koju smo napravili“, istaknuo je fra Jordan.
Kako je kardinal Alojzije Stepinac mučenički i sveto preminuo 1960., franjevci nisu dvojili po kome će Centar dobiti ime. „Fra Bonifacije Perović je osobno poznavao bl. Alojzija Stepinca. On je za nas bio velikan i zato su naši fratri odlučili da se škola nazove upravo po njemu“, rekao je fra Jordan te dodao da su počeci razvoja Centra bili izazovni.
„Stalno smo se oslanjali na providnost Božju. Bila su to teška vremena. Bog nam je poslao dobre Hrvate koji su nam pomogli da fra Lino Pedišić spasi ta dva hektra zemlje. U povijesti našega Centra mnogo je lijepih događaja. Čak nas je i argentinski predsjednik posjetio tri puta i bio s nama na slavlju mise“, istaknuo je fra Jordan.
Providonosni susret s klarisama u Italiji
Na području Školskog centra „Kardinal Stepinac“ smjestio se i samostan sestara klarisa. Upravo su te sestre odigrale važnu ulogu u jednom teškom trenutku njegova života. Klarise je susreo kada je s bratom fra Berislavom bio u Bologni u Italiji na studiju. „Svaki četvrtak popodne imali smo slobodno vrijeme. Kako tamo nismo nikoga poznavali, najčešće smo odlazili u njihov samostan koji je poznat po sv. Katarini Bolonjskoj. Često smo odlazili k sestrama“, istaknuo je fra Jordan te dodao da je 1970. prolazio kroz veliku krizu.
„Imao sam samo tu jednu krizu u cijelom svom životu. Još i danas ne razumijem što mi se tada događalo. Nije to bila kriza poziva, već sam osjećao veliku prazninu u sebi. Prepao sam se, mislio sam da sam poludio. Razgovarao sam tada sa svojim meštrom i s još dvojicom svećenika dušobrižnika. Oni su uistinu bili svete duše, ali razgovori s njima nisu mi pomogli“, prisjetio se fra Jordan.
No, Duh Sveti nas uvijek vodi tamo gdje trebamo ići, dodao je fra Jordan. Tako je jednoga četvrtka otišao kod sestara klarisa pomoliti se sv. Katarini. „Oko 16.30 sam htio otići, ali me nešto potaknulo da pozvonim sestrama. Došla je jedna sestra, no nisam ju mogao vidjeti jer nas je, uz ćeliju, dijelila i zavjesa. Predstavio sam se, a ona me pitala s kime želim razgovarati. Upitala me želim li možda razgovarati s opaticom, no ja nisam niti znao o kome se radi. Pristao sam i ona je ubrzo došla. Zatim sam joj u desetak minuta ispričao što mi se događa, a nakon toga je ona počela govoriti. Nakon nekoga vremena, a bilo je već oko 19.30, morala je otići na molitvu. Rekla mi je da, ako želim nastaviti razgovor, dođem drugi put. Kada sam izašao, pogledao sam na sat. Razgovarali smo dva i pol sata, a meni se činilo kao da je prošlo 15 minuta. To mi se snažno urezalo u sjećanje. Otišao sam od nje i nikada više nisam osjetio tu prazninu. Odahnuo sam. Tada sam se zaljubio u njih. One mole cijeli dan i sve prinose Bogu“, posvjedočio je fra Jordan.
To je iskustvo podijelio sa svojim bratom fra Berislavom te su kasnije zajedno izrazili želju da klarise dođu u Buenos Aires. „Ja sam dva puta bio u Meksiku i uspio sam dovesti sestre iz dvaju njihovih samostana. Kada sam rekao tadašnjem biskupu svoju namjeru, one me podržao jer tada na ovome području nije bilo kontemplativnih redovnica. Razgovarao sam i s nuncijem koji je uputio pismo biskupima. Nažalost, fra Berislav je umro prije nego što su sestre stigle ovdje“, rekao je fra Jordan.
Prijateljstvo braće Ostojića i pape Franje
Fra Jordanov rođeni brat fra Berislav Ostojić također je bio član Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri. Dvojica braće zajedno su posvetili cijeli svoj život služenju Hrvatima u Argentini. Fra Berislav je bio ravnatelj Centra prije fra Jordana, a široj je javnosti poznat kao ispovjednik tadašnjega kardinala Jorgea Marija Bergoglia, današnjeg pape Franje.
„Interesantno je kako je do toga došlo. Berislav nikada nije ni mislio o tome. Kada je fra Josip Sopta bio provincijal, oni su išli posjetiti tadašnjeg kardinala Bergoglia. Razgovarali su, a Bero je samo slušao. Kardinal Bergoglio ga je pogledao i rekao mu da bi volio da mu bude ispovjednik. Da je mene to pitao, ja bih se bio prepao. No, Berislav je bio miran i rekao mu je da će pristati ako je to Božja volja. Bio je četiri i pol godine njegov ispovjednik“, istaknuo je te dodao da je fra Berislav bio ispovjednik kardinala Bergoglia i u trenutku kada je izabran za papu.
Fra Berislav je umro 2015., ali je prije svoje smrti uspio jednom posjetiti papu Franju. „Sveti Otac mu je bio vrlo zahvalan. Bilo mu je teško kada je preminuo. Naime, prije njegove smrti dvije sestre iz Argentine su bile u Vatikanu na audijenciji kod pape Franje. Kada ih je vidio, pitao ih je kako je fra Berislav. One su mu rekle da je teško bolestan i da umire. Boljela ga je duša kad je preminuo“, rekao je fra Jordan te istaknuo da je tadašnji kardinal Bergoglio bio dobro upoznat s hrvatskom zajednicom u Buenos Airesu, ali i da je kroz prijateljevanje s tamošnjim Hrvatima bio upoznat i s likom kardinala Stepinca.
Poznato je i da je kardinal Bergoglio 1998. prevodio misu prigodom 100. godišnjice rođenja kardinala Stepinca u katedrali u Buenos Airesu. „Bio sam tamo. Bila je to jako lijepa obljetnica. Bilo je puno Hrvata u katedrali“, istaknuo je fra Jordan te se prisjetio trenutka kada je u listopadu 1998. u Nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke papa Ivan Pavao II. proglasio kardinala Stepinca blaženikom Katoličke Crkve. „Fra Berislav je tada bio u Hrvatskoj, a ja sam bio u Argentini. Dogovorio sam s tadašnjim biskupom da odmah nakon proglašenja slavi misu spomendana bl. Alojzija Stepinca“, dodao je fra Jordan.
S obzirom na to da je u veljači u Argentini ljeto, blagdan bl. Alojzija Stepinca slavi se u vrijeme školskih praznika. Upravo zato zadarski franjevci prema dekretu smiju u Centru slaviti blagdan bl. Stepinca 3. listopada umjesto 10. veljače kada su djeca na školskim praznicima. „Toga dana djeca dolaze u školu, ali nemaju nastavu. Slavimo misu i imamo organizirane razne igre“, dodao je fra Jordan.
Na pitanje zašto Papa kardinala Stepinca još uvijek nije proglasio svetim, fra Jordan je istaknuo da smatra kako je to zbog ekumenskih razloga. No, i bez službenog proglašenja svetim, samim time što je proglašen mučenikom, mi možemo slaviti njegov blagdan. „On je to i zaslužio“, naglasio je fra Jordan.
Susret sa zadarskim franjevcima u Argentini
Fra Jordan je rođen 1945. u Andorfu u Austriji. Kako je to bilo vrijeme završetka Drugog svjetskog rata, njegovi su roditelji sa starijim bratom Ratimirom iz Zagreba krenuli prema Austriji. „Majka je tada bila trudna sa mnom. Otac ju je potaknuo da zbog sigurnosti krene prema granici u Austriju. Rekao joj je da će on naknadno doći. Moj je otac poslije uspio pobjeći, dok su jednog mog strica uhvatili i ustrijelili tri kilometra prije granice“, istaknuo je fra Jordan.
Na sjeveru Austrije živjeli su od 1945. do 1948., no on se, kako je istaknuo, ne sjeća toga razdoblja. „Prva sjećanja mi sežu u vrijeme kada smo parobrodom putovali iz Genove za Argentinu. Brata Berislava, brata Antu i mene čuvala je desetogodišnja djevojčica Katica. Majka je tada bila trudna, a ona joj je pomagala i brinula se za nas. Kad smo stigli u Argentinu, otac je bio ranjen“, prisjetio se fra Jordan te dodao da su imali poteškoće pri ulasku u Argentinu. Tu su važnu ulogu odigrali zadarski franjevci. Naime, fra Blaž Štefanić je, uz još jednog brata laika, dočekivao brodove koji su dolazili i tako se upoznao sa situacijom obitelji Ostojić. Franjevci su tada osobno otišli do argentinskog predsjednika, koji je na njihov poticaj pustio cijelu obitelj da se 1949. nastani u Argentini.
Prvo mjesto u koje su stigli bilo je San Antonio de Padua. „Tu je jedna gospođa dala dio zemlje našim franjevcima. Pustili su nas da se nastanimo u jednu kuću koja je pripadala franjevcima naše Provincije. Tada smo upoznali fra Bonifacija Perovića i fra Urbana Štefanića, koji su tamo živjeli kao izbjeglice“, prisjetio se fra Jordan.
Zbog obiteljske molitve trojica braće krenula putem redovništva
Fra Jordanova je obitelj porijeklom iz Čitluka iz Hercegovine. Uz oca i majku, imao je desetero braće i sestara. Majka je, dodao je, rodila dvanaestero djece, no dvojica braće su umrla. „Moji su roditelji bili svete duše. Pred očima su uvijek imali providnost Božju. Bili smo u puno situacija gdje nismo ništa imali, ali nikad nam ništa nije falilo“, istaknuo je.
Od ukupno dvanaestero djece, obitelj Ostojić podarila je Crkvi trojicu redovnika – već spomenutog fra Berislava, koji je rođen godinu dana nakon fra Jordana, i Antu koji je član Školske braće marista. Fra Berislav je umro 2015., a Ante je posvećeni brat i danas živi Pilaru udaljenom oko 50 kilometara od Buenos Aires.
S obzirom na to da je odrastao u Argentini, pomalo je neobično da je odlučio pristupiti baš Franjevačkoj provinciji sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, no fra Jordan ističe da su sve to Božji putovi. „Berislav, Ante i ja smo svaki dan molili krunicu s roditeljima. Također, svaki smo dan išli u marijansko svetište u Lujánu ministrirati. Bili bismo tamo od 8 do 12 sati i ministrirali bismo na svim misama. Uistinu smo to voljeli“, dodao je te rekao da je od malih nogu znao da želi cijeli svoj život posvetiti Bogu.
„Otac me jednog dana pitao želim li biti marist. Rekao sam mu da želim. Tako sam prvo dvije godine bio kod marista u Pilaru, gdje je sada moj brat Ante, i tamo sam završio osnovnu školu. Srednju školu sam završio u Lujánu. U tom sam razdoblju pročitao ‘Cvjetiće sv. Franje’. Moj brat Berislav tada je već tri godine bio sjemeništarac naše Provincije. Jednom prilikom poslao nam je fotografiju sebe u franjevačkom habitu i to mi se svidjelo“, istaknuo je fra Jordan.
Kako je njegov otaca tada radio za mariste, fra Jordanu je bilo teško reći ocu da ipak odlazi u franjevce. „Tada je kustos bio fra Bonifacije Perović. Predstavio me u mjestu José Ingenieros. Bio je radostan što sam došao. Mome je ocu tada rekao da svaka ptica svome jatu leti. S obzirom na to da sam dosta dobro govorio hrvatski, bilo je prirodno da postanem član naše Provincije“, rekao je te dodao da je zahvalan svojoj obitelji što je mogao prepoznati svoje zvanje. „Bog posadi klicu zvanja, ali obitelj pomaže da to nikne i raste. Ja sam uvijek osjećao da želim biti Bogu posvećen“, naglasio je.
Prvi redovnički dani i povratak u Argentinu nakon studija u Italiji
Fra Jordan se s radošću sjeća svojih prvih redovničkih dana. „Prvo me fra Bonifacije poslao kod braće kapucina 300 kilometara od Buenos Airesa. Bilo nas je oko 150 sjemeništaraca i zbilja mi je bilo lijepo tamo. Moj brat Berislav je tamo proveo pet, a ja tri godine. No, fra Bonifacije je bio dalekovidan. Rekao je: ‘On neće biti kapucin, on će biti naš’. Zatim me poslao u sjemenište u San Lorenzu. Tamo smo brat Berislav i ja završili srednju školu. Berislav je tamo dodatno završio 4. i 5. godinu kako bi postao učitelj. To mu je omogućilo da, kada smo se vratili u Buenos Aires, postane ravnatelj naše škole“, rekao je fra Jordan.
Nakon srednje škole, fra Jordan odlazi na godinu dana u samostan u Corrientesu, gradu 1000 kilometara udaljenom od Buenos Airesa. Zatim se vraća u San Lorenzo i tamo malo više od godinu dana studira filozofiju. Kako je Provincija baš tada bila potpisala ugovor s talijanskim provincijama, fra Jordan zajedno s bratom fra Berislavom odlazi u Bolognu na studij teologije i filozofije. Po završetku studija, zajedno s fra Berislavom položio je svečane zavjete 1969., a 1971. zaređen je za svećenika u Modeni. Nakon svećeničkog ređenja, vraća se u Argentinu.
Po povratku u Argentinu, njegova prva služba bila je u Školskom centru „Kardinal Stepinac“. Kao mladi svećenici, on i brat fra Berislav otišli su i na dva mjeseca u Patagoniju. „To su bile misije preko ljeta. Odlazili smo tamo gdje nema svećenika i dijelili sakramente“, prisjetio se. U međuvremenu je završio i studij pedagogije, a to mu je poslije omogućilo da postane ravnatelj Centra.
Za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana u Argentini fra Jordan je odlikovan Redom hrvatskog pletera. Za tu ga je nagradu preporučila hrvatska veleposlanica u Argentini. „Ona je bila uistinu sveta žena i voljela je nas franjevce“, rekao je fra Jordan.
Iako cijeli život živi u Argentini, fra Jordan tečno govori hrvatski jezik. Ponekad se ne može sjetiti neke riječi, no ističe da je zahvalan što je od malih nogu imao priliku učiti svoj jezik. „U obitelji smo uvijek govorili hrvatski. Zahvaljujem Bogu što smo kao djeca naučili hrvatski jer moji roditelji nisu znali španjolski. To mi je bilo važno kada sam 1967. otišao u Hrvatsku, tj. tadašnju Jugoslaviju. Da nisam znao govoriti hrvatski, to bi bila prava muka. Naime, sva moja rodbina je ostala u Hrvatskoj“, istaknuo je te dodao da su od cijele obitelji samo njegovi roditelji otišli u Argentinu.
Ja sam svećenik i franjevac – tu sam sretan!
Važno je, istaknuo je fra Jordan, da mladi vide da su svećenici sretni u svome zvanju. „Mi bez svoga zvanja ne bismo mogli živjeti. Sjećam se da je jedan biskup o proslavi 50. godišnjice svoga svećeničkog ređenja rekao: ‘Kad bih se drugi put rodio, opet bih bio svećenik’. Tako i ja – ne bih nizašto mijenjao svoje franjevaštvo i svećeništvo. Također, ne bih ništa u svome životu promijenio. Ja sam svećenik i franjevac – tu sam sretan“, istaknuo je.
Na pitanje zašto je danas sve manji broj duhovnih zvanja, fra Jordan je istaknuo važnost svjedočanstva posvećenih osoba, ali i obiteljskog života. „Mislim da mi svećenici, redovnici i redovnice ne svjedočimo dovoljno. S druge strane, krive su i malobrojne obitelji. Prije, kada su obitelji imale mnogo djece, Bog je mogao odabrati jedne za posvećeni život, a druge za brak. Danas je u obiteljima sa samo dvoje djece manja vjerojatnost da će se netko odazvati na posvećeni život. Također, bitno da je da postoji takav ambijent u obitelj da ono što je posijano može rasti. Ako je obitelj sveta, klica poziva će se moći razvijati“, dodao je fra Jordan.
Kako je preko tjedna zauzet u brojim pastoralnim aktivnostima, fra Jordan vrijeme za odmor ima samo nedjeljom popodne. No, ako ga i tada netko zamoli da dođe služiti misu, on će se rado odazvati. „Radosno služim dok imam dobro zdravlje. Nažalost, veliki je manjak svećenik pa često odlazim i u druge argentinske župe na ispomoć“, rekao je fra Jordan te dodao da pomaže i svome subratu fra Josipu Peraniću, koji je voditelj Hrvatskoga središta sv. Nikole Tavelića i Hrvatskoga središta sv. Leopolda Mandića u Buenos Airesu. Njih dvojica jedini su zadarski franjevci koji trenutno služe Hrvatima u Argentini, no fra Jordan se nada da će providnost Božja poslati mlade snage u njihovu Provinciju.
„Čekam da nam providnost Božja pošalje još kojeg brata pa da zajedno proslavimo 100. obljetnicu dolaska naše Provincije u Argentinu. Obljetnicu ćemo proslaviti 2029. i fali nam još samo šest godina. Znam da su okolnosti teške i da moramo biti prisebni, ali to je moja želja“, zaključio je ravnatelj Školskog centra „Kardinal Stepinac“ fra Jordan Ostojić.
Izvor: Hrvatska katolička mreža // Foto: Santiago De Luca/Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri