Prvi dan trodnevnice
Trodnevna duhovna priprava za župnu svetkovinu Presvetoga Srca Isusova počela je u utorak 13. lipnja, na blagdan sv. Antuna Padovanskog na Voštarnici u Zadru. Voditelj trodnevnice je fra Renato Galić, pomoćni odgojitelj bogoslova u Samostanu Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije u zagrebačkoj Dubravi. Trodnevna duhovna obnova počela je molitvom zlatne krunice i litanija u čast Srca Isusova koje je predmolio župnik fra Bojan Rizvan koji je prigodnim riječima pozdravio predvoditelja duhovne obnove.
Na početku nagovora fra Renato je spomenuo da Crkva 13. lipnja slavi Sveca svega svijeta – sv. Antu, čiji život ne potiče samo na utjecanje u njegov zagovor, nego i na nasljedovanje njegova primjera. „Svetost je poziv upućen svakome od nas, zato i naša zagledanost u svece, treba nam pomoći da ih nasljedujemo u svojem životu, takvom kakav on jest.“
Predvoditelj trodnevnice se osvrnuo na riječi sv. Franje Saleškog da gdje god se i u kojem god se životnom staležu nalazili, mogu i moraju težiti za savršenim, odnosno svetim životom. „Mi kršćani često priželjkujemo savršene uvjete i mislimo kad bi sve bilo posloženo da bismo tada mogli živjeti sveto. Ali iz povijesti kršćanstva učimo da je takvih trenutaka vrlo malo. Mnogo je više onih u kojima naizgled nema uvjeta za život svetosti“, naglasio je fra Renato prisjećajući se kulinarskih emisija u kojima natjecatelji u ograničenom vremenu moraju odabrati određeni broj namirnica od kojih moraju napraviti vrhunsko jedno.
„Tako je i u kršćanskom životu, ono malo što imamo moramo iskoristiti i od toga napraviti neko korisno djelo“, rekao je. Upitao je što to svatko posjeduje da bi mogao iskoristiti za život svetosti. Odgovor je ponudio preko naslova knjige „Stvari iz svakodnevnog života“ naglašavajući da svatko ima svoju svakodnevnicu. „Svakodnevnica je ono što imamo i to je pojam koji ne govori o posebnome, nego o onom redovitom. Naš život je poprilično isti, običan, svakodnevni, zato je upravo to mjesto gdje možemo ostvariti svoju svetost“, rekao je fra Renato.
U daljnjem promišljanju osvrnuo se je na evanđeoski odlomak o svadbi u Kani Galilejskoj u kojem se u slici vode može vidjeti tu običnost svakodnevice. Nakon svakoga slavlja važno je znati vratiti se u svoju svakodnevnicu unatoč tome što rutina može biti razlog naših svađa i netrpeljivosti. „Svakodnevnica je mjesto gdje ja živim kršćanski život“, naglasio je te podsjetio da „voda nema ni okusa ni mirisa ni boje, a Krist od toga načini vino koje iznenađuje i okusom i bojom i kvalitetom. Možda ne cijenimo vodu u svom životu, sve bismo drugo radije koristili nego ono što imamo tu svakodnevno“, rekao je predvoditelj.
Prisjetio se je kolegija iz vremena studiranja koji se bavio pitanjima misiologije te naglasio da ne treba ići daleko da se bude misionar „Možemo evangelizirati i kad izađemo iz zgrade i pozdravimo svog susjeda. Nisu potrebna neka velika djela da bismo bili misionari. Možda je nekad lakše otići u neku misijsku zemlju, nego ostati u svojoj obitelji“, rekao je fra Renato. Zaključio je da je i u pouskrsnim događajima Galileja kao znak svakodnevice mjesto u kojima se Gospodin susreće s učenicima utemeljujući njihovu vjeru.
U homiliji euharistijskog slavlja osvrnuo se, pak, na naviještenu riječ Evanđelja koja govori o Kristovu poslanju koje predaje učenicima da propovijedaju Radosnu vijest svemu stvorenju. Naglasio je da je i sv. Ante dionik tog poslanja te se u njegovom služenju Gospodinu očitovalo da je Bog surađivao i utvrđivao s njegovim navještajem.
„U predaji franjevačkog bratstva i učenju sv. Franje stoji naglašena potreba propovijedanja ne toliko riječima koliko svojim djelima“, rekao je fra Renato, citirajući riječi sv. Antuna da je „živa riječ kad život govori!“ Osim toga, propovjednik je istaknuo i riječi sv. Antuna da su različiti jezici „različita svjedočanstva za Krista, kao što su poniznost, siromaštvo, strpljivost, poslušnost“, pozvavši okupljene da i sami imaju hrabrosti dopustiti Duhu Gospodnjem da progovori po njihovom životu. Nakon mise uslijedilo je euharistijsko klanjanje koje je pjesmom pratio župni zbor predvođen s. Beatricom Bakić.
Drugi dan trodnevnice
Drugim danom trodnevnice, u srijedu 14. lipnja 2023., u Župi Presvetog Srca Isusova na zadarskoj Voštarnici, nastavljena je duhovna priprava za župnu svetkovinu. Program duhovne priprave okupljeni vjernici započeli su pobožnošću Presvetom Srcu Isusovu koju je predmolio župnik fra Bojan Rizvan. Nakon molitve, uslijedio je nagovor predvoditelja trodnevnice fra Renata Galića. Govorio je o važnosti šutnje u molitvenom životu.
Osvrćući se na učenje Katekizma Katoličke Crkve o tri izričaja molitve: usmena molitva, razmatranje i unutarnja molitva ili kontemplacija, fra Renato je napomenuo da „ako kratko zastanemo i razmislimo, odmah ćemo primijetiti kako se mi najviše zaustavljamo na prvom izričaju, odnosno na usmenoj molitvi. To je molitva riječi. Molitva u kojoj smo mi aktivni, u kojoj mi imamo inicijativu. Mogli bi reći kako je to i najlakša molitva ako ju usporedimo s druge dvije“, ustvrdio je. Naglasio je da se često misli da će više riječi učiniti molitvu kvalitetnijom.
Propovjednik se osvrnuo na riječi sv. Augustina koji je u svojim Ispovijestima zapisao iskustvo svoje majke sv. Monike. „Augustin piše sljedeće: ‚Dvaput je dnevno, i ujutro i navečer, bez ikakve isprike dolazila u Tvoju crkvu, ne poradi pusta pričanja i babljih brbljanja, nego kako bi slušala Tebe u tvojim nadahnućima, a Ti nju u njezinim molitvama.‘ Najprije dolazi slušanje Boga, a zatim Božje slušanje naše molitve. Kakav je kod nas ovaj raspored?“, upitao je okupljene fra Renato.
Prisjetio se je i svojeg svećeničkog služenja Crkvi u Međugorju u kojem se često poziva na šutnju, naglašavajući kako je i sama šutnja molitva. Nadalje, je istaknuo da moderni čovjek često izbjegava šutnju do te mjere da se u razgovoru uopće drugoga ne sluša nego se samo govori. „Ta bojazan od šutnje osobito se vidi u primjeru kada ljudi imaju slušalice u ušima, a trče kroz šumu. Umjesto da slušaju cvrkut ptica, oni su pozorni na glazbu koja dolazi iz mobitela. Kada promatram ljude u tramvaju, ako su sami, rijetko se može naći netko tko ne drži mobitel i nešto na njemu ne radi. I kad smo naizgled sami, mi smo uvijek s nekim, uvijek smo dostupni“ naglasio je fra Renato, istaknuvši da i u teologiji i u molitvi također nedostaje šutnje.
„Šutnja je potreba i često kada počnemo šutjeti iz nas izlaze bujice misli, tegoba, raznih pitanja. To nije nužno loše. Takvi trenutci nam pomažu da upoznamo sebe, one procese koji se odvijaju u nama i zato šutnja, iako je odsutnost riječi nije odsutnost govora“, rekao je propovjednik. Rekao je i dvoje zaljubljenih znaju zajedno šutjeti, kao i oni koji žive stvarnu tugu. „U tuzi nam često nisu važne riječi sućuti, koliko blizina šutnje. Kao što su i Jobovi prijatelji s njime znali šutjeti i dijeliti njegovu bol“, napomenuo je fra Renato povezujući stvarnost šutnje i stvarnost posta podsjećajući da i euharistijsko slavlje u svojem obrednom ritmu pretpostavlja vrijeme šutnje u kojem Bog progovara i djeluje.
Poslije razmatranja, predslavio je euharistijsko slavlje u zajedništvu s braćom franjevcima iz župe. U homiliji je istaknuo da ovih dana Crkva svagdanima čita navještaj Kristova Govora na gori. Osvrćući se na naviješteno Evanđelje, fra Renato se zadržao na riječi „ispuniti“. Naglasio je da ona pretpostavlja i prazninu.
„Ljudi često u duhovnim razgovorima znaju reći kako se pod teretom životnih okolnosti osjećaju praznima. Ali temeljno je pitanje čime ispuniti tu svoju prazninu koja zjapi u nama“, rekao je pronalazeći odgovor u činjenici da se i prazninu i krizu može vidjeti kao izazov koji svjedoči o paradoksu križa koji zahtjeva da ga se prihvati.
„Često u propovijedima volim povući paralelu sa sakramentom pomirenja ili ispovijedi. Tako lijep sakrament. Zašto u ovom kontekstu? Taj nam sakrament pomaže u čišćenju naše nutrine; ispražnjavamo se od grijeha, od lošega, praznimo se od samih sebe, svoga ega, svojega ja. Oslobađajući se od grijeha, što mi dobivamo? Dobivamo slobodan prostor u svom srcu, u svojoj nutrini; jedno prazno zemljište na kojem možemo sagraditi nešto ljepše i kvalitetnije nego prije. To bi trebao biti cilj svih obnova i hodočašća: obnavljanje srca, popunjavanje sebe Bogom i izgradnja jednog boljeg odnosa s njim“, zaključio je fra Renato pozvavši vjernike da im dani priprave budu prigoda za ispunjavanje nutrine Božjom riječju i blizinom.
Nakon slavlja mise uslijedilo je euharistijsko klanjanje na kojem je fra Renato zatražio od Gospodina da ih osposobi za šutnju u kojoj će znati slušati njegov glas u njegovoj riječi. Pjevanje je predvodio župni zbor.
Treći dan trodnevnice
Posljednjim danom trodnevnice, u četvrtak 15. lipnja 2023. u Župi Presvetoga Srca Isusova na zadarskoj Voštarnici zaključena je priprava za proslavu župne svetkovine. Nakon pjevane molitve Srcu Isusovu koju je predmolio župnik fra Bojan Rizvan, predvoditelj duhovne obnove fra Renato Galić održao je nagovor o stvarnosti Božjeg milosrđa.
„Božje milosrđe dotiče naše živote, zato smo pozvani razmišljati o njemu iako ga nikada u potpunosti nećemo moći shvatiti. Moje iskustvo života u Međugorju upravo je i snažno iskustvo Božjeg djelovanja u životima ljudi po milosrđu“, rekao je fra Renato, podsjetivši na riječi proroka Miheja kako Bog uživa u pomilovanju. „Osobita slika Božjeg milosrđa očituje se u Lukinom evanđelju koji kroz Kristove prispodobe donosi lik milosrdnog Oca“, naglasio je osvrćući se na detalje poznate prispodobe. „Prispodoba nam otkriva kako izgubljeni sin boravi sa svinjama. Želi jesti ono što one jedu, ali ni to ne može dobiti. Ovo je jedno od najvećih poniženja za Židova i otkriva u koliku je bijedu pao sin“, spomenuo je fra Renato, istaknuvši da je sin nakon bolnog pada došao k sebi.
„Doći k sebi. Lijep glagol. Postati svjestan svoga pada, svoga grijeha. Razlog sinova povratka kući nije prvenstveno pokajanje, što je uvidio svoj grijeh nego glad i što nema drugog izlaza. Slika je to onih mnogih koji kada dolaze na ispovijed, ne dolaze prvenstveno radi grijeha već radi nekih drugih problema“, ustvrdio je propovjednik. Naglasio je da je važno iskoristiti bilo kakvu mogućnost, pa makar i malu šansu te ju pokušati posvijestiti da bi netko uspio primiti oproštenje u sakramentu pomirenja.
Fra Renato se osvrnuo i na sliku oca koja ne odgovara slici jednog patrijarhalnog društva u kojem bi muškarac bio spreman javno pokazati svoje emocije. „Ljudski gledano svaki bi otac najprije tražio ispriku od sina, da mu pojasni neke stvari. Vjerojatno bi ga i kaznio. No, što čini milosrdni otac? On u ovoj prispodobi preuzima inicijativu i čini nezamislive stvari iz naše perspektive“, rekao je izlažući glagole koji govore o djelovanju oca u kojima se prepoznaje i Božje djelovanje prema grešnicima. Osim mlađeg sina i oca, fra Renato je govorio i o starijem sinu koji nije imao spremnosti prihvatiti bratovo pokajanje i Očevo praštanje.
Po završetku razmatranja, u zajedništvu s braćom koja pastoralno djeluju u župi, predslavio je misu. U homiliji je rekao da se vjernici ponekad znaju vrlo površno izraziti o svojem življenju vjere. „Može se čuti sljedeće: fratre, dobar sam ti ja vjernik – ne pijem, ne kradem, ne ubijam, nisam kao oni drugi koji tako čine, moja je vjera na mjestu… Bez daljnjega, ovo također treba pohvaliti, da se razumijemo, posebno kad vidimo kako živi svijet oko nas. Međutim, to nije ono na što nas poziva Isus u današnjem Evanđelju. Ono je zapravo nastavak jučerašnjeg Evanđelja. Jučer sam pokušao naglasiti važnost nutrine, odnosno s Bogom jer odatle sve kreće. Današnje Evanđelje, kao i nastavak Govora na gori, pokazuje nam konkretne primjere kako očitovati tu svoju nutrinu“, rekao je propovjednik.
Naša nutrina mora biti posložena riječju Božjom jer naše riječi lako mogu druge povrijediti i donijeti ogromnu bol – rekao je fra Renato. Okupljene je pozvao da imaju hrabrosti u živjeti Isusovu logiku ljubavi koja poučava i riječi izgrađivati, a ne rušiti. Na kraju slavlja riječ zahvale uputio je fra Bojan Rizvan. Zahvalio je Gospodinu što je po fra Renatu tijekom trodnevnice lomio svoju riječ potičući ih da ju prihvate u svoj život i po njemu je oblikuju. Poslije mise uslijedilo je euharistijsko klanjanje koje je pjesmom pratio zbor mladih Župe Presvetog Srca Isusova predvođen voditeljicom Martom Ostojić.
